Његош

Njegoš 1813-2013

Svakome naprečac blizak i jasan al’ niko odveć sjekirav da bliže upozna i spozna tog plemenitog samotnjaka.

Uvecaj!

Njegošev mauzolej na Lovćenu (Foto: Arhiva "Vijesti")

Ratimir Vujačić

Mnoge umne glave ogledaće svoje spisateljsko umijeće, sebeljublje, izobraženost ali i pritvrditi političku podobnost – dabogme i udobnost - povodom godišnjice neprevaziđenog nam pjesnika i Vladike. Svakome naprečac blizak i jasan al’ niko odveć sjekirav da bliže upozna i spozna tog plemenitog samotnjaka. „Bjehu muška prsa ohladnjela, a u njima umrla svoboda, ka kad zrake umru na planinu, kad utone sunce u pučinu“. Koliko ih je samo – sve ove godine – pohrlilo Vladici, da se okrijepe, podupru i posluže njegovom veličinom, upravo onih u kojima je „umrla svoboda“. Svodeći Njegoša na Gorski vijenac – spjev o agoniji plemena – u susret već tada aktuelnoj i nastupajućoj globalizaciji, ta gospoda, čija su prsa, sasvim ohladnjela (osim za sitničavu prgavost i egocentrične projekte) bjesomučno citiraju, sijeku, uklapaju i podešavaju svoje političke programe i utopije k djelu velikog Vladike. Lukavo ga prizivajući i priznajući za velikoga samo zato da bi ga učinili sudionikom nekog svog mršavog i sumnjivog zamešateljstva.

Manji i veći potok

Podupirali se Njegošem svikolici, najvećma oni bez sopstvenog lika, „svobode“ i odgovornosti. Pak onda Vladika bude kriv za Dubrovnik i deportaciju jer su izvršioci sve radili „po naređenju“ i principu subordinacije. I opet bi jednako postupili, vele, vjerni službi - sužnji. Ni Predsjednik DPS-a nije, svojedobno, u referendumskoj kampanji mogao mimoići – kao ni mnogi slični prije njega – Gorski vijenac. Da nam na razmeđi naše istorije posvijetli puta prigodnim stihom poštovanog prethodnika. Pak se stihovi, rekosmo li, zgodno prilagode aktuelnom političkom programu. Skrati se ’đe je predugačko: „Manji potok u veći uvire, kod uvora svoje ime gubi, a na brijeg morski obojica“. Veliki vođa hop-cup, izostavlja treći stih – dao ga je amputirati, e da bi Njegoš svojim autoritetom podržao DPS-nacrt ukidanja dvočlane federacije. Krnji dvostih nam tader poručuje da Crna Gora, kao manji potok, neminovno gubi ime u dvočlanoj federaciji. Još samo da vidimo šta će biti na morskome brijegu.

Njegoš kao komunista

Ni ateisti nijesu bježali od Vladike - naprotiv. Neko je duhovito i pronicljivo primijetio da je u Crnoj Gori, Njegoš (Gorski vijenac) više ljudi poveo u partizane no Karl Marks. Njegoš kao ideolog radničke klase, siromašnih seljaka i oskudnih brda. Vojnik partije. Komunisti u CG našli su dragocjenog saveznika ’đe su se najmanje nadali. Pak se u nedostatku radničke klase tu i skrasili. Ostvarili dosluh sa čežnjom naroda za neumrlim i neprežaljenim duhom plemena. Nije čudo da se moćna socijalistička revolucija nakon decenija „snažnog razvoja“ obrela i „odjednom našla“ 90-ih u čvrstom zagrljaju plemenskog zloduha i plemenske ideologije. Sa kojom je sve vrijeme šurovala i tikve sadila. I opet odgovoran Vladika Rade koji je “inspirisao“ izvršioce: od pasjih grobalja, zidanih mostova, socijalističke i AB revolucije.

I naravno obnovitelj

Kao što viđesmo i najnovija obnova je otpočela citatom, od strane velikog vođe, krnjeg dvostiha iz Gorskog vijenca. Nije teško uvidjeti da je „obnova državnosti“ pokrenuta i inspirisana pokušajem prožimanja svega postojećeg plemenskim duhom poštenja, ljepote i mladosti. Čak ni komunisti nijesu silazili do tog nivoa saradnje sa plemenskom ideologijom kao današnji „evropejci“. Komunisti su ipak imali Ideju. A nasljednici su ga po tom pitanju baš utanjili ako ne i ugasili.

