Идеал чистог сиромаштва

Ideal čistog siromaštva

Shodno siromaštvu valja upodobiti ekonomsku i poresku politiku: euro po euro na struju, telefon, kablovsku televiziju - sav taj raspojasani luksuz - oštra štednja, dodatna eliminacija viška zaposlenih, porez na zimsku vožnju, prirez na ljetnju, lanci… utabavanje i kaldrmisanje strogoće – tako poznate, ukorijenjene i vjerodostojne u našem političkom stvaralaštvu

Uvecaj!

(Foto: Zoran Đurić)

Ratimir Vujačić

„Ma koji narod nema šta da jede? Ko nema šta da jede neka se prvo odrekne interneta“. (komentator frutek/Vijesti 16.11.)

Evo neko doba kao da ostadosmo bez ideala. Decenijama se gradom, selom, fabrikama, zemljoradničkim zadrugama, orilo od humanih stihova, krilatica, parola... Partija nas napajala idejom napretka, čovjekoljubivim nadahnućem, poput one čuvene: „Čovjek, kako to gordo zvuči“. Autor, nesporno veliki pisac, sada zvuči početnički, prevaziđeno, naivno. (Poznavao je ljude, veoma, ali se nadao da će postati bolji). Ismijaće ga danas, svaki polupismeni internet jahač. Obnovljeno i moćno, neprobojno i pobjednički zvuče (s pozivom na vječnost), novi pojmovi i parole koje ranije nijesmo primjećivali ili bijahu u procesu odumiranja: država, parlamentarna demokratija, privatna svojina...

Imamo sada obnovljene parolaše, prvake i rodoljupce, lidere i državotvorce koji iznad svega vole Crnu Goru ali avaj - ne i Crnogorce. Vrući na Crnu Goru do usijanja - kao za sebe same - sve drugo im na smetnju i dosadu. Posvećeni. Njihovi učitelji i bakljonoše, obožavali su revoluciju, ali im revolucionari i saborci namah omrznuše jer im jade oko prave ideje zadavahu. Za ideju bratstva spremno su žrtvovali braću – za partiju – članove partije. Mnogi iskreni i odani humanista-revolucionar i bratstvenik, sanjar, tucao je golootočki kamen grcajući i natucajući u znoju lica svoga tešku azbuku revolucionarne pravde, obnove, izgradnje i prve petoljetke. Bratstva i jedinstva. Idejne čistoće.

Porto Montenegro

Naši rukovodioci prevashodno i u prvom redu, smatraju sebe pobjednicima - ne dao Bog slugama narodnim ili žrtvama i trudbenicima napretka, industrijalizacije, elektrifikacije, boljeg života. Ne pitajte koga i šta su pobijedili, na čemu se i ‘đe ostvarili?! Pobijedili su na glasanju, a protivu narodnih neprijatelja. Kao da je Narod glup pa da glasa za svoje neprijatelje. Reklo bi se da je Narod pobjednik da je kojim slučajem umjereno zapošljen ili da ima ona prava od prije (pobjedničke) AB revolucije ili makar prije (dobitničke) tranzicije. Ili da ima slobodu kao prije neoliberalizma. Mlogo bi mu bilo: pobjednici – to je ipak neko drugi. Stoga, naduto (poput praznog klasja, rekao bi Leonardo da Vinči) dižu glavu u vis - dok država lagano potanja u tvrdo i sveukupno siromaštvo. Savremenog patriotu, beskompromisnog pregaoca na planu ličnog dobra i ideje – rado percipira sebe kao državotvorca - možeš poznati najprvo po strogoći. Taj se izražava oštro, kratko i jasno. Odsječno i okomito. Bodljikav. Poput ježa, “s trista kopalja na juriš ide”. Ako ne poput Britve samog, a ono jednako posvećeno i ekskluzivno.

