Хомосексуалци и Србијанци

Homoseksualci i Srbijanci

Gore označeni „srbijanchic“ je u polemici o LGBT pitanju, jasno zastupao ljevičarske stavove i humanizam. Mada smatra sebe crnogorskim patriotom i umjerenim nacionalistom – badava – odala ga ćirilica.

Uvecaj!

(Foto: Wikipedia)

Ratimir Vujačić

“Prvo – radi se o gay ili LGBT osobama, homoseksualcima ako hoces a ne homicima! Kako bi ti volio da tebe nazivaju Srbijanchicem?“ (komentator Morpheus/Vijesti 22.09)

Jedan aforističar je rekao po pitanju socijalizma i tijekom istog, postojane demokratizacije njegove: „Razlika između demokratije i demokratizacije je kao između kanala i kanalizacije“. Između ostalog (za mlađe čitaoce) socijalizam je krasila posvećenost partije demokratiji. U našoj domaćoj koloritnoj, svi tonovi i nijanse sive boje, izvedbi – performansu – ona je glasila: ništa nije toliko dobro da ne bi moglo biti bolje. Tako su pripovijedali priučeni i na vrat na nos opismenjeni (poturali im pismeniji) ali odani do kraja i bez rezerve - partijci. Divili se sebi kako napredni i mlađani deklamovati naučiše. Današnji „suverenisti“ izgledaju neubjedljivo, tupo, rigidno i priglupo u odnosu na prvu generaciju recitatora i parolaša. Ovi novi jesu uporni - papagaji od zanata – voljni i korumpirani ali unatoč tome, blijede kopije sa oskudnim fondom parola i riječi; tek dvije tri proste rečenice i retorička obrta. Pravo osvježenje su evroatlantski čimbenici duginih boja.

Evropa i evropeizacija

Partija kao dio i razlomak (ali kakav razlomak – elita bajto) neskriveno i posvećeno teži da usreći čitavo društvo i sve konstitutivne djelove društvenog organizma; jednako posvećeno odstranjuje – dobar nos i golemo iskustvo - štetne procese i elemente po vlastonosnu ideju i zdravlje društva u cjelini. Na sreću, to nikako i nipošto nijesu pripadnici LGBT populacije i ina erotična usmjerenja. Što nije protivno partiji na vlasti kao krucijalnom (nipošto djelimičnom i klimavom) osloncu države ne kosi se ni sa pravilno shvaćenim nacionalnim interesom. Zadatak svih demokratskih i evroatlantskih kapaciteta je da populaciji duginih boja, požele dobrodošlicu a vrli domaćini i subjekti sa političkim iskustvom štošta i posavjetuju.

Elem, ne ide tako, drugovi i drugarice, homoerotične orijentacije: ne begenišete drugi pol a nama držite lekcije o drugosti, trpeljivosti i suživotu. Nama nije ni malo lako sa ženama, ali trpimo gospodo: vi odustali, mi držimo liniju razgraničenja; kako je nama, vi možete samo da nagađate. Stoga, nije da vam zavidimo - ni da Bog - ali imate naše svekoliko uvažavanje i podršku. Uostalom, vaš problem je (ako to nije prejaka riječ) prije svega, osebujne političke prirode. I demokratsko pitanje najvišeg ranga. Morate se suočiti i odrediti spram onog što se zove surova realnost - kao npr. radnička klasa – takođe jedna ugrožena manjina. O, da znadete što vas jošte čeka... (čuvajte se izdajnika i mangupa u svojim redovima). Učite na greškama bližnjih svojih. Radnička klasa sa stoljetnom tradicijom, Karlom Marksom, Prvom, Drugom i Trećom Internacionalom, Lenjinom, Titom, Savezom komunista Crne Gore, DPS-om, socijalističkom vladom, Milom Đukanovićem i evropskom Crnom Gorom... obija pragove stranih ambasada i ljubi metalnu ogradu ispred zgrade Vlade - mlađanog socijaliste i radničkog trubuna u ostavci dr Lukšića. Naime, on sve to više nije al’ mu nezgodno da kaže. (Preuzeo ga krupni kapital).

