Mi i oni ili oboji u crno

"Valjda ih hrišćanstvo upućuje na to da praštaju, da se kaju. Čuli smo već jednog koji se kaje, a onda smo mi spremni da mu oprostimo" (Krivokapić Ranko)

E, kako je lijepo... biti na vrhu brda. Na Olimpu se uzvisiti, napajati vlašću jedne nezavisne Države. Sa sve strateškim – naravski - partnerima. Kad si nezavisan tader si i autonoman – svojeglav – demokratski bandoglav. Autokefalan takoreći. Opraštaš kome treba i ne treba – onom što oprost ište i nikako na kraju – onom ko ga ne traži. Opraštaš jer si u svojoj veličini – inače to nije tvoj poziv niti posao. Besposleni ateista i jariće politizuje. Premda, po pitanju istih, ni ražanj mu nije mrzak.

Sve što ti se pričinjava i imaš percepciju postaje mjerilo i svjetionik: „sudi i smudi – vedri i oblači“, rekao bi Narod. Jao si ga neuslišnom. U zapadnim demokracijama općenito nije pohvalno ateistom biti, lakomisleno tijem dičiti – pak se oholo k tome rugati.

Ipak, neugasli zloduh, provincijalno-infantilni poriv ima kod nas prođu i nepodijeljenu podršku glasača: svaki osamdeseti građanin osjeća bliskost, prepoznaje i vozdiže sebe sebe u ovom sentimentu. Nema nas dakle mnogo ali smo svi jednaki i složni ka' jedan.

Eh, dokle bi more sinje bilo predśedniku Ranku da ima jaču podršku? Ovako malobrojan, krijepi se krotkošću spram strateškog partnera i izvornom snagom svojih principa. Kad domovinski grmne „Mi“ – sva se zemlja trese od koraka Rankovih momaka. Ipak:

"Čuli smo da je neko u međuvremenu postao Crnogorac. Ide to u nekom dobrom pravcu nadam se” - opet će Krivokapić.

Ko se ne bi veselio: i mi smo čuli da je neko u međuvremenu „postao Crnogorac“ - dosadilo mu, naime, da bude obični civil, nezaposleni crnogorac - građanin. Nije tu samo u pitanju malo početno slovo – izem ti pravopis - nego i neznatni, sasvim slabi izgledi da „neko“ - građanin nezavisne Države – kao bezbojni apolitični entitet uopće preživi. Pitanje je čisto egzistencijalne prirode: od upisne i početne slovne razlike zavisi kako ćeš završiti. U svojoj rodnoj zemlji ili opširnim nebesima.

Ohrabrujuće „ide to u nekom dobrom pravcu“ – dapače – vrlo je dobro, odlično, zašto ne reći. Nadajmo se dakle – ubrzo svi obojeni - paint it black, postajemo Krivokapićevi Crnogorci, umreženi, poletni, radno angažovani... Konačno svoji na svome: u početku bijaše slovo – spremni smo konačno da - izjavimo.

Treće veliko slovo jedine nam abecede. Tako mi azbuke, zaplet nastaje u praksi - kod popunjavanja radnih mjesta: ima nas sve više obojenih u crno, spremnih da zaboravimo sve druge boje i „ide to u nekom dobrom pravcu“ ... ima i dovoljno protekcije - ali presrete nas ničim izazvana ekonomska kriza.

Priješli smo na mnogo efikasniju privatnu svojinu nad sredstvima za proizvodnju i raspoloživim resursima, uspješno gradimo novu identitetsku magistralu. Put je to sa neizbježnim tunelima – zbog prirode terena – i još neizbježnijim neprijateljima svih boja. Sve ide po planu - na pragu smo velikih dostignuća.Tu je i „neko“ svjetlo na kraju jedinstvenog nam puta tj. tunela. Greške su prošlost, greške su drugi. Pred nama je nezavisna budućnost bez alternative. Nezavisna od nas razumije se. Na kraju tunela.

Sa Lovćena vila kliče, hajd' zapjevaj Džeger Miče :

" I look inside my self and see my heart is black
I see my red door, I must have it painted black "

Narod i poliitičari

Dobre običaje mnogo je lakše pokvariti nego uspostaviti. Od njih zavisi veličina jednog naroda“ (Branko Pavlović)
 

Lopov je, izvinite na narodnom izrazu, u europeizirajućoj MNE onaj – i samo onaj - što ga uhvate, i to za ono - što je učinio – preciznije kad ga uhvate za ono, što je skrivio. I naravno, kad sve je to u procesu. Tisućuljetno iskustvo vječno mlade i orne Boginje pravde jednoznačno je i jednostavno, u smislu društvene kategorije prisvajanja - mimo rada i rezultata rada.

