Sunday, October 21, 2012

У цара Тројана


U cara Trojana

Uporno - potežu i sredstva prinude – u strahu su velike oči. Naslućuju da je Jezik nepotkupljivi strateški neprijatelj, vazdakadašnji narodni front, sporo ali ubojito oruđe. U cara Trojana kozje uši. (Uvršteno kao obavezno štivo na postdoktorskim studijama UDG)

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
U laži su kratke noge - ali i njima se korača. Na sitno, od danas do sjutra, neoliberalno... Nije hrđavo, plaća se dobro, što bi rekao jedan bivši visoki funkcioner – trostruko. Trostruko simpatizerima – tek toliko da im se osladi – rukovodiocima se, naravski, množi dvocifreno. Nije rijetkost da se računa i sa stotinama – srazmjerno patriotizmu koji je u principu nemjerljiv, ali ga je u našoj osebujnoj političkoj praksi neminovno kvantificirati. Zbog stabilnosti i nezavisnosti Države.
Sve uz milozvuk i pratnju svečane fraze koju maestralno prezentiraju. Dok naposletku ne dosade i Bogu i narodu. Ali, gle sreće, utoliko pristigne nova zadaća i sponsorstvo. Nova svježa fraza – novo posvećenje. Sitan korak, okret, eto nas opet na magistralnom putu u svijetlu budućnost.
Novi činovi
Zbog burnih historijskih tokova nema se kad ni nauka odrediti vrijednostno i dijagnostički spram uzavrele današnjice, nekmoli da se oglasi narodni genije pretočen u pošalice i anegdote. Izuzetak je komična pripovijest, svojevremeno u opticaju, o bivšem ministru i njegovoj ljubavnici. Ipak, zavređuje pažnju jedan postkom pokušaj uspostavljanja hijerarhije u pogledu novog vrijednosnog sustava – poretka jel’te.
Naime, AB revolucija zbog mirnog karaktera (ratovalo se jedino za mir) i bezidejnosti svoje, nije iznjedrila nove prvake i odličnike, generale, pukovnike, ideologe... osim časnih izuzetka u resoru paravojske i policije. Računalo se uglavnom sa postojećim komkadrom kojeg je bilo u dovoljnim kooperativnim količinama.
Kurvini sinovi
Neki domišljan, posmatrač tekućih prilika i nastupajućih događaja, već je sredinom devedesetih uočio koji ljudski materijal i profil odnosi prevagu i najbolje kotira na polit, business regionalnoj areni. Dao se potruditi i oko stepenovanja & vrednovanja „junaka našeg doba“. (Učimo po malo engleski - naš novi maternji – biće da je dr V.V. u pravu).
Na scenu je suvereno stupio novi konstitutivni entitet. Početni stepen tranzicionog odličnika, koji posjedniku uklanja brigu oko preživljavanja u nesolidnom okruženju, obaška donosi ne male benefite – naziva se kurvić. Naredni razvojni stupanj, koji valja postignuti što iskustvom, što prirodnim darom (prigodan rodoslov i diploma nijesu od viška) postiže više zvanje i rang - kurvin sin.