Internet zanovijetanje

Dakle, ako smo trenutno u nestašici ideala, ometeni zanosom (ideje) obnove, isti žive u nama kao neprolazne vrednote, pohranjene i čuvane od davnina. Iskustvo ih iznjedrilo, a vrijeme pritvrdilo. Mnogo toga je promijenjeno, od vlasničke strukture do mehkih suglasnika – vrijeme je za počinak i legalizaciju. Naš brod – sve vrijeme na ispravnom kursu - konačno pristaje u mirnu luku. Da, nije teško pogoditi, sad bi naše bundžije opet da razvlašćuju, opet konfiskaciju, nacionalizaciju, pravnu državu i eksproprijaciju eksproprijatora… da poopće siromaštvo. Potpuno nepotrebno i kontraproduktivno: imamo sasvim dovoljan broj siromaha, obespravljenih, pauperizovanih radnika i seljaka, omladine. Koji rado i spremno prihvataju oskudicu - kakav crni internet - jedan šuplji gigabajt šes’ipo štrucova ‘leba. Slatko, čisto i pošteno siromaštvo je najveći i najsigurniji kolektivni sistem bezbjednosti u regionu i istoriji - ako hoćete. (Nije loš ni NATO, ali je skuplji i nestašan).

Shodno siromaštvu valja upodobiti ekonomsku i poresku politiku: euro po euro na struju, telefon, kablovsku televiziju - sav taj raspojasani luksuz - oštra štednja, dodatna eliminacija viška zaposlenih, porez na zimsku vožnju, prirez na ljetnju, lanci… utabavanje i kaldrmisanje strogoće – tako poznate, ukorijenjene i vjerodostojne u našem političkom stvaralaštvu. (Kad si strog vazda izgleda kao da znaš šta radiš i na čemu si.) A partija je, ne jednom, otvoreno izjavila da zna kako. Zaista, ovo što rade ne može boljim načinom.

Obavezna dnevna tomobilska rasvjeta i ljeti i zimi, razumije se, nije mjera štednje ali, zanago, njome se tek uvježbavao koncept implementacije strogoće. Kada po ljetnjem suncu paragraf svijetli drumove (kakav mrak carevaše prije toga) - tader je otvoren put svakojakim reformama. Nema više te reforme koja neće proći. Permanentna revolucija.

P. S. Ako je suditi po prvim reakcijama na Internet Portalu Vijesti, prijedlog o odbacicanju interneta primljen je više nego zadovoljavajuće: prošao je znatno bolje nego “pobjednička” koalicija na posljednjim Izborima. Zabilježeno je preko 70% pristiglih “lajkova”. Suvišno je napomenuti da su zastupnici kontinuiteta internet priključka propali na ovom spontanom natjecanju. Mogu da se tješe statusom manjine, što i nije tako loše u našem multilateralnom pravnom poretku. Na pomolu je NVO o nacionalnoj strategiji Internet konsumenata za naredno stoljeće. Kao manjine koja bi i dalje da surfuje i pustozvrca internetom. To su pravi dobitnici tranzicije.

Црногорска противтежа

Crnogorska protivteža

Mnogi su zaboravili da smo prije no postadosmo samostalni bili samoupravni. Kao takvi, jedini u istočnom i zapadnom bloku. I među nesvrstanima, ’đe bijasmo i član i lider u regionu

Uvecaj!

(Foto: Shutterstock.com)

Ratimir Vujačić

Vazda smo bili svojeglavi i autohtoni. Stoga, niko trezven neće se usuditi i polagati pravo da našu autokefalnost veže za određeni datum. Pa ako bi se i zaletio – prisebnost je kao i svako dobro loše raspoređena - svakako ni bi uspio, ma koliko uzigran bio.

O poštenju da ne zborimo: „sve prisile ovog svijeta ne mogu nagnati imalo čestit duh da prihvati nepoštenje“. Nekmoli po tom pitanju prozivati Crnogorca: neka svako pođe od sebe pak mu se lako prisjetiti da li je ikad dozvolio da mu drugi soli pamet. Suverenost je naša sudbina – takvi smo odvajkada.

Dušmani će prigovoriti da ne možemo sami ni da se branimo a bez tuđih para ne možemo ni dana... Svašta im se pričinjava jer nas ne mogu očima gledat’.