Ukradeno nije zarađeno mada – sve su prilike - zahtijeva određeni trud, snalažljivost, političku podobnost i ljubav prema rodnoj grudi. Čak štaviše, među takvima je i mnogo nevinih što Sudovi svakako uzimaju u obzir već u prvostepenom postupku.

Za svaki slučaj, prvostepeno osuđeni za - izvinite, naravski - krađu još je prav i zdrav: postoje brale, Viši sudovi koji činjenice sagledavaju sa jednog višeg aspekta. Lopov – daleko se kazalo – može pošteno i neometano da živi i radi svoj, ni malo jednostavan, posao čekajući oslobađajuću presudu; doprinoseći pritom, daljnjem razvoju društva... svoje porodice i šire zajednice.

Zaista, do objave pravosnažne presude svi smo – bez razlike - jednako pošteni i... bogati. Bogatstvo je, rekosmo li, stvar percepcije i ličnog doživljaja: jednima je vazda malo – drugi su zadovoljni i kad ništa nemaju.

Podsjetimo – poznata je doskočica - „pošten Kuč, pošten Bratonožić a mene kapota nema?!“ Dakako, put nas vodi u neuvelu baštinu narodne mudrosti kada se na krađu gledalo većma sa egzistencijalnog - manje formalno pravnog aspekta.

Nevičan apstrakcijama ali, dobrano ozbiljan – narod – vazda osjetljiv po pitanju zdravlja i dobrih običaja. Ko krade taj laže i vara pa rabota uzima maha - pokatkad prevareni uzvraća istom mjerom.Ali samo „pokatkad“ - ima uvrijeđenih i neumjerenih u tom pogledu – uzvraćaju sa kamatom. Prodate nekom „rog za sveću“ i efekat takve prodaje traje dok kupac ne pokuša da upali rog da njime nešto osvijetli.

Tako se preko noći obretemo i nađemo u svijetu obmanutih i obmanjivača - u svijetu u kojem caruje načelo prevare i prevareni varaju. Takav ambijent postaje zanimljiva pozornica svakojakih strasti, ali i teško mjesto za život. Stoga riječ „lopov“ tako grdno odzvanja – Narod je presudio.

Kakve veze sad tu imaju Političari pomenuti u naslovu? Da, oni su ti koji danonoćno bdiju – dok narod zanovijeta o tričarijama preživljavanja - postavljaju nova pravila i brinu o zdravlju društva; služe najvećma svojim primjerom – mladi su lijepi i pošteni.

Primjenjuju zakonske okvire tako da nikog ne žuljaju i sputavaju – ponajmanje njih. Nadalje, dovode u novi poredak krute zakone logike, gramatike i inih formalnih nauka koje su vjekovima – poput prevaziđenih narodnih običaja - obuzdavali, stezali i omeđivali politički front i pojedince posebnog kova.

Političari se najradije pozivaju na narod. Sve stranke imaju opšte narodne nazive i Narod im se nikad ne može odužiti. Oni koji političarima, ipak, štogod prigovore mogu se lasno ućutkati. Stoga se ima percepcija da Narod može koješta da otrpi. Stvari međutim, stoje drugačije.

Od četiri - ponegdje tri - građanina sa pravom glasa, samo jedan ukazuje povjerenje „ovima“ na vlasti. Sve da taj jedan glasač od ukupno četiri i nije - ucijenjen i uslovljen, korumpiran i potplaćen - sredstvima partijsko državne prinude i narodnim novcem - to je opet tanak izvor i osnov legitimiteta. Sa toliko legalnog kapaciteta - što je u ozbiljnim Državama i slučaj - moguće je da državne službe odgovorno rade svoj redovan posao, profesionalno obavljaju „državni servis“ i radnje neophodne za funkcionisanje uređenog društva.

U MNE međutim, sa tim jednim – svestrano ucijenjenim i zaposjednutim – glasačem ide se u svakojake i smjele reforme koje nerijetko zasijecaju u tradicionalno narodno biće i mukom izgrađene dobre običaje. Dobrobit takvih poduhvata za crnogorski narod je blago rečeno - upitna. Sa frtalj podrškom u fleksibilnom biračkom tijelu preduzimaju se koraci sa dalekosežnim posljedicama: pristupanje NATO-u, uvođenje crnogorskog jezika na osnovu izjednačenja književnog i govornog jezika – slučaj jedinstven u nauci, a valjda i u svijetu... itd. i tome slično.

Zli jezici su, uostalom, neko vrijeme zvocali da pravno uređivanje i napredak Države Crne Gore i nije bio cilj državotvoraca. To je bila samo maskarada za svojevrsni ideološki projekat kao vlastonosnu mješavinu primitivnog komunizma i sirovog kapitalizma... koji opet - nikako da zadobije znatniju podršku građana.Kupovina i navlačenje glasača ostaju konstanta mlade nam „državotvorne“ vlastele: čitave brigade partijskih zanovijetala i ljenčuga sjede na ključnim mjestima, raspolažu i arče narodno-državne resurse na razna pridobijanja i „izjašnjavanja“ uplašenih i dezorjentisanih građana.