Gorski vijenac nam kazuje da je već u Njegoševo doba pleme bilo u dubokoj krizi („sirak tužni bez iđe ikoga“ – sasvim neplemenaski i vanplemenski). Možemo samo zamisliti šta se događalo u duši plemenskog čovjeka, načetog krizom plemenskog univerzuma, duboko uronjenog u psihološki kod plemena, kad prelomi i odluči prići k drugoj religiji i drugom – tuđinskom pogledu na svijet. Vladika Rade je bio dovoljno genijalan da vidi i izvorno prikaže dramu plemena koje doživljava duboku egzistencijalnu krizu. Pleme već tada prelazi u sferu idealnog i poezije – kao nedostižan cilj i rajsko naselje. Pjesnik je toga duboko svjestan. Što se ne bi ni izdaleka moglo reći za njegove koliko brojne toliko nedostojne „sljedbenike“ - recitatore i manipulatore. Koji zaronjeni u izlapjelu plemensku pamet i resantiman, hrle, tumaraju i „isprobavaju“ sve vrste prisiljavanja i povratka na pleme, jedinstvo i diktaturu.

Plemenski duh, koji se kao avet vije oko nas nakon upokojenja plemena, okovan i opsjednut jedinstvom u svojoj retro plemenitoj težnji ne može oživjeti plemensku idilu jednakosti i bratske sloge. To se pokazuje kao nemoguć zahtjev („neka bude što biti ne može“) ali zato uspijeva i može dobaciti do kolektivnih i totalitarnih formi u kojima caruje diktat i nasilna sloga. Djelatan na planu fašizma, nacizma, nacionalsocijalizma, etnocentrizma. Pleme je spontano jedinstvo, istorijski unikat i može se „obnoviti“ jedino nasiljem.

Jedan od rijetkih na političkoj sceni Crne Gore koji je pokazao da razumije ovaj naš višestoljetni čvor je Miodrag Lekić koji je jasno replicirao da je DPS-ovsko isključivanje polovine građana iz državnih poslova, samo zato što su glasali na referendumu za federaciju - fašisoidno. Zloduh nemogućeg plemenskog jedinstva živi i danas u vrloj koaliciji - veselim ljudima „pobjedničkog duha“.

Демократија пред вратима

Demokratija ante portas

Urgentno je neutralisati neprijateljsku kolonu, opozicionare, kritičare, ostatke klasnog (sada, međutim, državnog) neprijatelja, koji kidišu sa svih strana. Ka’ da se dijele priganice.

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: eiu.com )

Ratimir Vujačić

Napredujemo u demokratiji. Samo da najpotonji rezultati njeni ne uslijede prekasno i odvedu nas obnovi uličnih događanja. Tamo nas zanago čeka nova generacija mladih, lijepih i poštenih. Naime, demokratija i beznađe naslonjeno na gubitak opšte ideje - pravna država i svekolika oskudica – nijesu održiva zajednica. Najjeftnije nam je tader odlaganje demokratije na neodređeno vrijeme. Prvo smo ju odložili u epohi Tita i partije zarad revolucije; tijekom koje nas komunisti posve ubijediše da je po narod i radničku klasu, diktatura politbiroa komat bolja i učinkovitija od trule građanske demokratije; drugi put, prilikom parcijalne, šminka „AB revolucije“ koja je odrađena zarad spasavanja „revolucionarne“ obnoviteljske supstance i kadrova njenih - kontinuiteta totalitarizma dabogme.

Domaći komunisti u dubokoj krizi i nestašici identiteta – nikoga da im otkrije ko su i što su - usred nagomilanih i nepremostivih problema, izvedoše „narod“ na ulicu. I kud bi drugo s njim na putu u srećnu budućnost. Upravo, izvedoše radničku klasu, koja se u tom svojstvu i imenu tada posljednji put pojavila. Samoukinula se i postala narod. Bez vlasti nad sredstvima za proizvodnju, ubrzo zapade u bijedu i besposlicu. Sredstva za proizvodnju upodobiše se novim vlasnicima – postadoše nekretnine – Britva&family, Mugi&son…etc. Private property.