S druge strane, naši bastaduri od silna zora hvale se i razmeću kako su nam upravo oni „donijeli“ nezavisnost i samostalnost. Nikad se ne bi sjetili da ju obnovimo da se oni nijesu latili posla: kreče danonoćno. Suvereno i demokratski.

Ne treba ovom prilikom navoditi repliku naših oponenata, natopljenih mržnjom prema svojim sunarodnicima tj. nama. Štoviše, providni su sa pričom da smo sa ovakvom pameću kadri jedino propanuti bez ičije pomoći. Ali tek, with little help... naših vazdakadašnjih prijatelja te odvažnog i nesebičnog krupnog kapitala.

Samoupravni od kad sebe

Mnogi su zaboravili da smo prije no postadosmo samostalni bili samoupravni. Kao takvi, jedini u istočnom i zapadnom bloku. I među nesvrstanima, ’đe bijasmo i član i lider u regionu.

Oštro smo se obračunali sa onima koji su snivali da nas na samom početku revolucije, vežu – nezavisnoga da vežeš - uz (tada) moćni Istočni blok. Poslije patriotske obrade i adekvatnog tretmana, isti su potlje pili najradije indijski čaj iz istoimene prijateljske i nesvrstane zemlje koja se nalazi na dalekom istoku.

Tako smo postali istok zapada i zapad istoka. Svoji na svome – zagledani u sigurnu budućnost – ponosni na sadašnjost.

Kod urušavanja Berlinskog zida stajali smo postojano uz svoju himnu i partiju. Socijalizam svuda propada, govorio je tada, predsjednik SK na predizbornom skupu u Herceg Novom - ali kod nas neće – nama basta, nas to nimalo ne brka, ostajemo ono što jesmo - komunisti.

Budući neokapitalista, NATO integrator, Ustavni transformator – promjena generator. I bi tako: u osvit kapitalističke demokratije, prve parlamentarne izbore dobila je Partija koja se zvala Savez komunista Crne Gore. Pokazali smo cijelom svijetu kako se ponaša jedna suverena država sa odlučnim rukovodstvom.

Kako su ti kadrovi potlje udarili kontra smjerom, protiv Socijalizma i nesvrstanosti, kanda i svojih uvjerenja, (zanago ne i protivu sebe) odgovor možemo jedino naći kod mračnih filosofa koji vele da je lukavstvo osnovni zakon prirode i da vukovi nerijetko oblače jagnjeću kožu.

Trn u oku

Neko će reći da je Narod glasao od nevolje, da se plašio nepoznate kapitalističke demokratije, cijeneći da nemamo zdravog kapitala i gotovine... O obučenom kadru da ne govorimo - sve go Lenjinista i Titoista – znao je Narod da će „demokratizacija“ obnoviti hajdučiju i otimanje. Šume, šume velika vam hvala. A što se stranih investicija tiče, što reče onaj čestiti meštar od brodovlja ing. Marović – ne onaj policentrični ideolog - na kojeg glasači namah pomisle : ne dolazi tuđa mačka u kuću da ti lovi miševe nego slaninu da pojede.

Činjenica da neko ima pravo da po sedmi put formira vladu nije nešto što je uobičajeno u demokratskim sistemima, smatra poslanik Evropskog parlamenta i član Delegacije EP za odnose sa Crnom Gorom Ulrike Lunaček.

Da se crno čeljade nasmije: govorio je već Britva, da zahvaljujući demokratiji, gluposti slobodno prelaze sa jedne na drugu stranu okeana. Zaboravlja se da smo upravo Mi držali komunizam do najpotonje ure - kad ni Rusima (sa onolikim bojevim glavama) nije bastalo. Priješli smo tader na rezervni položaj sačuvavši kadrove i živu silu.

Ostaćemo i na braniku neoliberalnog kapitalizama i globalizma, obaška demokratije - pogotovo sada - kad Evropa, opet, neodgovorno i lakomisleno klizi ka ljevici, klimatskim promjenama, radničkim pravima, besplatnom školovanju i liječenju. Sada, kada se neoliberalne vrijednosti kolebaju i drmaju iz temelja.