Narod - radnici i poštena inteligencija - sve opterećeniji kapitalizmom i borbom za goli život prinuđen je da umjesto noćnog i nedjeljnog odmora pomno proučava Hegelovu filosofiju prava i Opštu lingvistiku F. De Sosira... obaška istoriju, geopolitiku, etiku, dijalektiku, teologiju, hermeneutiku. Samo tijem načinom može uvidjeti „što mu rade“ i kuda mladi i lijepi „državotvorci“ zavode i Državu vode. Do tada - političari će krčmiti đedovinu i neslanu pomrčinu.

Ni rod ni pomoz' Bog

 „Oni će prije ili kasnije biti Crnogorci – građanski Crnogorci – ono što su im bili preci“ (Krivokapić Ranko)

Završen je Popis. Pametne Stranke već razmišljaju o sljedećem. Ne tovi se prase uoči Božića. Posao se mora privoditi kraju: a ni preci ne mogu premnogo da čekaju. Osobito, kad ih Ranko izvijesti koliko smo se odrodili i od-domili. Naime, usred smo promocije socijalpatriotskog bez otadžbinskog koncepta - „...ovo je naša domovina. Zato je moderni koncept domovina, a ne otadžbina.“ – ne šali se predśednik. Naravno, patriotizam kao ljubav prema Otadžbini nestaje zajedno sa Otadžbinom jer biva suvišan u projektu NATO-integracija.

Hoće se reći, u skoroj budućnosti, za koju godinu, sve nas čeka građanski – dakle ravnopravni – status skupa sa svim Rusima, Ircima, Amerikancima, Arapima koji su kupili placeve i kuće i udomili na naše primorje. To je tader „naša domovina“ svih „nas“ jer - rekosmo li – otadžbina ide na bunjište historije. Od ognjišta do bunjišta samo je jedan korak. Dome slatki dome novi je poklič – ko nema tu su krediti, transferi, tenderi... Jasno i domovinski koncept bez doma je nemoguć : odjek neugasle komunističke parole - „proleteri nemaju otadžbine“. Na sreću tu je domovina.

Kako je pojam nacija u MNE sinonim za etničku pripadnost („nacionalna odnosno etnička pripadnost“) predśednik zacijelo smatra da su „oni“ – necrnogorski narodi i etničke zajednice. Po Ustavu kojeg brani i zastupa demokratski Predsjednik, pomenuti entiteti i kolektiviteti su već harmonično utkani i čimbenici jedinstvene crnogorske Države-nacije. Danas primarno kao građani ali i kao istorijski Narodi čija je ovo tekovina, đedovina i Otadžbina. Predśednik sa dobrim razlogom uviđa da crnogorski narod ne može sam da iznese crnogorsku Naciju-Državu.

Nekom kućiću ali bandoglavcu i političkom nevaljalcu može Crna Gora biti đedovina, očevina i Otadžbina. Ali šta: domovina može biti i Šinavatri. Eto u čemu je trik. Nego, nijesu naravno samo očevi nego i majke izgubile nekadašnju bitnost i značaj. Narod, imenica koja se izgubila u prevodu, ne rađa se - kao nekad. Narod više ne nastaje rođenjem i rađanjem nego izjašnjavanjem. Narod, porod, rod, rodbina, rođak, rodoljub, rodino blaga – ne važi se više. Porodica nije više osnovna ćelija društva nego rasadnik nacionalnih manjina.

Nacionalne manjine, međutim, u modernoj su državi entiteti drugog i trećeg reda sa tendencijom padanja u zaborav. Da nije popisa... Podesne međutim za manipulacije, šarlatane, mutikaše i plemenske poglavice. Čak i kada se jednog dana, uz pomoć štapa i mrkve izjasnimo Krivokapićki – u nadi da se udomimo - ostaćemo gologlavi. Jedan se, u besprekorno uređenoj i kadrovski dobro opremljenoj državnoj ustanovi, izjasnio kao Napoleon. Šije mu se i uniforma.

Nacija je državotvorni pojam višeg reda i ne nastaje prevođenjem imenice „Narod“ - kako to čine, tumače i podučavaju naši političari – domoljubi. Misli li ipak predsjednik na društvo u kojem državni narod obuhvata sve građane države, na društvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na društvo gdje se etnička pripadnost brani osebujnom „nacionalnom“ kuhinjom, originalnim folk-ritmovima i živopisnim nošnjama...