Srećna budućnost nam se ubrzo opet smiješila u liku nove partijske umotvorine - suverene države bez demokratije. Dvostruki revolucionari obnoviše svoju istorijsku misiju, latiše se golemog posla - postadoše suverenisti. Trnovito je i nezahvalno dijeliti sudbinu svoje klase, ideje, uvjerenja i velike priče o revoluciji... Na sreću, postoji put kojim se lakše ide, ako si okretan, mlad, lijep i nadasve pošten. Kad si sav predat, obuhaćen, obuzet i posvećen idejom - odgovornost u slučaju propasti, isključivo pada na neprijatelje. Oni zanago zato i postoje. I dok je nas, dušmana faliti neće.

Penzioner i teniser

Prošlo je vrijeme ispijanja koktela u zdravlje radničke klase. Na red su došli narod i država. E, oni su za razliku od prethodnog entiteta vječni ili se bar sporije troše. Biće tu još da se pije i nazdravlja… Ipak, zadržati vlast nije isto što i poljem prijeći ili tufahijom se sladiti. Vlast je najbolje radno mjesto ako je vjerovati - a jeste – okorjelom vlastodršcu i ideologu M. Vukoviću. Nije tader čudo što nam osporavaju napredak i mute čistu ideju (diktaturu) kao pretendenti, zanemogli intelektualci, penzioneri i teniseri, dijaspora, zatim jedan profesor iz vječnog grada, pisac nekoliko tomova… bivši ministri, diplomate.

Urgentno je neutralisati neprijateljsku kolonu, opozicionare, kritičare, ostatke klasnog (sada, međutim, državnog) neprijatelja, koji kidišu sa svih strana. Ka’ da se dijele priganice. Oni odasvud - DPS sam. Naivni građanin, može podleći zdravom razumu i pasti u zabludu: pak mu se stane priviđati, da je na posljednjem natjecanju kontra vaskolikoj DPS – infrastrukturi, istaknut jedan jedini kandidat. Te da je moćni DPS potegao velikog vođu, (oštrog poput britve), digao na noge prvake, tešku artiljeriju, prekaljene borce pobjedničkog duha – sve zbog jednog dubl teniskog igrača iz dalekog Mozambika… diplomate, dijasporca. Koji se odrođen, nezabrinut za pobjedu, nije latio brašna i šećera - tako neophodnog glasačima.

DPS vašar u režiji straha

Nije daleko od pameti (a masa nas je psihologa) medicinski opis stanja u kome se nalazi DPS vrhuška. Nešto se mnogo prepadoše kandidata za kojeg neumorno tvrde i opširno dokazuju da je čist promašaj i izgubljen slučaj. Oduševljeno zbijaju šale, izruguju se i zabavljaju pristalice tijekom predizborne kampanje. Posvećeni ljekar “uveseljava” publiku praveći aluzije na zdravstveno stanje i vitalnost opozicionog kandidata dok njemu – liječniku - basta da se na sred ulice pojaka kojim drago Crnogorcem pa i za levor prihvati. Ističu, takođe, da je njihov kandidat u svakom pogledu podesniji: mlađi je, pak onako crnomanjast i garav – ljepši. Obaška visok i sav nasmijan.

Bivši ideolog partije, nekolike revolucije i inih velikih priča (dokazivao svojedobno da svaki rat, budući privremen, nužno ratuje za mir) a sada dvorska uzdanica na posijelima u svojstvu zabavljača glasača i zborova birača, neumorno upražnjava svoju ispraznu retoriku. U najpotonjem slučaju dva predsjednička kandidata, veli, drugi je neminovno i posljednji. A kakav je to Crnogorac ako nije prvi ili prvi do njega, efektno poentira bivši ideolog radničke klase, AB i svjetske revolucije… (Vladimire Iljiču da nijesi ništa reka’ bez ono da će nam doći glave mangupi u našim redovima, pa si se odužio proletarijatu).

Tek, isprobali smo sve načine i sustave izbjegavanja demokratije i lijevi i desni totalitarizam i još ponešto između toga - ostajući pritom vjerni sebi tj. jednopartijskoj diktaturi, palanačkoj filosofiji života i postplemenskog utopiji. ”Kao što predstavlja karikaturu ne samo fašizma nego i komunizma, palanačko-patrijarhalni režim je, isto tako, karikatura demokratije, političkog pluralizma, parlamentarnog života, pravne države, tržišnih odnosa, kulturne politike...“ (Milorad Belančić).