Demokratija protiv demosa

Zavide nam na rezultatima i starije demokratije od nas. Naša Partija osposobljena je da bude avangarda - kako radnim – tako i pauperizovanim glasačkim masama. Takav zadatak voljni smo sustavno obavljati sa minimalnom - relativnom jel’te - većinom ili većinskom manjinom.

Kada se udružimo Mi kao veća manjina (od 27%) i manja manjina (od 3%) - kao šlag na torti - tada namaknemo čitavih 30% glasova demosa. Nijesmo Mi izmislili demokratiju pa da nam se spočitava onih 70% koji predstavljaju manjinsku većinu. Imamo i svoje svoje analitičare koji na naučnoj osnovi proizvode zaključak i vide više nego zavidnu izlaznost i iskazanu ogromnu podršku. I čak zamjeraju (analitičari) Narodu što je toliko izlazan i zadovoljan da je manjinski „pobjednik“ vazda i unaprijed poznat.

Velika seoba političara svih profila prema demokratiji kao najprofitabilnoj profesiji postkomunizma, je, koliko izvjesna toliko i neizbježna. Ili, što bi rekao jedan neostvareni filosof: odkad je pao Berlinski zid i magarac je postao demokrata.

Мултичетничка Црна Гора

Multičetnička Crna Gora

Naše četovođe sustavno i „legitimno“ vrše destrukciju civilnog života, dobrih običaja i prava na vlasništvo: privatnog, društvenog – ovisno o fazi revolucije ili čak evolucije

Uvecaj!

Partijski vojnici četuju u mnogim formacijama (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

Doći će i taj dan, samo da ne dođe brzo, kad će vascijela Crna Gora biti iz jednog komada - ravna i ujednačena - pravna država. Građani i pojedinci, jednaki u pravima i obavezama – u svemu drugom različiti. Država i građanin – sve drugo nebitno osim priganica i tufahija kojih će biti koliko ti srce ište; nakon što vratimo kredite. Sav minuli rad stoljeća, kolektivni identiteti, propale ideologije i imperije, omraze i trvenja, nesebično i predano njegovani - s koljena na koljeno - uz ne mali trud (sredstva i pripomoć) tradicionalnih prijatelja i staratelja, oko konstituisanja odijeljenih rodoslova, kalendara, povijesti, jezika, nikako da izgubi snagu. Istina, urušava se naše bogato pamćenje samo od sebe, zub vremena grize ali mi odlučno stojimo na braniku različitosti, pripadajućih privilegija i projekata. Uživajmo u lošoj beskonačnosti i bezvremenosti, koja međutim, vlastodršcima prije liči na mirnu i tvrdu luku. Neka su vječni naši vlastodršci – patriote i državotvorci - vizionari i četovođe.

Mi smo vojska prava

Bogati smo u razlikama, po šumama i gorama. Svako izobilje kvari pa i multi(č)etničko: nigđe nema takvih tj. ovakvih noći… sve go četnik i početnik. Uostalom, ko nije četnik može biti samo početnik. Kad se orodi politikom prva obaveza mu da četuje, kampuje i ljetuje neđe o državnom trošku i kolektivnom identitetu. Da se svom četnom starješini prikloni i povinuje. (Nipošto da preskoči onog u regiji i okruženju). Podvrgnuti se partiji - političko krilo svake čete - prvi su koraci početničkog reda, rasporeda. Pak se veselo zapjeva: početnik sam – tim se dičim. Imali smo i prvog ministra, premijera - početnika – potonjeg predsjednika, veleposjednika i povratnika… vizionara, ljevičara, desničara. I šta nam fali.

Naše četovođe sustavno i „legitimno“ vrše destrukciju civilnog života, dobrih običaja i prava na vlasništvo: privatnog, društvenog – ovisno o fazi revolucije ili čak evolucije. Nakupili su, bogme, i zavidno iskustvo: valjan partijski vojnik četovao je u mnogim formacijama, kampovima, kolektivitetima i identitetima: kao komunista, socijalista, internacionalista, ateista, tribalista, neoliberal, šahista... sportista – kratak je spisak, zaista. A sve prizivajući neke druge „četnike“ koji su potučeni tijekom II svjetskog rata idejno, vojno i politički. Obaška dotučeni nakon pobjedničkog vojevanja u revoluciji koja teče. Oni su (tragična) prošlost, ali četovanje ne smije umrijeti sa njima. Mi njima više nijesmo od preše, ali oni nama jesu.