Teorija kaže da je Država klimava bez demokratije. Stoga „oni“ tj. Mi, koji obožavamo Državu prije ili kasnije – nužno postajemo demokrate – građanski Crnogorci kao što su to bili Krivokapićevi preci. Državni narod – glasovita nacija - obuhvata sve državljane bez obzira na kulturno-etničku i polnu pripadnost. Ko su tadijer i gdje se nalaze „oni“ – Krivokapićevi budući „građanski Crnogorci“?! U kakvom su sada i ovdje položaju i načinu postojanja: predgrađanskom, kaznenopopravnom, marginalnom ili statusu kandidata za ravnopravnost?! Ili jednostavno u stanju prevaziđenosti?! Kad im – tamo njima - ukineš Otadžbinu preostaje im da se bore – jovo na novo - za dom i domovinu. Eto zašto demokratski izabrani Predśednik Skupštine više od polovine svojih građana naziva „oni“?! Čudno ali samo na prvi pogled: tek treba da zasluže građanastvo i ravnopravni status i postanu „Mi“. Naravski, držimo im palčeve. Njihovo je samo da se izjasne.

Borba za očuvanje Države nikad ne može biti pogrešna. Pogrešan može biti način na koji se ona vodi. Predśednik je nesumnjivo uporan i postojan u pokušaju da nam nešto saopšti. Zanago, neka se malo izbistri: ovako kao da nam poručuje: „za dom spremni!“ – a to nije u najboljoj tradiciji Socijaldemokratije. I inače...

P.S.

Istina, još su Komunisti smatrali da je Ideja revolucije važnija od Otadžbine i prevaziđenih rodbinskih veza i osjećaja, pa je u tom smislu sinovac dobijao partijski zadatak da ubije strica koji ga je – da zadatak bude teži - u nedostatku Oca finansirao i školovao. Jedan čuveni partizanski general - član Politbiroa CK - dosljedan Ideji zanemario je (puštio da strijeljaju) rođenog brata... čak se nije usudio pitati šta je toliko skrivio jedan dr teologije za vrijeme okupacije. Vrijeme teče kao revolucija: nema više braće ni CK ni članova – pa ni revolucije. Zaturila se negdje i Ideja. Ostalo je samo pitanje majke – generalu pobjedničke Ideje: „ a 'đe je Luka?!“

Objavljeno u Vijestima: 26.04.2011
www.vijesti.me

Dr Lukšić iskreno Vaš

 „Popis je od primarnog interesa za građane Crne Gore, a ne za državu i političare.“ (Igor Lukšić, premijer)

Zanago vrijedan doprinos teoriji Države i prava od strane Prime ministra MNE.

Prima, rekli bi Nijemci, konačno - oni nestrpljivi, definitivno – zvonko kliknuše proatlantsko raspoloženi podanici. Iznenađenje je tim prijatnije što dolazi od jednog ekonomiste sklonom – po vlastitom priznanju - kvalitativnoj analizi. Mlađani Lukšić, Državu i političare kao jedinstveni dvoimeni entitet povezuje kratkim, logičkim, crnogorskim: „i“. Građani Crne Gore svikolici u jedno, smješteni sa svojim „primarnim interesom“ odjelito - kao suveren subjekt - poizdalje i izolovano spram hladnih stamenih političara i bezinteresne Države.

Premijer je tu da podsjeti i pošalje snažnu poruku građanima: popisane – premda obuzeti brigama i krivom džadom što vodi k atlantiku - političari i Država neće gubiti iz vida.

U čemu je originalan doprinos već utvrđenoj i na evropskom nivou kristalisanoj teoriji i praksi pravno uređenog Društva?! Nemjerljiva je spontana iskrenost mladolikog Premijera u tretiranju državotvorne materije.

U tek započetoj - takođe mladoj – demokratiji lasno se i lepršavo previđa tradicionalni nauk o Državi i građaninu kao neraskidivo živoj svezi. Jedno bez dugog nemogući, zajedno rođeni i žive ih niko ne rastavi. Država obavlja mnoštvo životno važnih funkcija ali ni jednu mimo građana. Sve s narodom rekao bi naš Narod.

Nije li ovdje po srijedi tek, lakomislena digresija k pravnoj nadgradnji izazvana razigranim porivom opojne ideologije?! Da, kakva bi to bila vladajuća klasa kada – prigodnim manevrom - ne bi znala svoj interes da prikaže kao opšti i Državni?!

U ovom slučaju građane treba uvjeriti da - ugađajući haotičnim političkim naumima i projektima rade u svom najboljem interesu. Ako ne trenutnom onda onom koji seže u daleku budućnost.

Današnji građanin ipak - svestrano ojađen - većma gotivi nalog sadašnjosti: da se izbjegne nevolja u nadi da budućnost neće biti surova u naplati i sankcionisati pogrešan izbor. Kad budućnost stigne u sadašnjost opet će nas spasiti dovitljivost i okretna igra. Uz pomoć političara – naravski.

