Dr Lukšić i Mr Hajd

 „Jezik je skup propisa i navika zajedničkih svim piscima jednog razdoblja.“ (Rolan Bart)

„Jezik je potvrda nacionalnog identiteta i, bez obzira što to nekom smeta, ja sam govorio i govoriću crnogorskim jezikom…“ (Dr Lukšić Igor)

Dr Lukšić, podanik nauke, svakako bi se saglasio i odobrio prvu definiciju. Prvi ministar međutim, izgovara i potpisuje drugu – dužan je isprsiti osebujan, politički obziran, obaška nametljiv – predpopisni stav. Naravski, Izvršna vlast zastupa Ustav, Zakon i sprovođenje istog. Crnogorski je ustavna kategorija i tačka. Badava li se glasalo?! Ali ipak, partijski sevdah i agitacija bliži su mlađanom Ministru od hegemonije Zakona: neka ste mi svi ravnopravni ali.... Valja stvar potkrijepiti ubjeđenjem i vozdignuti emocijom – ličnim primjerom dakako. Kao da se nema dovoljno „potvrde“ u Državi i vjere u Ustav?!

Zanago, urođena nelagoda i zebnja SKOJ-evaca, spram Pravne Države nastavlja da živi u baby-face evropejskim pitomcima. Srcem se tu, opet boj bije - protivu proklete buržoaske akribije - i tradicije: gramatika i leksikoni, formalna logika, misaone spekulacije, kvantna fizika, teologija – je li to ono što naši Glasači očekuju od nas na putu u Evropu?! To li je žuđena Evropa ?! Ne, nikad – hvala na priganice. Naši glasači su prije svega veseli, zadovoljni, samosvojni, vazdakadašnji, mudri, bitni... prvobitni. Mi smo posljednja oaza veselog i zdravog, jednostavnog i izravnog identiteta. Nećemo k njima ali zato može obratno - gramatika i Engleska biće zemlja proleterska... Imamo bogat riječnik koji uz pomoć ruku, neznatno njihanje tijela i izražajnu mimiku lica - odašilje jednoznačnu i snažnu poruku u etar.

Prime ministar zasniva svoju tezu, na ličnom iskustvu („ja sam govorio i govoriću”...) i izvornoj „percepciji“ slobodno je reći – da potkrijepimo stav krucijalnim pojmom nove razvojne filosofije. Percepciju i lično iskustvo kao izvor valjanog saznanja koje cilja na opšte važenje, opovrgava još drug Aristotel (rođen 384 prije nove ere). Revidirao bi zanago ali... ne konzumira građanstvo Crne Gore a nije ni evolutivan u tom smislu.

Izvršna vlast neumoljivo iznosi svoj stav: „Bez obzira što to nekom smeta, ja sam govorio i govoriću crnogorskim jezikom”... – rječit primjer odvažnosti i ujedno - korisne nejasnoće mlađanog Prvog ministra. Korisno je ne znati „što to nekom smeta“. Ko su ti „neki“ što im smeta?! Da li su to vazda oni isti - politički disidenti i plaćenici - ili možda istaknuti lingvisti, značajni pisci, priznati naučnici... ljudi od zanata?! Smeta li Prime ministru ako se među „nekima“ nalazi i osnivač Lingvistike Ferdinand de Sosir?! (Rođen 1857.god. Isti razlikuje – opšte prihvaćeno u nauci - dva lingvistička objekta: Langue, jezik-sistem, i Parole – individualna upotreba jezika, govor)?! Elem, govoriti je slobodno, ne smeta – dapače - ali je neophodno „govor“ prilagoditi Jeziku-sistemu, a ne Jezik-sistem pojedinačnom govoru i govorniku. To su čak i Komunisti znali i poštovali premda im je uravnilovka bila pri srcu kao djelotvoran opijum za Narod – odobravali su, parolu: „Dolje cvikeraši!“... zarad monolitnosti.

Ako je dr Lukšić sklon jezičkim inovacijama i jednostavnim rješenjima tader je zanago promašio profesiju – mada ni Ekonomija nije loša prilika. Može da Pronađe novi način zapošljavanja populacije. Osim ako ovaj govornički iskorak nije taj način i dio ekonomskog programa: da se priklonimo i krotko izjasnimo – Srbi i mi Egipćani - i tako smanjimo nezaposlenost?! Djeluje šašavo ali ako pomaže... nijesmo protivni.

Umjesto rezimea - Gramatika i Engleska

1) Jezik-sistem, koji je učila većina građana Crne Gore zvao se Srpskohrvatski i to nikom nije smetalo. Naučnici se slažu da je to i dalje jedan jezik, koji, nakon raspada zajedničke Države, svi rado krste svojim etničkim imenima – prevashodno iz političkih razloga, ratnih trauma, krize identiteta, novih državnih granica. Jedan četvoroimeni jezik. Taj Jezik-sistem je viševjekovni stvaralački preplet, zajedničko dobro i tekovina jugoslovenskih naroda – štokavskog narečja pa ga svi opravdano smatraju svojim. Kao takav, zavjeren je južnoslovenskoj međuetničkoj komunikaciji, zajedničkoj duhovnoj dobrobiti i Kulturi - neomeđen potonjim državnim granicama - uzbuđenim tzv. nacionalistima i političkom zloduhu uprkos. Nije uputno čerečiti ga i raznositi. Jezik ipak nije Alaj-begova slama.

2) Valjana „potvrda nacionalnog identiteta“ je: obuća obućarima – Jezik lingvistima i književnicima. Zar opet premoć partijskog i partikularnog uma u sferi duha đe mu mjesto nije?! Umjesto stare dobre evropske racionalnosti, preglednosti i jasnoće - prizivanje lika i djela onog, sumorno stvarnog, mračnog i skrivenog, građanina tamnog balkanskog vilajeta – trudbenika noćne smjene - Mr. Hajda.

Partija koja sustavno tanji osnovu i supstanciju narodne ekonomije, otuđuje privredne tekovine, izdaje u najam prirodna bogatstva, ostrva, rijeke, kanjone - prisvaja Jezik – totalitarna šta li... polaže pravo, raspolaže i privatizuje. Elem, privatizacija Jezika radi se po autohtonom modelu kamionske pijace i buvljaka. Tamo se govori izvornim, provrtnim, neoliberalnim diskursom – sasma prikladno savremenoj politici, senzibilitetu i identitetu. Jede se sira bez obzira - prodaju se na časnu pionirsku svakojake etikete - vrhunski evropski i svjetski brendovi.

Objavljeno u Vijestima: 17.03.2011
www.vijesti.me