Pamet u glavu

Zarad političke legitimacije, principa ravnopravnosti, podrške i nephodne podobnosti (conditio sine qua non) valja vam se očitovati povodom sljedećih pitanja: ’đe bijaste prije, u toku i nakon referenduma - svakako nijeste izvolijevali - prvo demokratija pa država; gdje i kad ste dali punu podršku grbu, zastavi, himni (sve četiri strofe) i konfiskaciji crkvene imovine. Kojom prilikom ste istakli da volite državu. Šta mislite o ćirilici koju neki heteroseksualci i nadalje koriste kao tvrdoglava neposlušna (ćirilična) manjina? By the way, da li ste za zaštitu drugih manjina, naroda i narodnosti. Koju narodnost i homoetniju preferirate ili ste pak autohtona loza dukljanske provenijencije. (Ako je homoerotizam urođen, po pitanju roda i narodnosti možete slobodno da gravitirate i izaberete porijeklo). Pažljivo odaberite kojem narodu pripadate, mada su i naknadne korekcije popularne. Jasno je – nota bene – da u MNE postoji narod i partija koji su prevashodno posvećeni evroatlantskim integracijama, za koje se, nadamo se, i vi zalažete. Ako je Kolumbo otkrio Ameriku, za tu partiju se može reći da je otkrila Evropu. Gđe ste uvedeni u glasački spisak. Anonimne vas ni partija ni država ne prepoznaju kao glasačku supstancu i entitet. Kolikim glasačkim kapacitetom raspolažete, takođe nije nevažno pitanje. Šaljete li svoje pripadnike u atlantske misije u cilju razvoja demokratije kao svjetskog procesa. Možda je najbolje da se konstituišete kao nacionalna manjina i tražite svoju sobu kao Ferhat Dinoša. Kao nacionalni savjet manjinskog entiteta postajete ustavna kategorija sa pripadajućim benefitima. Jedanak se kačite na budžet. Tader, ponosno, ispred kancelarije, istaknete zastavu duginih boja. Uprkos sivoj boji na sivoj pozadini koju preferiramo Mi, kao većinska evroatlantska i seksualna grupacija.

P. S. Gore označeni „srbijanchic“ je u polemici o LGBT pitanju, jasno zastupao ljevičarske stavove i humanizam. Mada smatra sebe crnogorskim patriotom i umjerenim nacionalistom – badava – odala ga ćirilica.

Procrnogorski Crnogorci

...svi smo Crnogorci ili Srbi što nije svejedno – ta se supstanca ne može mjeriti niti uzeti kao pouzdan osnov za radno mjesto, platu, business, ekonomski napredak društva ili pojedinca

Uvecaj!

(Foto: Flickr)

Ratimir Vujačić

Nekad su Crnogorci bili Crnogorci po rođenju. Dovoljno je bilo da se rodiš i sva Crna Gora znala je za tebe. Biti Crnogorac bilo je koliko jednostavno toliko važno i teško - ponekad više kazna nego nagrada.

Čuvati obraz crnogorski bio je kategorički imperativ - odgovornost prema rodu uslov ličnog ponosa i osjećaja valjanosti prema izvanjcima. U svoje zlatno doba Crnogorci su mjereni i vrednovani po junaštvu, a potom ka’ i ostali - po radu i rezultatima rada. Prva mjera je budući depolitizovana, namah obezvrijeđena - druga pak mjera - koliko god razumna i prirodna u nejunačko doba, pokazala se nemogućom za implementaciju.

U revolucionarnom historijskom poduhvatu najboljih sinova naših naroda i narodnosti, koji su stvorili i rukovodili jednim od najboljih društveno-političkih poredaka u povijesti planete važilo je pravilo: „Radio ne radio – svira ti radio“.