Naravno nije nepoznata pojava da se politička klasa - u vlastonosnom zanosu – otuđi i osamostali od ostatka Društva. Da zajaše i živi neki svoj život baveći se održivim ometanjem događaja.

Premijerova inovacija, suverenost građanina osnažuje novim premisama: odvojiti građanina od Države zarad srećnog budućeg jedinstva. Veliki je to posao i zahtijeva vrijeme ali političari ne žale sebe: ako treba živjeće vječno samo da se jednom dohvatimo zelene grane. Građaninu je tader u interesu da se spremno odazove i izađe u susret takovijem zahtjevima.

Bolje je, zaista vam velim, da se popišete – evo ja sam Crnogorac, iskreno će dr Lukšić, govorim crnogorskim, zaposlen, integrišem se - i sve sam to postiga' pređe popisa. Mada nije loše i da prećutite identitetska pitanja - pojašnjava Prime: manje će Vam se zamjeriti nego da se glasnete tj. izjasnite protiv svog interesa.

Ako ono što mislite da jeste odudara od onog što želite da budete ili od onog što je politički preporučeno tader zaćutite – imaćete kad progovorit' – demokratski razvoj je naše trajno opredjeljenje.

Popisivači samo podvlače crtu ispod vašeg ličnog projekta i izbora. Stvarno stanje stvari je čisto filosofsko pitanje: nikad nećemo saznati ko smo i što smo. Možemo tek politički uviđavni, izjasniti što trenutno mislimo o sebi i kako se osjećamo. A to, kao što svi znamo i osjećamo, najvećma zavisi od Države tj. Političara.

Konačno, u interesu je građana da upišu ono što se preporučuje sa najvišeg mjesta. Ako nekom baš ne miriše onda nek' se uzdrži. Znajte samo: Političarima i Državi je svejedno – oni ostaju 'đe jesu kako god se Vi izjasnite.

Za Vas pak, nijesam siguran. Podvucimo na ultimu: hoćete li da budete uspješni (i mladi) sa poznavanjem crnogorskog & engleskog - kao Prime ministar - ili da tavorite nepopisani, neopredijeljeni ili nepodobno identifikovani. Zagledani u nečesove korijene i trajne vrijednosti. Popis je vaša najpotonja šansa!

Objavljeno u Vijestima: 11.04.2011.
www.vijesti.me

U ime Naroda

„Popović je objasnio da mu je oduzet pasoš, lična karta, saobraćajna i vozačka dozvola“. (Vijesti 24.03.2011.)

Država je kao što znamo živi organizam i organ Partije na vlasti. Svi i sve ostalo su produžena ruka Partije i svudprisutni ogranci njeni. Kao takva Država teži i beskonačno uzdiže k idealu pravednosti. Naime, Boginja pravde hoda nerijetko po trnju pak stoga virka ispod onog poveza preko očiju. Nadalje, materijalni i duhovni čimbenici u odnosu su subordinacije: prirodna bogatstva, bogataši, Jezik, Crkva, partijski činovnici, strani investitori... sve to ka' jedan ide k jednom i jedinom cilju koji se znade mijenjati od slučaja do slučaja ali je vazda jedan.

Te promjene nipošto ne smiju da zbune podanike Partije - u protivnom proizvode žalosne pa i tragične sudbine. Treba biti naredan i imati vazda spremno: kapu, himnu, obilježja - za svaki slučaj i mogući politički zaokret. Malo li je pouka sa Golog otoka?! Nikako robovati kontinuitetima, ranijim prijateljima, doktrinama, sentimentima, narodnim poslovicama - pogotovo pjesmama i pjesmaricama. Biti lak i okretan ka' ptica prepelica.

Eto , dok je Marksova doktrina bila na vlasti nijesmo smjeli ni pomisliti – kakve li slobode – da otuđimo sredstva za proizvodnju jer se tijem načinom i sama Država, navodno, instrumentalizuje i svodi na puki alat u rukama vlasnika kapitala. Naš Narod – nesklon debelim knjigama – ipak od nekud razgovijetan, reče: „Čije ovce, toga i planina“. Elem, svojina je po Komunistima, nužno narodna - e da bi se i Država smatrala narodnom. Teško je i zamisliti zanesenjaka koji – sred investicija koncesija - trči okolo i grakće da smo gubeći vlasništvo nad fabrikama izgubili i Državu te da se ista nikakvim glasanjem ne može namiriti; takova priča mogla bi imati izvjesnog učinka kod naivne i nezaposlene omladine ili slabo plaćenih radnika. U tom slučaju Država legitimno uzvraća i oglašava se – blago onom čija li je.