Сто година самоће

Sto godina samoće

...bolje je biti rođeni filosof, bez dana škole – političar takoreći. Oštar poput britve. Poznato je da škola prekomjerno i nepotrebno razvija blagost, trpeljivost, obzirnost, prijemčivost k alternativama...

Uvecaj!

Milo Đukanović (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

Na konferenciji za novinare u vili “Gorica”, okružen sa sedam državnih zastava, premijer je umjesto “povodom 100 dana Vlade” kazao “povodom 100 godina Vlade”. (Vijesti 18.03.)

Prava suverenost je ona nad vremenom. Sve ti zaludu ako si vremenit, upustiš se i predaš zubu vremena, podložan promjenama - ako te jednog dana biti neće. Ostaneš bez političke funkcije - potencije i egzistencije – svega onoga što si ikada imao ili ćeš imati. Svega što si pošteno stekao kao javni poduzetnik - uprkos sukobu interesa - prijavljeno i tajno, ovden ili vanka.

Na sreću, tome ima lijeka - kad si politikom posvećen. Pun patriotskog naboja i podobnosti - nabereš dovoljno glasova - pak pobjednički, slavodobitno, blagovremeno, postaneš ugaoni kamen nezavisnosti, uzvišen, nadvremen i kao takav bez alternative. Čovjek sa neponovljivom tvrdoćom, osebujnim identitetom i postojanošću. (Kome je sve prečvrsto - tek iz taktičkih razloga - poneki suglasnik mek). Postaneš konačno izuzet iz istorije, onaj koji posmatra i podnosi izvještaj sa stanovišta vječnosti.

Naravski, ovakva transcedentna, superiorna, vanvremena filosofska pozicija nema utočišta u filosofiji, teologiji, metafizici ili nekoj drugoj nauci koja se bavi opštim i neprolaznim kategorijama. Ali u liku našeg vođe, zacijelo, još se iskri onaj nebeski odsjaj iz 90-ih kada smo u sveopštoj narodnoj slozi postali stanovnici i miljenici neba. Nebesnici, izuzeti iz trivijalne materijalnosti i neumitnosti vremenskog toka.

Nego, bolje je biti rođeni filosof, bez dana škole – političar takoreći. Oštar poput britve. Poznato je da škola prekomjerno i nepotrebno razvija blagost, trpeljivost, obzirnost, prijemčivost k alternativama – svijest o vremenu, konačnosti i prolaznosti svega ljudskog. Kudikamo je bolje kad si politički formatiran - iz jednog komada - prpošan, lider u regionu, stoljećima protegnut, beskonačan. Riječju, nezamjenljiv, doživotan, nenadmašan - jedinstven. ’Ajde još ovaj put da rečemo: posebnog kova. (Kako je drug Staljin davno rekao za nas komuniste).

Osmijeh besmrtnika

Britva nam eto podnosi izvještaj povodom prvih „sto godina Vlade“. Spreman je izvijestiti nas i za duži period i nije rečeno da neće. Nije čak riječ o „prvih sto godina“ - ovo mu je sedma petoljetka. Stoga se samo osmjehnuo na svoju „omašku“ - kad je iz njega progovorila nemirna podsvijest koja zanago o vječnosti sniva. Što napisa onaj politički nazadni pjesnik - dobitnik Njegoševe nagrade: „Bilo je to 14. godine, ali ne znam kojega vijeka“. (Godine prolaze, ali se vjekovi kao što znamo samo ponavljaju).

Osvrnuvši se na svoj rad opet nas je podsjetio na tešku borbu protiv dušmana naših, koji vjekovima ne miruju. Pogotovo u (neposrednom) okruženju - nikako da se pomire sa našom neodvisnošću i ubrzanim prosperitetom. Trunje nam vodu, ometaju i ćeraju strateške investitore. Premijer nam, onako narogušen i ljut sav, izgleda bez ostatka posvećen sprovođenju privatizacije i neoliberalne ideje. Takav je vazda bio kad su ideje u pitanju.