Manjinističke čete

Da, prijatno je „pobjednicima“ prisjećati se poraženih četa – svakako prijatnije nego li se uplitati u pitanje, danas i ovdje, kome to revolucija teče. Revolucija koju izvojevaše pobjedničke čete srdačno svojatane od primalaca vlastonosne štafete. Zanago nečista savjest (oceubistvo) koja neumoljivo goni na prebiranje po pepelu i zgrarištu povijesne drame oružanog dijela revolucije i građanskog rata. Gdje je pobjednicima oduzeta pobjeda od strane krotkih i poslušnih nasljednika. (Tako je to sa poslušnima: danas slušaju tebe, sjutra već nekog drugog). Ono što nije pošlo za rukom suprotstavljenoj zaraćenoj braći - izravnim (ideološkim) neprijateljima, učinili su vajni sljedbenici i krivokletnici: „Druže Tito mi ti se kunemo...“

Da je četovanje i nadalje "emocionalno potentna simplifikacija", snažno nas podsjećaju etničke partije u građanskoj državi Crnoj Gori. Takozvane manjinske, etno partije, nepogrešivo implementiraju pročetnčiki duh: evo nas kod vas – nipošto kod njih. Mi smo, vele, posvećeni građanskoj opciji (Bog je velik – biće jednoga dana) ali bez vlasti smo ti ka’ bez države, kao autohtona loza, tavorimo u ćorsokaku. I oni drugi nude vlast, ali, imamo Mi svoje etno afinitete i projekte koje percipiramo kao ispravne. Dozvolite da imamo svoje prioritete, prijatelje i obaveze prema okruženju i šire. Podjećamo da je Crna Gora naš dom - doduše ne i rod... niđe nema takvih noći. Mi smo principijelna koalicija: posvećeni smo svim principima, koje koristimo po potrebi.

Komedija nečiste savjesti

Crnogorske etnije su državotvorne u nekoliko država, imaju matice u okruženju, zaštitnika i sponzora u regionu, simpatije i partnere širom planete. Svaka naša etnija je most prema stranim investitorima koji na taj način obnavaljaju neraskidive veze i sevdah prema starom kraju. Kad ne bude ništa peostalo da se „investira“ – još malo pa nestalo - idemo da četujemo po Avganistanu i Iranu, Siriji i Džamahiriji. Samo da se još malo razvijemo po četama iznutra i povežemo prema vani.

Svaka četa, naravski, krije svoje pasjaluke, a veliča tuđe. Za prpošnog početnika, druge čete bivaju u prvom redu - pete kolone. Mogu da četuju ali... zna se koja je prva uhvatila priključak i drži visak. Prva udarna četa, zna se, to je naša vertikala. Četovođa određuje ko je početnik i četnik, a ko zlosrećni i neznaveni marginalac, pojedinac – bez čete – sirak tužni bez igđe ikoga. Građanin takoreći. Njegova četa snom mrtvijem spava.

Држава на дар

Država na dar

Da li smo glasajući za nezavisnost ujedno glasali da budemo tužni nadničari stranog kapitala & domaćih pomagača i NATO vodonoše? Ako jesmo, čemu onda maskarada i prazno, nadmeno hvalisanje „nezavisnošću“.

Uvecaj!