Razvitak i uspon ovog soja tu se nipošto ne zaustavlja niti zaglavljuje u nekom ćorsokaku. Značajne društvene uloge i odgovorni poslovi potrebuju opširniji kapacitet, nesporni talenat i potencijal.
Za zahtjevnije i složenije poduhvate nije dovoljno dogurati do prethodnog stepena mada isti obezbjeđuje sasvim pristojnu egzistenciju nosiocu odličja i njegovoj familiji. Da ne duljimo, sljedeći visoki čin je garant našeg boljitka i pripada onom koji zaslužno nosi ime: veliki kurvin sin.
Naravno, ni tu nije kraj: evolucija, nakon (i u toku) revolucije iznjedrila je više i najviše stepene savršenstva, likove sasvim prilagođene ambijentu i pripravne svom daljem nesputanom razvoju.
Sjetimo se N.K. (još jednog profesora), koji je u poznim zrelim godinama doživio odlučne faze evolucije: skromno je konstatovao – evoluirao sam. I uselio u pripadajući mu novi komforni stan. Uostalom, zar bismo postigli ovolike i ovakve rezultate, da nemamo odličnike koji prevazilaze svojom ingenioznošću, imovinom, navikama, poštenjem, sve prethodne niže stupnjeve.
Naša postignuća bi postala naučno (akademici su i ovako u nedoumici) i na sve druge načine neobjašnjiva, obaška nedostižna, da nemamo sreću, pak naše životne putanje obasjavaju, određuju, uslovljavaju i trasiraju ličnosti – koji sami sobom predstavljaju krunu političke evolucije. Elem, najviši stepen je: mrtvi kurvin sin.
Prepredenost koja krasi ovaj pozni plod u vrtu Crne Gore i Brda neuporediva je i bez premca u regionu. Stoga je neiskaziva i neprevodiva na europske jezike. (Možda ipak treba razmislitu o uvođenju engleskog kao maternjeg). Narodni jezik, sa sve pisanim i usmenim predanjem, otporan je i nepotkupljiv, neumoljiv, sirov, bodljikav, oštar, jednoznačan, slikovit, tačan i trenutačan, providan, emotivno obojen.
Premda nemoćan da se sam izbori sa zloćudnim fenomenima naše političke povijesti, vispreni reformatori, tranzit efendije, akademici, plaše se veoma, pak predlažu njegovo uklanjanje u staro gvožđe, uvođenjem engleskog, a djelatni su i na planu njegovog samouništenja, umrtvljivanja, škopljenja, sterilizacije, obesmišljavanja, ponižavanja...
Uporno - potežu i sredstva prinude – u strahu su velike oči. Naslućuju da je Jezik nepotkupljivi strateški neprijatelj, vazdakadašnji narodni front, sporo ali ubojito oruđe. U cara Trojana kozje uši. (Uvršteno kao obavezno štivo na postdoktorskim studijama UDG).
Do tada imamo na grbači: posvećenike, patriote, europske pregaoce, obnovitelje i neimare nezavisnosti, borce za bolji društveni standard i život dostojan čovjeka, čuvare tekovina i privatne svojine, dozivače investitora bez ugradnje, nepokolebljive borce... Ma, ne viđesmo ništa mlađe, ljepše i poštenije. Koračaju sve sitnije...