Uostalom, vazda je najteže bilo biti crnac i Crnogorac. Svaka majka može roditi čo’jeka - Crnogorca samo Crnogorka - pisao je jedan pjesnik našeg roda, ali nekog nama sasma stranog naroda. A tek nacije, da nas veliki Bog (i koalicija) sačuva.

Kriza ideje

Naravno, pojavila se na koncu revolucije duboka kriza ideje: društvo u kojem su svi evoluirali kao komunisti počelo je da se guši u uspjehu programa rukovodeće partije. Svi su htjeli da budu privilegovani – što nije protivno razumu – tako je koncept avangarde provaljen i poharan. Nakon upokojene Titine direktive masivno poslušno članstvo gubi kompas i ne zna kuda. Na istorijskoj VIII sjednici je napokon rečeno: ne znamo da radimo al’ znamo da se bijemo. Obnova ideje bila je na pomolu.

Vrti, vrti, poslije švrljanja po komšiluku, ispade da je najbolje da se mjerimo i nagrađujemo po tome koliki je ko Crnogorac ili Srbin, svejedno. (Potlje nije bilo svejedno mada ko se dosjetio taj se većma namjestio i omastio). Neki su neminovno kasnili u idejnom prestrojavanju misleći da je to ama baš budalasto i nebitno – svi smo Crnogorci ili Srbi što nije svejedno – ta se supstanca ne može mjeriti niti uzeti kao pouzdan osnov za radno mjesto, platu, business, ekonomski napredak društva ili pojedinca.

Razum i formalna logika opet su pokazali svoju nemoć, a pamet još jednom ustuknula i popustila. Vrijeme je za novi zid – između nas i njih – po pravilima koje Mi propisujemo. Posla brale, koliko ti Bog hoće!

Obnova ideje u neoliberalnom ruhu

"Crna Gora je dobrano partijska država" – kroatizirano (naučio na Dubrovniku) predizborno klikuje visoki funkcioner DPS-a M.V. po obrazovanju zaludnji pravnik. Na stranu ona narodna „čega se pametni stidi”…, jedan pravnik, obaška obnovljeni, ne bi smio osnovne pretpostavke i temelje državnosti da iznosi na predizborni pazar i ohrabruje korumpirane glasače sviknute na privilegije po osnovu puke poslušnosti.

Podgrijavajući predizbornu lakomost i neurozu - mudruje: „za Crnu Goru i Crnogorce, najznačajnije radno mjesto je biti vlast“. Iskreno nema što, glasači nemate čega da se stidite: ponašajte se kao i do sada – sebično i vlastonosno, koristite državu za lične projekte i svrhe – glasajte za stečene privilegije i neravnopravnost, svoja radna mjesta, business, svoju užu zajednicu kao pouzdan temelj partijske države.

Ispod tanke neoliberalne pokorice druga Miška lahko uzavri sektaška strast boljševika. I naum partijski – predgrađanski – nepravni, nepravedni i nepravični karakter države.

Partijska država

Partijska država je taman država koliko je i trula jabuka – jabuka. (Poznato je kod truleži da ubrzano napreduje). Najzad, drug Miško se zanago sjeća da smo uoči urušavanja Komunizma već, svi do jednoga, postali prepodobni poslušni članovi partije. U tom smislu je sve bilo u najboljem redu.

U samoj „Tvornici Radoje Dakić“ bilo je komunista više nego nekad u cijeloj Jugoslaviji. Čista dijalektika druga Lenjina koju je međutim doživio samo drug Miško: na vrhuncu svoga razvoja komunizam prelazi u svoju suprotnost – neoliberalizam. Vozdignuti članovi partije, uglađeni kosmopoliti i leptir mašna internacionalisti prelaze sa kavijara na kačamak, postaju pleme, nahija, katunjani i Crnogorci (ili Srbi što nikako nije svejedno).

I to u iznosu od preko 100% - ako je vjerovati preliminarnim iskazima istaknutih bratstvenika budućih tranzicionista, evroatlantskih posvećenika, neoliberala. Tek, nakon što rad nije stvorio čo’jeka, Crnogorac je postao fundamentalno, unosno zanimanje, osnovica, polazište i odredište. Najviša mjera političke podobnosti. I nadasve korisna nejasnoća.