(Foto: Flickr)

Ratimir Vujačić

„Čujemo da je on donio i nezavisnost… Ne, nezavisnost su donijeli građani Crne Gore, a on je samo profitirao na njoj – politički, finansijski, istorijski“ (Bojan Baća, naučnik)

Nezavisnost je najpopularniji ovovremeni politički mit i aksiom vladajuće klase. Podrazumijeva se i ne dokazuje – ona je toliko očigledana i nedvojbena - da ju ne vide samo ostrašćeni neprijatelji i bandoglavci - oni i samo oni – koji, ne žele da ju prihvate, smisle i vide. Nikako da se pomire sa političkom realnošću - nezavisnost što se zove. Jedino se stariji independisti spore sa potonjim i naknadnim, oko autorsksih prava na ideju. Implementacija nije sporna: prvoborci ideje su blagovremeno abdicirali u korist prpošnog i očvrslog vođe, partijskog veterana, obzirno upozorivši pučanstvo o neminovnosti da se stvar prepusti stručnom i iskusnom kadru. Koji zna kako se to radi. Implementacija je prevashodno tehničko pitanje a mi ćemo poslije preuzeti odgovornost i rabotu u svoje ruke. Ako ne odmah, a ono malo kasnije – poručivali su independisti. Sve će biti drugačije – samo da se domognemo nezavisnosti, odvojimo od Niša i Beograda. Tako je bauk nezavisnosti počeo da kruži Crnom Gorom.

Vjekovni san

Vladajuća klasa po osnovu implementacije a u svrhu hvale i prisvajanja prava vladanja, suvereno pripisuje sebi ne samo materijalna i duhovna dobra, nego i svekolike zasluge, izvorni naum i vazdakadašnju čežnju k reinkarnaciji plemenske, obaška građanske, slovesnosti i državne samostalnosti. Padaju polako u zaborav sve profitne i neprofitne družine, agenture i pojedinci zanesenjaci - vrli promoteri obnove naše stare slave – dični independisti.

Tek, jedno je nesporno: konačnu presudu po ovom pitanju donijeli su građani Crne Gore. Nije rečeno zaludu: gotovo je kad narod kaže da je gotovo. Istorijsko „da“ značilo je glas za nezavisnost, odluku o nezavisnosti, istupanje iz dvočlane zajednice kao posljednje karike ka vječnosti i singl poziciji. Riješiti se na punu samostalnost znači stasati i biti spreman na iskušenja koje ona donosi, imati jasnu samospoznaju o svojoj snazi i mogućnostima, samopouzdanje, uvjerenje i povjerenje u svoju samodovoljnost, postojanost i vrijednost... sve su to atributi zrelosti, subjektivni, lični doživljaji i sentimenti – uznapredovale društvene svijesti i tekovine koje odražavaju zrelost jednog društva.

Dušmani će prigovoriti kako rado zaboravljamo da smo društvo koje baštini nekoliko neuspjelih društvenih projekata. Bez valjane pouke i naravoučenija. Sve popularnija 1918, ništa bolja 48. i 88. - čak smo i socijalizam uspjeli da zabatalimo i nagrdimo. Nadalje, nezavisnost nije gotovina pa da se može prigrabiti na partijkoj sjednici, u vili pod Goricom, izglasati, donijeti, pretočiti u zaključak, nezakonito steći, darovati, na mah postići. Odluka o nezavisnosti nije isto što i nezavisnost sama. Koliko smo odmakli - u implementaciji narodne volje i ideje nezavisnosti!? Dovoljno za partiju - premalo za narod – opet će dušmani. Može li da ispadne, po običaju, sasvim suprotno od željenog i očekivanog.

Budućnost je međutim počela

Protivnici ostvarene (ne)zavisnosti spore, s obzirom na okolnosti, slobodu glasača prilikom glasanja ali to je beznačajno sa stanovišta krajnjeg rezultata. Budućnost će sve to pozlatiti i učiniti bezrazložnim strah onih koji su se premišljali: djela će govoriti umjesto nas, pokazaćemo nevjernim Tomama drugu obalu (tako je govorio Britva). Stvarnost će ubrzo odgonetnuti sve naše mogućnosti i sposobnosti koje su čamile u mraku raznih federacija i državnih zajednica.