Oslobodismo se napokon Socijalizma uz ne malu pomoć Socijalista - eto paradoksa za naivne i dokone - mada posigurno nije to za njinu glavu... Nema više ni dileme je li bogatstvo znak domaćinske umješnosti i zaslužene privilegije ili žig klasne izdaje i moralnog posrnuća pravovjernih Komunista. Raspodijeljeno je što je bilo za diobu pa i više od toga. Od ekonomskih dobara, položaja i titula do apanaža, doživotnih činova - čuvara Državnosti i poštenja. Sve je došlo na svoje mjesto. Konačno možemo u miru da uživamo i konzumiramo svoju nezavisnost, i građanska prava. Još da su plate redovne...

Šta je Država nego Zakon?! Ekonomiju smo preturili izvanjcima - nama je pripao suvi Zakon da ga čuvamo, deveramo i krčmimo - branimo i sprovodimo – kome opanci kome obojci.

Ni danas nije neosnovano tvrditi da „proleteri nemaju otadžbine“. Ljudima koji žive od svoga rada može svaka zemlja koja im otvara pogodne i ljudski dostojne uslove za rad i zaradu biti „otadžbina“. I takva otadžbina se može poštovati, voljeti i braniti kad zatreba. Kako li je tek kada sve to imaš u svojoj rođenoj zemlji... malo je reći – mnogo bi nam bilo.

Drugi je slučaj sa parazitima: toliko im je dobro na rodnoj grudi da njihov broj opasno nadmašuje produktivnu snagu društva. U njihovim rukama nacionalna ekonomija iz dana u dan trpi poraze kojima sami ne mogu doskočiti. U takvom stanju dobro dođe svakojaka smutnja, političko identifikovanje, razgraničavanje i razračunavanje - policijska rutina bez obzira na eventualno loše posljedice.

Bivalo je Naroda bez Države, ali nije poznat obratan slučaj. Mi smo tu da istražujemo nove putove: vazda bastašni i smjelo ingeniozni. Uostalom skromnu pamet često možemo sresti ali skromnu glupost svijet još nije vidio.

Objavljeno u Vijestima: 29.03.2011
www.vijesti.me

Dr Lukšić i Mr Hajd

 „Jezik je skup propisa i navika zajedničkih svim piscima jednog razdoblja.“ (Rolan Bart)

„Jezik je potvrda nacionalnog identiteta i, bez obzira što to nekom smeta, ja sam govorio i govoriću crnogorskim jezikom…“ (Dr Lukšić Igor)

Dr Lukšić, podanik nauke, svakako bi se saglasio i odobrio prvu definiciju. Prvi ministar međutim, izgovara i potpisuje drugu – dužan je isprsiti osebujan, politički obziran, obaška nametljiv – predpopisni stav. Naravski, Izvršna vlast zastupa Ustav, Zakon i sprovođenje istog. Crnogorski je ustavna kategorija i tačka. Badava li se glasalo?! Ali ipak, partijski sevdah i agitacija bliži su mlađanom Ministru od hegemonije Zakona: neka ste mi svi ravnopravni ali.... Valja stvar potkrijepiti ubjeđenjem i vozdignuti emocijom – ličnim primjerom dakako. Kao da se nema dovoljno „potvrde“ u Državi i vjere u Ustav?!

Zanago, urođena nelagoda i zebnja SKOJ-evaca, spram Pravne Države nastavlja da živi u baby-face evropejskim pitomcima. Srcem se tu, opet boj bije - protivu proklete buržoaske akribije - i tradicije: gramatika i leksikoni, formalna logika, misaone spekulacije, kvantna fizika, teologija – je li to ono što naši Glasači očekuju od nas na putu u Evropu?! To li je žuđena Evropa ?! Ne, nikad – hvala na priganice. Naši glasači su prije svega veseli, zadovoljni, samosvojni, vazdakadašnji, mudri, bitni... prvobitni. Mi smo posljednja oaza veselog i zdravog, jednostavnog i izravnog identiteta. Nećemo k njima ali zato može obratno - gramatika i Engleska biće zemlja proleterska... Imamo bogat riječnik koji uz pomoć ruku, neznatno njihanje tijela i izražajnu mimiku lica - odašilje jednoznačnu i snažnu poruku u etar.

Prime ministar zasniva svoju tezu, na ličnom iskustvu („ja sam govorio i govoriću”...) i izvornoj „percepciji“ slobodno je reći – da potkrijepimo stav krucijalnim pojmom nove razvojne filosofije. Percepciju i lično iskustvo kao izvor valjanog saznanja koje cilja na opšte važenje, opovrgava još drug Aristotel (rođen 384 prije nove ere). Revidirao bi zanago ali... ne konzumira građanstvo Crne Gore a nije ni evolutivan u tom smislu.

