Proslava
Postkomunistima je strana ekonomija i egzaktne discipline – pretvrda materija za njihov senzibilitet. I ne daje dovoljno širine za patriotski zamah u prostoru i vremenu
"Naši DPS-ovci su prevashodno stručnjaci za Istoriju - istorijsku nauku razumije se" (Foto: Ivan Petrušić)
Ratimir Vujačić
„Njegoš bi bio ponosan na današnju Crnu Goru“ (Predsjednik i premijer CG)
Otkad su nam se komunisti okrenuli ka zapadu, provedrilo je iznad Crne Gore. I u njoj samoj, razumije se. Pak je sve vidljivo i transparentno. Kao u noći punog mjeseca.
Mada ni prije nije bilo loše. Upravljalo se narodnim bogatstvom na opštu blagodat, umorili se od samopregornog rada i prepuštili mučnu rabotu strateškim partnerima. (Ako ćemo pravo, dosta je i sunce izlazilo na istoku). Naša kompartija nije dozvolila onadar Rusima da nam sole pamet u pogledu socijalističke izgradnje. Ali ovi zapadnjaci su nešto sasvim drugo: svačiju sviđaju – svoju slušaju i puni para, brate. Dogovorni obaška. Ispoštovali su nas (nekolicinu) i naše institucije. Iznose gotovinu ali plaćaju porez. Iako im je rečeno da ne moraju baš svaki put jer su godine kod nas česte. Badava, navikli na red i rad – kapitalisti od rođenja.
Naši DPS-ovci su prevashodno stručnjaci za Istoriju - istorijsku nauku razumije se. Prosto im leži, rođeni historici. Koliko su po pitanju budućnosti i filosofije razvoja krotki, povodljivi i pristupačni centrima moći, toliko su odvažni, prodorni, zamašiti i neumoljivi u građenju prošlosti. Oni, koji su zaslužili svojevremeno, kao komunisti, priznanje da su najposlušnije republičko rukovodstvo, kadri su u prošlosti postići, stići i uteći kud im drago. Na strašnom mjestu postojati. Majstori proze, u prošlosti nalaze idealni medijum i ne mogu ju zamisliti drugačijom nego po liku svojemu i mjeri svog talenta.
Po sadašnjosti se prošlost poznaje
Prošlost je i najava današnjih pobjeda. Ako je slavni vladika bio pobožan, brižan, požrtvovan i skroman, onda je svakako sanjao da mu vrli nasljednik dostojan vijenac saplete kao AB revolucionar, ateista, komunista, potom kapitalista i opet ateista. Plemenik i potomak, pobjedničkog duha, istovremeno uvećava lično bogatstvo i narodni dug. Okretan momak – kad se obrne državnim poslovima biće obratno. Onaj Vladika, sirak tužni bez igđe ikoga, protivio se velikoj Otomanskoj imperiji, ovaj se sam nudi u najam sadašnjim kabadahijama. Onaj je cijenio bratsku, ovaj bi da se zavazda od braće ratosilja. Rade Tomov je bio jedan od najobrazovanijih ljudi svoga vremena - nasljednik je jedva sastavio diplomu, sa mršavim uspjehom.
Ali sve to ne smeta – dapače - da ovaj posljednji vrši istorijski presjek, mudruje i govori umjesto obojice. Prošlost ponosno ćuti, sadašnjost penetrira, prsi se i nadima. Šta li će ova sadašnjost prećutati kad postane prošlost. Da, ali nemojmo se zavaravati, ova sadašnjost nikad neće postati prošlost. Samo površan i lakomislen praznoglavac ne shvata ozbiljno socijal-socijalistički nauk o vječnosti. Samo budućnost koja će znati da ćuti, biće potonja odmjena našoj velikoj današnjici. (Odmjena dakako - o promjeni nek’ sanjaju sužnji). Uostalom i prošlost: tu je tek da posvjedoči - kao svjedok saradnik - potvrdi, uveliča i uljepša sadašnjost.
Budućnost koje nema
Postkomunistima je strana ekonomija i egzaktne discipline – pretvrda materija za njihov senzibilitet. I ne daje dovoljno širine za patriotski zamah u prostoru i vremenu. Pošteni učitelji današnjih socijal-socijalista su o prošlosti mislili sve najgore. Ona, prošlost, bila je po njima toliko grdna i neupotrebljiva da je bilo nužno porušiti ju do temelja, pak početi sve ispočetka. Ex nihilo - upravo kao Bog. Onaj isti za kojeg su pod punom odgovornošću i ratnom spremom tvrdili da ga nema. Ako ga je nešto i bilo promptno su ga razvlastili i preuzeli Njegovu supstanciju.
Đaci njihovi, komat su praktičnijeg karaktera. Skloniji implementaciji nego revoluciji. Učitelji podavrli da grade novo, humanije, naprednije društvo i na tome zadatku obrzo sagorjeli i priješli na rezervni položaj. Letjeli visoko – pali nisko: mogli su još za života da posmatraju kako im se vedro nebo smije grohotom. Đaci jok: nijesu takvog kova da prošlost shvataju preozbiljno ili da se upuštaju u vrijednosne sudove. Oni ju gledaju očima stečajnog upravnika. Jeste mrtva – takoreći kamen na kamenu - ali se može prodati u djelovima i kao plac.
Zainteresovati investitore, o pokojniku, razumije se, sve najljepše, zadužiti Akademike za dirljive i ljupke sastave, osuditi koga treba - uparaditi takođe... po želji kupca. Ukratko razlika između komunista prvoboraca i potomaka njihovih je grdno velika. Komunisti idealisti su bili drama, socijal-socijalisti farsa. Crnogorski romantičari revolucije imaju sa čim izaći pred Njegoša i veliki Vladika bi imao razumijevanja za zanesenu momčad koju je i sam zavodio i nadahnjivao stihovima - poput onog: „Neka bude što biti ne može“. Mladi postkomunisti, AB revolucionari, neoliberali i samozvane patriote o Njegošu bi trebalo odlučno i iskreno da zaćute. Nije On njihovo društvo. Ali ne mogu, moraju nepresrtano da se šepure i govore – da nadglasaju, zagluše i oduzmu riječ drugima. Prijeko su im potrebni naivni slušaoci i svjedoci. Svjedoci saradnici. Jedini način da i sami povjeruju u svoju priču.