Tako partija proizvodi frakcije, razlomljeno, otuđeno i podijeljeno društvo, partijsku diktaturu, poslušnost i koristoljublje. Vi ste, drugovi i bratstvenici, obnovili jednu primitivnu ideju a ne Državu. Pravna država je za vas i nadalje špansko selo. Vama bliža srcu partijska država je taman toliko država koliko i trula jabuka – jabuka.

P.S. Čovjek se u CG rađa dva puta: kao homo sapines i politički – homo politicus. Prvi slučaj je univerzalna pojava što postmodernog (ili predmodernog svejedno) Crnogorca ostavlja ravnodušnim. Pitanje je koliko univerzalne istine uopće, obavezuju jednog suverenog proCrnogorskog Crnogorca. Uostalom, u MNE si se zaludu i rodio ako od toga nijesi napravio političko pitanje i karijeru. Ako je vjerovati vazdakadašnjem drugu Mišku.

Сав тај блеф

Sav taj blef

Možemo samo da nagađamo koliko bi naše izvanredno prolazno vrijeme - skoro sve je evropeizirano, prodato i rasprodato - dovelo u zabunu prosječnog povratnika s onog svijeta, koji je (zauvijek) okovan prošlošću

Uvecaj!

"Svi su skloni da dodatno posvijetle sebi puta i obnaroduju to svoje raspoloženje" (ilustracija) (Foto: Vesko Belojević)

Ratimir Vujačić

Da se kojim slučajem digne iz groba građanin upokojen u doba bratstva i federacija – predistorije naše nezavisnosti - kad Crna Gora bijaše tek članica, federalna jedinica sa 36 generala, ostao bi zabezeknut tekućim prilikama. Jedan još živući bivši patriota, preteča današnjih autohtonih lingvista rekao bi – bezvezeknut. Da ne pominjemo upokojene u vrijeme dvočlane federacije ljuto zaraćene sa Evropom i šire.

Naravno, iz obzira prema vaskrslom, ne bismo ga odveć posvećivali u tekuće stanje, kako smo se eto konačno dozvali pameti – ne samo u pogledu nezavisnosti nego i inače - pak sa Evropom sarađujemo na ravnoj nozi i zakazanim datumom. Poslujemo, trgujemo, razmjenjujemo mišljenje. Prodajemo bez zadrške, ćim prije, i društvene firme što donose dobit, pouzdanim strateškim partnerima – tader i mi kupujemo - ne damo pari da miruje. Pazarimo dabogme: manje-više sve, poglavito luksuznu robu i koještarije za ličnu potrošnju. Doba je privatizacije i pojedinačne svojine. Radikalne dabogme – vazda bijasmo posebnoga, revolucionarnog kova. (Pokojnik se toga zanago sjeća).

Više vrijedi trinko novi Audi, Armani, Rolex - i nešto crkavice sa strane, da se nađe za crne dane - u ličnom vlasništvu nego Telekom, Jugopetrol, Solana... i sve te tantare - kao društveno, državno i nacionalno blago. Naravno, to nipošto ne brani rukovodiocima i nosiocima pojedinačne svojine da nas obavijeste kako sve to rade u državotvornom svojstvu i elanu - nacionalnom interesu. Zarad prosvjetljavajuće prošlosti i samo takve, neviđene budućnosti. U tom smislu možemo i dalje da računamo na njih.

DANU, BANU, MANU...

Možemo samo da nagađamo koliko bi naše izvanredno prolazno vrijeme - skoro sve je evropeizirano, prodato i rasprodato - dovelo u zabunu prosječnog povratnika s onog svijeta, koji je (zauvijek) okovan prošlošću. Čudio bi se, sav bezvezeknut, šta sve živ čovjek mora da proguta. Poslije onolike priče - i to ne nekih mitomana - već najboljih, obaška naoružanih, sinova našeg naroda o komunizmu i društvenoj svojini. (Preteče mladih, lijepih i poštenih). Čemu duljiti, dosjetio bi se jedino onaj građanin kojeg je samo prerana smrt spriječila da postane član gore navedenih etno naučnih družina. Takve ništa ne može iznenaditi. Kontrarevolucija, prevrtači i liberalizacija najmanje. (Najviše bi ih obradovala demokratizacija.)