Izvršna vlast neumoljivo iznosi svoj stav: „Bez obzira što to nekom smeta, ja sam govorio i govoriću crnogorskim jezikom”... – rječit primjer odvažnosti i ujedno - korisne nejasnoće mlađanog Prvog ministra. Korisno je ne znati „što to nekom smeta“. Ko su ti „neki“ što im smeta?! Da li su to vazda oni isti - politički disidenti i plaćenici - ili možda istaknuti lingvisti, značajni pisci, priznati naučnici... ljudi od zanata?! Smeta li Prime ministru ako se među „nekima“ nalazi i osnivač Lingvistike Ferdinand de Sosir?! (Rođen 1857.god. Isti razlikuje – opšte prihvaćeno u nauci - dva lingvistička objekta: Langue, jezik-sistem, i Parole – individualna upotreba jezika, govor)?! Elem, govoriti je slobodno, ne smeta – dapače - ali je neophodno „govor“ prilagoditi Jeziku-sistemu, a ne Jezik-sistem pojedinačnom govoru i govorniku. To su čak i Komunisti znali i poštovali premda im je uravnilovka bila pri srcu kao djelotvoran opijum za Narod – odobravali su, parolu: „Dolje cvikeraši!“... zarad monolitnosti.

Ako je dr Lukšić sklon jezičkim inovacijama i jednostavnim rješenjima tader je zanago promašio profesiju – mada ni Ekonomija nije loša prilika. Može da Pronađe novi način zapošljavanja populacije. Osim ako ovaj govornički iskorak nije taj način i dio ekonomskog programa: da se priklonimo i krotko izjasnimo – Srbi i mi Egipćani - i tako smanjimo nezaposlenost?! Djeluje šašavo ali ako pomaže... nijesmo protivni.

Umjesto rezimea - Gramatika i Engleska

1) Jezik-sistem, koji je učila većina građana Crne Gore zvao se Srpskohrvatski i to nikom nije smetalo. Naučnici se slažu da je to i dalje jedan jezik, koji, nakon raspada zajedničke Države, svi rado krste svojim etničkim imenima – prevashodno iz političkih razloga, ratnih trauma, krize identiteta, novih državnih granica. Jedan četvoroimeni jezik. Taj Jezik-sistem je viševjekovni stvaralački preplet, zajedničko dobro i tekovina jugoslovenskih naroda – štokavskog narečja pa ga svi opravdano smatraju svojim. Kao takav, zavjeren je južnoslovenskoj međuetničkoj komunikaciji, zajedničkoj duhovnoj dobrobiti i Kulturi - neomeđen potonjim državnim granicama - uzbuđenim tzv. nacionalistima i političkom zloduhu uprkos. Nije uputno čerečiti ga i raznositi. Jezik ipak nije Alaj-begova slama.

2) Valjana „potvrda nacionalnog identiteta“ je: obuća obućarima – Jezik lingvistima i književnicima. Zar opet premoć partijskog i partikularnog uma u sferi duha đe mu mjesto nije?! Umjesto stare dobre evropske racionalnosti, preglednosti i jasnoće - prizivanje lika i djela onog, sumorno stvarnog, mračnog i skrivenog, građanina tamnog balkanskog vilajeta – trudbenika noćne smjene - Mr. Hajda.

Partija koja sustavno tanji osnovu i supstanciju narodne ekonomije, otuđuje privredne tekovine, izdaje u najam prirodna bogatstva, ostrva, rijeke, kanjone - prisvaja Jezik – totalitarna šta li... polaže pravo, raspolaže i privatizuje. Elem, privatizacija Jezika radi se po autohtonom modelu kamionske pijace i buvljaka. Tamo se govori izvornim, provrtnim, neoliberalnim diskursom – sasma prikladno savremenoj politici, senzibilitetu i identitetu. Jede se sira bez obzira - prodaju se na časnu pionirsku svakojake etikete - vrhunski evropski i svjetski brendovi.

Objavljeno u Vijestima: 17.03.2011
www.vijesti.me

Heroj na magarcu

 „Ubijeđen sam da je danas stanje u većini privatizovanih preduzeća počevši od KAP-a bolje nego što je bilo u vrijeme dok smo tamo imali društvenu svojinu.“(Đukanović Milo, predsjednik)

Original je brale original, a kopije sve bleđe i jadnije ako „smem“ da kažem. Naime, mnogi sljedbenici i obožavatelji lika i djela, spremni su da izjave da društvene svojine nikad nije ni bilo na ovim prostorima. Oni umjereniji izjaviće da se „ne sjećaju“. Bolje pozicionirani, obzirniji i temeljniji teoretičari reći će da ne treba gubiti vrijeme na čeprkanje po prošlosti: ima važnijih stvari – nadalje - nijesmo sigurni da li je prošlost prošla ... posegnućemo i osvrnuti se kad za to dođe trenutak – nikako prije. Uostalom, imamo Akademije dvije - spremne da blagovremeno ispoštuju smjernice i istraže sve ono što je u najboljem interesu građana i etničkih manjina, LGBT populacije... stranih investitora i domaćih pomagača.