Friday, October 19, 2012

Самоубојство као патриотски чин


  • Objavljeno: 05.08.2012 u 10:33
  • 1188 prikaza
  • 4 komentara

NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Samoubojstvo kao patriotski čin

Treba pozdraviti kulturno samoubistvo u vidu mehkih suglasnika, koje nam Partija svesrdno preporučuje i pride stavlja na raspolaganje sredstva državne prinude da stvar bolje progura

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
“Uvođenje novih slova pismenim, obrazovanim ljudima je sada na neki način jedno kulturno samoubojstvo. Toliko je to štetan čin za same Crnogorce”. (Snježana Kordić, Vijesti 24. 07.)
Kako doći sebi glave bez ičije pomoći pitanje je od najvišeg nacionalnog interesa. Hrlimo iz revolucije u revoluciju bez da nam prethodno iskustvo štogod pomogne i posvijetli. Ali, neka se o toj temi izjasne ćutanjem nacionalne institucije i na svoj neponovljiv, osebujan način – članovi DPS anketnog odbora, partijski mislioci i dugovrati pozornici. Organi partijskog pravosuđa i tužilaštva, obaška. Sa svojim liberalnim shvatanjem Zakona i strogim poštovanjem partijske discipline.
Stariji se čitaoci sjećaju kad su nas u školi podučavali o ekonomskoj osnovi i kulturnoj nadgradnji, koje, pravilno shvaćene, bez ostatka definišu i objašnjavaju složeni društveni sustav. U toj shemi, razumije se, ekonomija ima prvijenstvo – ne vremenski nego po bitnosti. Nerijetko se to i grubo isticalo jer su glavne (revolucionarne) snage bile bačene na front privrednog prosperiteta društva. Ekonomski preporod zakonito pokreće za sobom nove društvene odnose i novi moral. Revolucija, brale!
U stav mirno - revolucija teče
Koegzistirala je i mekša varijanta – među dokonim teoretičarima - koja je upozoravala na razuđeniji odnos, ali vertikala je ostala netaknuta: ekonomija hrani, uslovljava, ograničava i određuje sve vidove kulturne nadgradnje. Tako je uokvirena - po opstanak socijalizma ključna - priručna teorija i praksa reolucionarnog morala kao segmenta kulturne nadgradnje. Presudna pokretačka snaga socijalne revolucije - ljudski faktor – kruto je upregnuta i svedena na podobnost, krotkost, podatnost, pripravnost partijskoj direktivi. (Upravo podobnost, nota bene, nipošto odgovornost). Povodljivost, podložnost, poslušnost, pokornost... Podobnost isključuje odgovornost i u tome je sav trik revolucionarnog morala. Dobar komunista postao je mali čovječuljak (pleonazam dakako)... kojeg ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Kao takav imao je da iznese veliku revoluciju.
Otuda nije čudno što se napokon „AB revolucija“ dogodila kao prigodno vikend okupljanje uz jogurt sa benignim parolama i slanje nekoliko istaknutih rukovodilaca u davno zaluženu penziju. Zajedno sa predškolskim uzrastom (konačno sloga!) mogli smo da zapjevamo: „iv, iv, iv – niko nije kriv!“... Premda ostaci „privrednog preporoda“ liče – makar za trenutak - na pokušaj samoubistva. Sve te mračne, napuštene fabrike, hale i ugostiteljski kapaciteti...beživotno i bespomoćno ćute.
Veseli neoliberalizam
Svijet - s ove strane brda - nije vidio dokonog patriotu. Čovjek može biti svakojak, ali komunisti (i potonji neoliberali) su „ljudi posebnoga kova“ (J. V. Staljin) – vazda poletni, pouzdani i pošteni. I širokog opsega službe: od Kominterne do Pentagona. Analiza „posebnog kova“ humaniste - komuniste i neoliberala - brzo bi se izrodila u pogibeljnu raspravu o valjanosti i etici komunizma i neoliberalizma čiji su oni pouzdan oslonac i temelj.
Naši neoliberali imaju problem sa identitetom: u prošlom životu komunisti, do bola preosjetljivi na kritiku, percipiraju istu kao masivan neprijateljski udar. Uzvraćaju uvrijeđeno, žestoko i uzvišeno, na mahove patetično: osjećaju raspeto dvojstvo u sebi – glava im i mentalne odlike u komunizmu - ademovica isprednjačila k kapitalizmu. Na nivou Ideje, bude čežnju za plemenom, idiličnom prošlošću i rahatlukom, u sadašnjosti grade nepremostive klasne razlike, zloćudne razdore i omraze. Nijesu se čestito ni ispilili, a nalaze se u stanju duboke moralne krize i konfuzije. U takovom stanju i pometnji nije ni čudo ako je hinsan sklon samoubojstvu. Koje preporučuje prije svega i za početak - drugima.
P. S. Stoga treba pozdraviti kulturno samoubistvo u vidu mehkih suglasnika, koje nam Partija svesrdno preporučuje i pride stavlja na raspolaganje sredstva državne prinude da stvar bolje progura. Ako smo osnovne proizvodne snage predali na upravljanje i uživanje stranom faktoru, ako smo nadničari na svom imanju, tader nam velike nauke i kultura ne trebaju. Nije to za nas. Onom malom čovječuljku, iz prvog pasusa, Država ukida pravo na pismenost. Koji će mu moj. Zanago, ako se vraćamo kozama, motici i međ’ sužnje, šta će nam gramatika, sintaksa, semantika... ’Đe ode krava neka ide i uže.