Poluvjekovno iskustvo u rukovođenju sopstvenim sredstvima rada, privredom, resursima... svim onim od čega se živi, poslužilo nam je taman toliko da shvatimo (tj. onima koji su rukovodili) da to nije za nas - odnosno njih. Ekonomsku osnovu države i naših života organizovano smo prepustili i ustupili stranom faktoru – tzv. investitorima. Kad je u pitanju odbrana nezavisnosti, državne teritorije i vjekovnih ognjišta red je da saslušamo pomoćnika ministra odbrane pukovnika Rifeta Kosovca: “Imajući u vidu veličinu i stepen ekonomskog razvoja naše zemlje, jasno je zašto je ideja o samostalnoj crnogorskoj odbrani nerealna”... Pojam „nezavisnost“ očigledno poprima neke nove sadržaje i gubi one uobičajene, poznate iz formalne logike. Svejedno – to samo povećava politički zanos vladajuće partije: ponosno delegiraju osnovne funkcije države, ekonomiju i odbranu, premještaju ih na sigurno - van Crne Gore - i predaju u nadležnost vladajućeg kapitala i NATO. Naturamo se, nudimo i namećemo... nikako da nas konačno usvoje: uredite se malo prvo, hlade nas – ne dijele se priganice.

Da li smo glasajući za nezavisnost ujedno glasali da budemo tužni nadničari stranog kapitala & domaćih pomagača i NATO vodonoše? Ako jesmo, čemu onda maskarada i prazno, nadmeno hvalisanje „nezavisnošću“. Vladajuća klasa nudi, doduše, zamjenu - neprestano i bjesomučno nas uči novom pojmu nezavisnosti: to ti je kad si nezavisan od (velike) Srbije i Beograda. Pred ovom fascinacijom koju nam toplo preporučuju u vidu magle, pad u neslobodu koju živimo je beznačajan. Uostalom, drugi se sasvim blagonaklono i nježno brinu o nama; daju nam domaće zadatke i kredite. I što je najvažnije - nijesu toliko veliki i strašni kao Srbija.

Хомосексуалци и Србијанци

Homoseksualci i Srbijanci

Gore označeni „srbijanchic“ je u polemici o LGBT pitanju, jasno zastupao ljevičarske stavove i humanizam. Mada smatra sebe crnogorskim patriotom i umjerenim nacionalistom – badava – odala ga ćirilica.

Uvecaj!

(Foto: Wikipedia)

Ratimir Vujačić

“Prvo – radi se o gay ili LGBT osobama, homoseksualcima ako hoces a ne homicima! Kako bi ti volio da tebe nazivaju Srbijanchicem?“ (komentator Morpheus/Vijesti 22.09)

Jedan aforističar je rekao po pitanju socijalizma i tijekom istog, postojane demokratizacije njegove: „Razlika između demokratije i demokratizacije je kao između kanala i kanalizacije“. Između ostalog (za mlađe čitaoce) socijalizam je krasila posvećenost partije demokratiji. U našoj domaćoj koloritnoj, svi tonovi i nijanse sive boje, izvedbi – performansu – ona je glasila: ništa nije toliko dobro da ne bi moglo biti bolje. Tako su pripovijedali priučeni i na vrat na nos opismenjeni (poturali im pismeniji) ali odani do kraja i bez rezerve - partijci. Divili se sebi kako napredni i mlađani deklamovati naučiše. Današnji „suverenisti“ izgledaju neubjedljivo, tupo, rigidno i priglupo u odnosu na prvu generaciju recitatora i parolaša. Ovi novi jesu uporni - papagaji od zanata – voljni i korumpirani ali unatoč tome, blijede kopije sa oskudnim fondom parola i riječi; tek dvije tri proste rečenice i retorička obrta. Pravo osvježenje su evroatlantski čimbenici duginih boja.

Evropa i evropeizacija

Partija kao dio i razlomak (ali kakav razlomak – elita bajto) neskriveno i posvećeno teži da usreći čitavo društvo i sve konstitutivne djelove društvenog organizma; jednako posvećeno odstranjuje – dobar nos i golemo iskustvo - štetne procese i elemente po vlastonosnu ideju i zdravlje društva u cjelini. Na sreću, to nikako i nipošto nijesu pripadnici LGBT populacije i ina erotična usmjerenja. Što nije protivno partiji na vlasti kao krucijalnom (nipošto djelimičnom i klimavom) osloncu države ne kosi se ni sa pravilno shvaćenim nacionalnim interesom. Zadatak svih demokratskih i evroatlantskih kapaciteta je da populaciji duginih boja, požele dobrodošlicu a vrli domaćini i subjekti sa političkim iskustvom štošta i posavjetuju.