I očajno srećan zbog rezultata. Dok nervozno i odlučno rešeta svoje kritičare - zlice i mrske neprijatelje - sve više liči na građanina koji priča o samom sebi. Koji razgovara i raspreda neku svoju muku. Biće da je teškoća prije u tome što je previše odmakao u svojim projektima nego što ih nije ostvario. Slikanje „neprijatelja“ sve više liči na ispovijest, monolog i autobiografski poduhvat. Kao da ne može oprostiti jalovoj opoziciji što nije našla način da ga uspori o odalji mu premilu neoliberalnu avanturu. A tek bliski mu „državotvorci“ koji su u propadanju države i korupciji prepoznali ličnu dobitnu kombinaciju.

Manjkava opozicija

Opozicija ostaje beznadežno nedostatna, inferiorna i nespremna da preuzme Državu, sve dok ne razvije svoju mrežu korupcije i organizovanog kriminala. I bude prilici da ponudi sopstvene krupne ribe i kapitalce. Prvo, tužilaštvo bi, konačno, osim za izdaju, Opoziciju moglo da tuži i goni po osnovu korupcije – u susret Evropi i NATO demokratskoj zajednici. Krupne ribe bi bile prinuđene da brže–bolje prijeđu, i ojačaju patriotski blok. I naćeraju premijera da se opet preznojava pričajući na posijelima o njihovom poštenju. Eto kako je nestalna ta opozicija. (Rečeno je – nikad je nema više od jednog rafala).

Nadalje, opozicija do dana današnjeg nije ponudila svoju koncepciju vječnosti. Ovom narodu ne trebaju privremena rješenja i kratkoročni programi. Komunisti su napravili početničku grešku kada su ekonomske ciljeve oročavali i mjerili petoljetkama. Pak nije ni čudo što su završili onako kako su završili: odnijela ih rijeka vremena – nakon ograničenog broja od nekoliko petoljetki. Naivno se brčkali u revoluciji koja teče. A što teče, isteče.

Danguba je, neozbiljnost i posao dokonih, izvještavati o „prvih sto dana Vlade“. Jedan brkati filosof, za koga je šteta što nije Crnogorac (drugima možemo želju nosit’) reče: „Jer tebe ljubim, o vječnosti“.

У име чистоће

Facebook profile, ili u ime čistoće

„Narod koji ima ovakvu omladinu ne mora da brine za svoju budućnost“ (J.B.T.) Jedna fina gospođica nježnog lika – manekenka - oplela je po opoziciji žestinom koje se ne bi postidio ni seoski kadar AFŽ-a i DPS-a iz četr’es osme

Uvecaj!

(Foto: Models Inc)

Ratimir Vujačić

Red bi bio da pučanstvo konačno odahne. Tu prije neki dan dobili smo potvrdu nezaboravnih riječi najvećeg sina naših naroda i narodnosti: „Narod koji ima ovakvu omladinu ne mora da brine za svoju budućnost“ (J.B.T.) Jedna fina gospođica nježnog lika – manekenka - oplela je po opoziciji žestinom koje se ne bi postidio ni seoski kadar AFŽ-a i DPS-a iz četr’es osme.

Ili nešto docnije, svejedno – demokratija je vječna. Neka dobričina zacijelo je zblanuta erupcijom i vrelinom emocije u jednom tako krhkom biću koje je tek zabeharilo. Ipak, manekenka je samo iskreno i dobrim redosljedom objavila ono što podrazumijeva „nova razvojna filozofija“ DPS-a.

Možete misliti koliko je samokontrole i napora neophodno ideolozima DPS-a kad istorodne sentimente pretaču u milozvučne rodoljubive parole, uz šaputajuću blagoglagoljivu intonaciju.

Provincija u pozadini

Pak se vidi, koliku žabu moraju svako jutro - na prazan drob - pojesti partijski poslenici kad hvale i dižu u nebesa ono što su do juče mrzjeli iz dna duše i plašili se kao najvećeg zlotvora: parlamentarnu demokratiju, Evropu, građanska, ljudska prava i slobode, polifoniju... Koliko se susprežu vrli partijci – uprkos svojoj ljepoti - dok plivaju do guše u privilegijama, za razliku od ustreptalog početnika koji se tek nada i naslućuje benefite posvećenosti.

