Mi i oni ili oboji u crno

"Valjda ih hrišćanstvo upućuje na to da praštaju, da se kaju. Čuli smo već jednog koji se kaje, a onda smo mi spremni da mu oprostimo" (Krivokapić Ranko)

E, kako je lijepo... biti na vrhu brda. Na Olimpu se uzvisiti, napajati vlašću jedne nezavisne Države. Sa sve strateškim – naravski - partnerima. Kad si nezavisan tader si i autonoman – svojeglav – demokratski bandoglav. Autokefalan takoreći. Opraštaš kome treba i ne treba – onom što oprost ište i nikako na kraju – onom ko ga ne traži. Opraštaš jer si u svojoj veličini – inače to nije tvoj poziv niti posao. Besposleni ateista i jariće politizuje. Premda, po pitanju istih, ni ražanj mu nije mrzak.

Sve što ti se pričinjava i imaš percepciju postaje mjerilo i svjetionik: „sudi i smudi – vedri i oblači“, rekao bi Narod. Jao si ga neuslišnom. U zapadnim demokracijama općenito nije pohvalno ateistom biti, lakomisleno tijem dičiti – pak se oholo k tome rugati.

Ipak, neugasli zloduh, provincijalno-infantilni poriv ima kod nas prođu i nepodijeljenu podršku glasača: svaki osamdeseti građanin osjeća bliskost, prepoznaje i vozdiže sebe sebe u ovom sentimentu. Nema nas dakle mnogo ali smo svi jednaki i složni ka' jedan.

Eh, dokle bi more sinje bilo predśedniku Ranku da ima jaču podršku? Ovako malobrojan, krijepi se krotkošću spram strateškog partnera i izvornom snagom svojih principa. Kad domovinski grmne „Mi“ – sva se zemlja trese od koraka Rankovih momaka. Ipak:

"Čuli smo da je neko u međuvremenu postao Crnogorac. Ide to u nekom dobrom pravcu nadam se” - opet će Krivokapić.

Ko se ne bi veselio: i mi smo čuli da je neko u međuvremenu „postao Crnogorac“ - dosadilo mu, naime, da bude obični civil, nezaposleni crnogorac - građanin. Nije tu samo u pitanju malo početno slovo – izem ti pravopis - nego i neznatni, sasvim slabi izgledi da „neko“ - građanin nezavisne Države – kao bezbojni apolitični entitet uopće preživi. Pitanje je čisto egzistencijalne prirode: od upisne i početne slovne razlike zavisi kako ćeš završiti. U svojoj rodnoj zemlji ili opširnim nebesima.

Ohrabrujuće „ide to u nekom dobrom pravcu“ – dapače – vrlo je dobro, odlično, zašto ne reći. Nadajmo se dakle – ubrzo svi obojeni - paint it black, postajemo Krivokapićevi Crnogorci, umreženi, poletni, radno angažovani... Konačno svoji na svome: u početku bijaše slovo – spremni smo konačno da - izjavimo.

Treće veliko slovo jedine nam abecede. Tako mi azbuke, zaplet nastaje u praksi - kod popunjavanja radnih mjesta: ima nas sve više obojenih u crno, spremnih da zaboravimo sve druge boje i „ide to u nekom dobrom pravcu“ ... ima i dovoljno protekcije - ali presrete nas ničim izazvana ekonomska kriza.

Priješli smo na mnogo efikasniju privatnu svojinu nad sredstvima za proizvodnju i raspoloživim resursima, uspješno gradimo novu identitetsku magistralu. Put je to sa neizbježnim tunelima – zbog prirode terena – i još neizbježnijim neprijateljima svih boja. Sve ide po planu - na pragu smo velikih dostignuća.Tu je i „neko“ svjetlo na kraju jedinstvenog nam puta tj. tunela. Greške su prošlost, greške su drugi. Pred nama je nezavisna budućnost bez alternative. Nezavisna od nas razumije se. Na kraju tunela.

Sa Lovćena vila kliče, hajd' zapjevaj Džeger Miče :

" I look inside my self and see my heart is black
I see my red door, I must have it painted black "