A tek sitnice koje odvažno sijeku prosti, elementarni, tzv. zdravi razum. Stari Vujadin se nije sjekirao dok su mu (tadašnji investitori) oči vadili, a potomci dižu dreku na patriotsku koaliciju zbog tablice množenja. Pa se još čude reformi školstva, matematike, formalne logike, gramatike... Nova stvarnost ište nove fundamentalne naučne pretpostavke. Elem, na liberalizovanom multipl tržištu – kojem smo bez ostatka posvećeni – europeiziranih telekomunikacija, sekundu obračunavaju kao minut pak nas, taman naviknute, nečesovi Regulatori zbunjuju, tvrdeći, valjda po sjećanju (koje često vara), da jedna sekunda i 60 sekundi nijesu isto. Nego šta su kad se jednako naplaćuju. Ne samo kvantiteti nego i kvaliteti, neminovno se izjednačuju u interesu vlasnika kapitala. Magarac, građanin ili brav svejedno, jednaki su u svojim pravima i obavezama pod uslovom da se jednako kotiraju na slobodnom (dakle liberalizovanom) tržištu.

Nacionalno prosvjetljenje - sloga

Ipak, a mogli smo to odmah reći, najjači dojam na oživjelog ostavila bi dnevna halogenska rasvjeta. Za sada, i nažalost, samo automobila kao pokretnih bešumnih objekata. Nekad je motorno vozilo bilo nevidljivo ali se na daleko oglašavalo progorelim dihtunzima i auspuhom. Kod nagluvih to nije ostavljalo neki dojam pak nijesu nalazili načina da se mimoiđu sa bukom iz suprotnog smjera (na zlu priliku istog pravca). Bilo je to vrijeme kada smo zbog manjkave sunčeve svjetlosti trpjeli i snosili velike materijalne i ljudske gubitke. Mada smo još tada imali jednu od najboljih regulatornih Policija u regionu.

Po pitanju intenziviranja svjetla u po bijela dana složila se sva Nacija. Ne samo proevropski raspoloženi (koji čine glavninu, da se ne lažemo) komunisti, bivši i neoliberalizovani, ne samo koalicija nego i konzervativci i opozicija. Independisti i federalisti. Rođeni i odrođeni etno identiteti te i oni koji ne vole svoju državu. Svi su skloni da dodatno posvijetle sebi puta i obnaroduju to svoje raspoloženje. Spram ove neviđene transparentnosti Policija je pokazala ogromnu posvećenost: tomobil sav bliješti i sjakti na jarkom suncu i nije jednostavno percipirati upaljeno svjetlo. Poželjno je da su farovi toliko moćni da se vide i u podne.

Broj nesreća i nezgoda je drastično smanjen. Materijalni i ljudski gubici više nego prepolovljeni. Sve se to drži u tajnosti zbog demokratske javnosti. Ista može da, uzjogunjena, upita zašto se ovoliko čekalo. I zatraži da se uvede još ovakvih propisa koji će važiti za sve pa makar ne bili ovoliko korisni i pametni.

P.S. Možda bi DANU, BANU, MANU, CANU... mogli da izračunaju koliko uvećava godišnju potrošnju goriva na nivou Nacije ova ingeniozna inovacija i uspješna implementacija dnevne rasvjete automobila. Pa ako nije preskupo da udarimo dnevna svjetla na kuće, zgrade... Svaki pješak, bio bi obavezan da nosi fenjer. Danju - noću, kako hoće.

