Ni rod ni pomoz' Bog

 „Oni će prije ili kasnije biti Crnogorci – građanski Crnogorci – ono što su im bili preci“ (Krivokapić Ranko)

Završen je Popis. Pametne Stranke već razmišljaju o sljedećem. Ne tovi se prase uoči Božića. Posao se mora privoditi kraju: a ni preci ne mogu premnogo da čekaju. Osobito, kad ih Ranko izvijesti koliko smo se odrodili i od-domili. Naime, usred smo promocije socijalpatriotskog bez otadžbinskog koncepta - „...ovo je naša domovina. Zato je moderni koncept domovina, a ne otadžbina.“ – ne šali se predśednik. Naravno, patriotizam kao ljubav prema Otadžbini nestaje zajedno sa Otadžbinom jer biva suvišan u projektu NATO-integracija.

Hoće se reći, u skoroj budućnosti, za koju godinu, sve nas čeka građanski – dakle ravnopravni – status skupa sa svim Rusima, Ircima, Amerikancima, Arapima koji su kupili placeve i kuće i udomili na naše primorje. To je tader „naša domovina“ svih „nas“ jer - rekosmo li – otadžbina ide na bunjište historije. Od ognjišta do bunjišta samo je jedan korak. Dome slatki dome novi je poklič – ko nema tu su krediti, transferi, tenderi... Jasno i domovinski koncept bez doma je nemoguć : odjek neugasle komunističke parole - „proleteri nemaju otadžbine“. Na sreću tu je domovina.

Kako je pojam nacija u MNE sinonim za etničku pripadnost („nacionalna odnosno etnička pripadnost“) predśednik zacijelo smatra da su „oni“ – necrnogorski narodi i etničke zajednice. Po Ustavu kojeg brani i zastupa demokratski Predsjednik, pomenuti entiteti i kolektiviteti su već harmonično utkani i čimbenici jedinstvene crnogorske Države-nacije. Danas primarno kao građani ali i kao istorijski Narodi čija je ovo tekovina, đedovina i Otadžbina. Predśednik sa dobrim razlogom uviđa da crnogorski narod ne može sam da iznese crnogorsku Naciju-Državu.

Nekom kućiću ali bandoglavcu i političkom nevaljalcu može Crna Gora biti đedovina, očevina i Otadžbina. Ali šta: domovina može biti i Šinavatri. Eto u čemu je trik. Nego, nijesu naravno samo očevi nego i majke izgubile nekadašnju bitnost i značaj. Narod, imenica koja se izgubila u prevodu, ne rađa se - kao nekad. Narod više ne nastaje rođenjem i rađanjem nego izjašnjavanjem. Narod, porod, rod, rodbina, rođak, rodoljub, rodino blaga – ne važi se više. Porodica nije više osnovna ćelija društva nego rasadnik nacionalnih manjina.

Nacionalne manjine, međutim, u modernoj su državi entiteti drugog i trećeg reda sa tendencijom padanja u zaborav. Da nije popisa... Podesne međutim za manipulacije, šarlatane, mutikaše i plemenske poglavice. Čak i kada se jednog dana, uz pomoć štapa i mrkve izjasnimo Krivokapićki – u nadi da se udomimo - ostaćemo gologlavi. Jedan se, u besprekorno uređenoj i kadrovski dobro opremljenoj državnoj ustanovi, izjasnio kao Napoleon. Šije mu se i uniforma.

Nacija je državotvorni pojam višeg reda i ne nastaje prevođenjem imenice „Narod“ - kako to čine, tumače i podučavaju naši političari – domoljubi. Misli li ipak predsjednik na društvo u kojem državni narod obuhvata sve građane države, na društvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na društvo gdje se etnička pripadnost brani osebujnom „nacionalnom“ kuhinjom, originalnim folk-ritmovima i živopisnim nošnjama...

Teorija kaže da je Država klimava bez demokratije. Stoga „oni“ tj. Mi, koji obožavamo Državu prije ili kasnije – nužno postajemo demokrate – građanski Crnogorci kao što su to bili Krivokapićevi preci. Državni narod – glasovita nacija - obuhvata sve državljane bez obzira na kulturno-etničku i polnu pripadnost. Ko su tadijer i gdje se nalaze „oni“ – Krivokapićevi budući „građanski Crnogorci“?! U kakvom su sada i ovdje položaju i načinu postojanja: predgrađanskom, kaznenopopravnom, marginalnom ili statusu kandidata za ravnopravnost?! Ili jednostavno u stanju prevaziđenosti?! Kad im – tamo njima - ukineš Otadžbinu preostaje im da se bore – jovo na novo - za dom i domovinu. Eto zašto demokratski izabrani Predśednik Skupštine više od polovine svojih građana naziva „oni“?! Čudno ali samo na prvi pogled: tek treba da zasluže građanastvo i ravnopravni status i postanu „Mi“. Naravski, držimo im palčeve. Njihovo je samo da se izjasne.

Borba za očuvanje Države nikad ne može biti pogrešna. Pogrešan može biti način na koji se ona vodi. Predśednik je nesumnjivo uporan i postojan u pokušaju da nam nešto saopšti. Zanago, neka se malo izbistri: ovako kao da nam poručuje: „za dom spremni!“ – a to nije u najboljoj tradiciji Socijaldemokratije. I inače...

P.S.

Istina, još su Komunisti smatrali da je Ideja revolucije važnija od Otadžbine i prevaziđenih rodbinskih veza i osjećaja, pa je u tom smislu sinovac dobijao partijski zadatak da ubije strica koji ga je – da zadatak bude teži - u nedostatku Oca finansirao i školovao. Jedan čuveni partizanski general - član Politbiroa CK - dosljedan Ideji zanemario je (puštio da strijeljaju) rođenog brata... čak se nije usudio pitati šta je toliko skrivio jedan dr teologije za vrijeme okupacije. Vrijeme teče kao revolucija: nema više braće ni CK ni članova – pa ni revolucije. Zaturila se negdje i Ideja. Ostalo je samo pitanje majke – generalu pobjedničke Ideje: „ a 'đe je Luka?!“

Objavljeno u Vijestima: 26.04.2011
www.vijesti.me