U ime Naroda

„Popović je objasnio da mu je oduzet pasoš, lična karta, saobraćajna i vozačka dozvola“. (Vijesti 24.03.2011.)

Država je kao što znamo živi organizam i organ Partije na vlasti. Svi i sve ostalo su produžena ruka Partije i svudprisutni ogranci njeni. Kao takva Država teži i beskonačno uzdiže k idealu pravednosti. Naime, Boginja pravde hoda nerijetko po trnju pak stoga virka ispod onog poveza preko očiju. Nadalje, materijalni i duhovni čimbenici u odnosu su subordinacije: prirodna bogatstva, bogataši, Jezik, Crkva, partijski činovnici, strani investitori... sve to ka' jedan ide k jednom i jedinom cilju koji se znade mijenjati od slučaja do slučaja ali je vazda jedan.

Te promjene nipošto ne smiju da zbune podanike Partije - u protivnom proizvode žalosne pa i tragične sudbine. Treba biti naredan i imati vazda spremno: kapu, himnu, obilježja - za svaki slučaj i mogući politički zaokret. Malo li je pouka sa Golog otoka?! Nikako robovati kontinuitetima, ranijim prijateljima, doktrinama, sentimentima, narodnim poslovicama - pogotovo pjesmama i pjesmaricama. Biti lak i okretan ka' ptica prepelica.

Eto , dok je Marksova doktrina bila na vlasti nijesmo smjeli ni pomisliti – kakve li slobode – da otuđimo sredstva za proizvodnju jer se tijem načinom i sama Država, navodno, instrumentalizuje i svodi na puki alat u rukama vlasnika kapitala. Naš Narod – nesklon debelim knjigama – ipak od nekud razgovijetan, reče: „Čije ovce, toga i planina“. Elem, svojina je po Komunistima, nužno narodna - e da bi se i Država smatrala narodnom. Teško je i zamisliti zanesenjaka koji – sred investicija koncesija - trči okolo i grakće da smo gubeći vlasništvo nad fabrikama izgubili i Državu te da se ista nikakvim glasanjem ne može namiriti; takova priča mogla bi imati izvjesnog učinka kod naivne i nezaposlene omladine ili slabo plaćenih radnika. U tom slučaju Država legitimno uzvraća i oglašava se – blago onom čija li je.

Oslobodismo se napokon Socijalizma uz ne malu pomoć Socijalista - eto paradoksa za naivne i dokone - mada posigurno nije to za njinu glavu... Nema više ni dileme je li bogatstvo znak domaćinske umješnosti i zaslužene privilegije ili žig klasne izdaje i moralnog posrnuća pravovjernih Komunista. Raspodijeljeno je što je bilo za diobu pa i više od toga. Od ekonomskih dobara, položaja i titula do apanaža, doživotnih činova - čuvara Državnosti i poštenja. Sve je došlo na svoje mjesto. Konačno možemo u miru da uživamo i konzumiramo svoju nezavisnost, i građanska prava. Još da su plate redovne...

Šta je Država nego Zakon?! Ekonomiju smo preturili izvanjcima - nama je pripao suvi Zakon da ga čuvamo, deveramo i krčmimo - branimo i sprovodimo – kome opanci kome obojci.

Ni danas nije neosnovano tvrditi da „proleteri nemaju otadžbine“. Ljudima koji žive od svoga rada može svaka zemlja koja im otvara pogodne i ljudski dostojne uslove za rad i zaradu biti „otadžbina“. I takva otadžbina se može poštovati, voljeti i braniti kad zatreba. Kako li je tek kada sve to imaš u svojoj rođenoj zemlji... malo je reći – mnogo bi nam bilo.

Drugi je slučaj sa parazitima: toliko im je dobro na rodnoj grudi da njihov broj opasno nadmašuje produktivnu snagu društva. U njihovim rukama nacionalna ekonomija iz dana u dan trpi poraze kojima sami ne mogu doskočiti. U takvom stanju dobro dođe svakojaka smutnja, političko identifikovanje, razgraničavanje i razračunavanje - policijska rutina bez obzira na eventualno loše posljedice.

Bivalo je Naroda bez Države, ali nije poznat obratan slučaj. Mi smo tu da istražujemo nove putove: vazda bastašni i smjelo ingeniozni. Uostalom skromnu pamet često možemo sresti ali skromnu glupost svijet još nije vidio.

Objavljeno u Vijestima: 29.03.2011
www.vijesti.me