Svako će dobiti prošlost kakvu želi – badava li imamo dvije Akademije. Budućnost je doduše u ovom trenutku – ali ne mora da znači - u manjoj mjeri izvjesna i bistra. Naravno, poletni partijci – oni sa emocijom - ćućore i pregovaraju sa glasačima, daju garancije, smjernice i certifikate o poželjnim aranžmanima i dobrim sadržajima koji nas čekaju u budućnosti. Stoga, preporučujemo odanim glasačima da se svakako i uredno uzdržavaju od starenja, kao biološkog procesa - prikoče do daljeg – ono najbolje tek dolazi. Opoziciji se dakako grdno piše što je izlišno analizirati: dobiće ono što su zaokružili - na popisu i inače. Zbog nevjernih Toma u našim redovima, a ima se i prostora, nabacićemo nekoliko očiglednih i svima jasnih dokaza, indikatora i međaša koji podstiču i obnavljaju vjeru u novu razvojnu filosofiju. Da nam se ne ponovi Istorija: oklijevalo se u implementaciji kompartijskog programa - složili se i postali jedinstveni - taman kad se revolucionarna teorija praksa pokazala promašajem i napuštena kao svjetski proces. Preostalo nam je da ju po navici još par puta izglasamo - neveselo otrčimo počasni krug - i batalimo.

Predsjednik je iskren i tačan – stoga i simpatičan. Kao da oklijeva međutim : „Ubijeđen sam da je danas...“ - veli, mada kao višegodišnji Prvi ministar raspolaže odgovarajućim, egzaktnim mjerilima. Postkompartijski tranzit građanin ćiftinskog opredjeljenja - naravski i identiteta - ne haje za ubjeđenja više, već pripravan očekuje: „kao što podaci jednoznačno pokazuju“- jedan transparentan diskurs. Očito, Lider više voli istinu nego pokazatelje. Ubjeđenje je zanago, onaj najbolji dio nas: statistika je tako bezdušna – posestrima Kapitalizma. „Bolji standard, veće plate, smanjena nezaposlenost...“, mogao je da ozvuči rečenicu prigodnim retoričkim refrenom... Ne, „Ubijeđen sam da je ... stanje bolje...“ - izričit je Prvi ministar.

Nova razvojna filosofija mnogima još nije jasna! Šta znači npr: „bolje stanje u privatizovanim preduzećima“?! Bolje stanje „samo po sebi“ (B. Banović.) dokazuje ispravnost postkom strategije održivog razvoja. Ako profit odlazi vlasniku treba se na to navići: dobit vlasniku, gubitak nama – eto u tome je kvaka – i jedina veza sa mračnom i neobnovljivom prošlošću. Stoga ne primjećujemo kad je stanje dobro nego samo kad je loše. Malo zavrnuto ali... napisaće Migo novi Udžbenik logike i mudroslovlja. Pa i ne mora, dovoljno je da se s vremena na vrijeme oglasi da je „bolje“.

Rezime:

1) Zanago, imamo posla sa tezom da su ubjeđenja prolazna a interes održivosti vlasti trajan.

2) Predsjednik je svakako kompetentan da se izjasni po tom pitanju, mada tader nije vodio privredu. Kao čisti i „ubijeđeni“ ideolog društvene svojine – bio je sa istom nerazdvojan entitet. Samo su ih potonji burni događaji mogli rastaviti. Uostalom nije On kriv što Čojek hoće jedno a ispadne drugo. Naravski, On jeste kriv ako pritom mislite na život. Život ih je rastavio.

3) Društvena svojina je u rukama jedine nam Partije – uprkos potpunoj, totalnoj vlasti, nepokolebljivom „ubjeđenju“ i oštrom sprovođenju - izašla naposljetku na ruglo i sprdnju... ostalo je samo staro gvožđe i nekretnina. I naravno kadrovi.

4) Predsjednik je prošao bolje od svoje vjere i ubjeđenja: dapače, ojačan i preporođen. Ideologija je propala - Ideolog bodar i preobražen u sred nemilog i propadajućeg toka događaja. Od onolike Revolucije uspio je promijeniti samo „ubjeđenje“: bolje je gazdovati ličnom nego društvenom svojinom. Nije lasno iz pepela svoje ideje neoprljen uzletjeti.

Imamo konačno društvo – K. Marx sa družinom sustavno kritikovao još u mračnom XIX stoljeću - otuđeno i podijeljeno na klase, političke stranke i pojedince usamljene u oskudici, okovane ekonomskim interesima i stiješnjene u svoja ubjeđenja... To se zove napredak jer ne zaboravimo „bolje je stanje u Preduzećima“.

Objavljeno u Vijestima: 06.03.2011
www.vijesti.me