Elem, ne ide tako, drugovi i drugarice, homoerotične orijentacije: ne begenišete drugi pol a nama držite lekcije o drugosti, trpeljivosti i suživotu. Nama nije ni malo lako sa ženama, ali trpimo gospodo: vi odustali, mi držimo liniju razgraničenja; kako je nama, vi možete samo da nagađate. Stoga, nije da vam zavidimo - ni da Bog - ali imate naše svekoliko uvažavanje i podršku. Uostalom, vaš problem je (ako to nije prejaka riječ) prije svega, osebujne političke prirode. I demokratsko pitanje najvišeg ranga. Morate se suočiti i odrediti spram onog što se zove surova realnost - kao npr. radnička klasa – takođe jedna ugrožena manjina. O, da znadete što vas jošte čeka... (čuvajte se izdajnika i mangupa u svojim redovima). Učite na greškama bližnjih svojih. Radnička klasa sa stoljetnom tradicijom, Karlom Marksom, Prvom, Drugom i Trećom Internacionalom, Lenjinom, Titom, Savezom komunista Crne Gore, DPS-om, socijalističkom vladom, Milom Đukanovićem i evropskom Crnom Gorom... obija pragove stranih ambasada i ljubi metalnu ogradu ispred zgrade Vlade - mlađanog socijaliste i radničkog trubuna u ostavci dr Lukšića. Naime, on sve to više nije al’ mu nezgodno da kaže. (Preuzeo ga krupni kapital).

Pamet u glavu

Zarad političke legitimacije, principa ravnopravnosti, podrške i nephodne podobnosti (conditio sine qua non) valja vam se očitovati povodom sljedećih pitanja: ’đe bijaste prije, u toku i nakon referenduma - svakako nijeste izvolijevali - prvo demokratija pa država; gdje i kad ste dali punu podršku grbu, zastavi, himni (sve četiri strofe) i konfiskaciji crkvene imovine. Kojom prilikom ste istakli da volite državu. Šta mislite o ćirilici koju neki heteroseksualci i nadalje koriste kao tvrdoglava neposlušna (ćirilična) manjina? By the way, da li ste za zaštitu drugih manjina, naroda i narodnosti. Koju narodnost i homoetniju preferirate ili ste pak autohtona loza dukljanske provenijencije. (Ako je homoerotizam urođen, po pitanju roda i narodnosti možete slobodno da gravitirate i izaberete porijeklo). Pažljivo odaberite kojem narodu pripadate, mada su i naknadne korekcije popularne. Jasno je – nota bene – da u MNE postoji narod i partija koji su prevashodno posvećeni evroatlantskim integracijama, za koje se, nadamo se, i vi zalažete. Ako je Kolumbo otkrio Ameriku, za tu partiju se može reći da je otkrila Evropu. Gđe ste uvedeni u glasački spisak. Anonimne vas ni partija ni država ne prepoznaju kao glasačku supstancu i entitet. Kolikim glasačkim kapacitetom raspolažete, takođe nije nevažno pitanje. Šaljete li svoje pripadnike u atlantske misije u cilju razvoja demokratije kao svjetskog procesa. Možda je najbolje da se konstituišete kao nacionalna manjina i tražite svoju sobu kao Ferhat Dinoša. Kao nacionalni savjet manjinskog entiteta postajete ustavna kategorija sa pripadajućim benefitima. Jedanak se kačite na budžet. Tader, ponosno, ispred kancelarije, istaknete zastavu duginih boja. Uprkos sivoj boji na sivoj pozadini koju preferiramo Mi, kao većinska evroatlantska i seksualna grupacija.

P. S. Gore označeni „srbijanchic“ je u polemici o LGBT pitanju, jasno zastupao ljevičarske stavove i humanizam. Mada smatra sebe crnogorskim patriotom i umjerenim nacionalistom – badava – odala ga ćirilica.