A desi se, makar i slučajno, da im neko, ničim izazvan, stane na žulj ili ospori povoljan raspored na koji su već dobrano navikli. Elem, mora im se priznati zavidna prijetvornost i kameleonski potencijal, bez obzira što im priskaču i pružaju svesrdnu pomoć rodoljubivi romanopisci i nekolike akademije. Tek pažljiva analiza njihovih istupa, riječi i stavova otkriva da je pornografija i njihov omiljeni žanr.

Što bi se reklo – vole, no trpe. A tako bi žustro raspalili. Nego su Evropljani. Ne priliči. Mlada osoba je, naravski, tek ukratko i pregledno iznijela ono što vladajuća ideologija skriva i misli o opoziciji. Budući da vladaju mladi, lijepi i pošteni - opozicija može biti samo prigodna (zbog „evrop - skog puta“) ili pogrešan spoj.

Kao što je navedeno: odvratni nusprodukt metabolizma, koji izaziva nesnosno gađenje i prema tome nedložno odlaganje na odgovarajuće mjesto. Sreća što upornih opozicionara nema mnogo i nikad ih nije ni bilo više od „jednog rafala“. I vazda manje nego probnih vozača.

Agonija ili obnova

Dakle nije bilo uputno, iz političkih razloga naravno, ulaziti u tančine kad smo posvećeno uzdizali u nebesa najnoviji projekat - nema odmora dok traje obnova - obnova čega će to biti. Parlamentarne demokratije ili feudalizma kao jednonačelnog samovlašća - država to sam ja - sa osloncem na odgovarajuću plemensku svijest i mehke suglasnike.

Neprežaljeno Pleme bijaše zaista zdravina, ljubav, bratstvo... i jedinstvo. Prije ćemo zanago u grob zajedno sa njim nego se osloboditi prisile da ga na svaki način povratimo u život. Nemilosrdni istorijski tok učinio je svoje upokojio ga i predao prošlosti. Već je početak XX stoljeća bio bremenit znacima propadajućeg plemenskog poretka i bratstveničkog morala.

O tome postoje mnoga dokumenta, dokazi i svjedočenja. Ali mi smo ti koji će reći Istoriji svoje veliko Ne. Svi politički projekti na ovom prostoru – uključujući i revolucionarne – morali su koketirati, podilaziti, dodvoravati se i obećavati obnovu plemenske idile. Ali i više od toga: u kriznim trenucima po vladajuću dogmu, hrlilo se u izravnu saradnju sa avetima prošlosti i plemenskim zloduhom.

To su bili najmračniji padovi u našoj povijesti: nacizam i fašizam devedesetih, propadanje i urušavanje socijalističke ideje u blato najsebičnijih poriva. Na očigled Socijalističke partije i sasvim očuvanih kadrova.

Nemoguć ljubavni poduhvat da vratimo prvobitno pleme, jedinstvo, onu idilu i rahatluk, izvrće nam se u suprotnost – razočarenje, zapadanje u lošu beskonačnost, nihilizam i beznađe - razarajuću mržnju na sve i svakoga. Valjda ni Vaskrs, makar ga skromno nazivali „obnova“ nije u ljudskoj nadležnosti i moći.

Koliko su takvi obnoviteljski projekti plemeniti, šta tvore i proizvode zorno nam predočava upravo iskrena facebook - ispovijest i poruka jednog nježnog i divnog bića. Melodičnog evropskog imena. I našeg prezimena koje podsjeća na buru.

Paralipomena

Pjesnik Ršumović: „Prase nam iz blata javlja – čistoća je pola zdravlja“. Čistoća je, svakako, velika stvar. Eto, zbivanja koja je Evropa iskusila kao „nacizam“, Balkan je preinačio u „čišćenje“ – etničko - dakako.

Bogme, briga za zdravlje i posvećenost čistoći na naš spontan način. Na drugoj strani, ono što su strogi komunisti zvali „poli - tička podobnost“, neoliberalne „europske“ demokrate nazivaju – posvećenost.

Podobni čo’jek današnjice je ekstremni egoista, misli samo na svoju ademovicu, gleda da što više zahvati – da se snađe – pak to neoliberalni ideolozi „pos - većenošću“ zovu. Britva je najavio čišćenje, svim „neposvećenima“ u svojim redovoma. Pa ko ne bi raspalio po prokletoj opoziciji?”