У цара Тројана

U cara Trojana

Uporno - potežu i sredstva prinude – u strahu su velike oči. Naslućuju da je Jezik nepotkupljivi strateški neprijatelj, vazdakadašnji narodni front, sporo ali ubojito oruđe. U cara Trojana kozje uši. (Uvršteno kao obavezno štivo na postdoktorskim studijama UDG)

Uvecaj!

Ratimir Vujačić

U laži su kratke noge - ali i njima se korača. Na sitno, od danas do sjutra, neoliberalno... Nije hrđavo, plaća se dobro, što bi rekao jedan bivši visoki funkcioner – trostruko. Trostruko simpatizerima – tek toliko da im se osladi – rukovodiocima se, naravski, množi dvocifreno. Nije rijetkost da se računa i sa stotinama – srazmjerno patriotizmu koji je u principu nemjerljiv, ali ga je u našoj osebujnoj političkoj praksi neminovno kvantificirati. Zbog stabilnosti i nezavisnosti Države.

Sve uz milozvuk i pratnju svečane fraze koju maestralno prezentiraju. Dok naposletku ne dosade i Bogu i narodu. Ali, gle sreće, utoliko pristigne nova zadaća i sponsorstvo. Nova svježa fraza – novo posvećenje. Sitan korak, okret, eto nas opet na magistralnom putu u svijetlu budućnost.

Novi činovi

Zbog burnih historijskih tokova nema se kad ni nauka odrediti vrijednostno i dijagnostički spram uzavrele današnjice, nekmoli da se oglasi narodni genije pretočen u pošalice i anegdote. Izuzetak je komična pripovijest, svojevremeno u opticaju, o bivšem ministru i njegovoj ljubavnici. Ipak, zavređuje pažnju jedan postkom pokušaj uspostavljanja hijerarhije u pogledu novog vrijednosnog sustava – poretka jel’te.

Naime, AB revolucija zbog mirnog karaktera (ratovalo se jedino za mir) i bezidejnosti svoje, nije iznjedrila nove prvake i odličnike, generale, pukovnike, ideologe... osim časnih izuzetka u resoru paravojske i policije. Računalo se uglavnom sa postojećim komkadrom kojeg je bilo u dovoljnim kooperativnim količinama.

Kurvini sinovi

Neki domišljan, posmatrač tekućih prilika i nastupajućih događaja, već je sredinom devedesetih uočio koji ljudski materijal i profil odnosi prevagu i najbolje kotira na polit, business regionalnoj areni. Dao se potruditi i oko stepenovanja & vrednovanja „junaka našeg doba“. (Učimo po malo engleski - naš novi maternji – biće da je dr V.V. u pravu).

Na scenu je suvereno stupio novi konstitutivni entitet. Početni stepen tranzicionog odličnika, koji posjedniku uklanja brigu oko preživljavanja u nesolidnom okruženju, obaška donosi ne male benefite – naziva se kurvić. Naredni razvojni stupanj, koji valja postignuti što iskustvom, što prirodnim darom (prigodan rodoslov i diploma nijesu od viška) postiže više zvanje i rang - kurvin sin.

Razvitak i uspon ovog soja tu se nipošto ne zaustavlja niti zaglavljuje u nekom ćorsokaku. Značajne društvene uloge i odgovorni poslovi potrebuju opširniji kapacitet, nesporni talenat i potencijal.

Za zahtjevnije i složenije poduhvate nije dovoljno dogurati do prethodnog stepena mada isti obezbjeđuje sasvim pristojnu egzistenciju nosiocu odličja i njegovoj familiji. Da ne duljimo, sljedeći visoki čin je garant našeg boljitka i pripada onom koji zaslužno nosi ime: veliki kurvin sin.

Naravno, ni tu nije kraj: evolucija, nakon (i u toku) revolucije iznjedrila je više i najviše stepene savršenstva, likove sasvim prilagođene ambijentu i pripravne svom daljem nesputanom razvoju.

Sjetimo se N.K. (još jednog profesora), koji je u poznim zrelim godinama doživio odlučne faze evolucije: skromno je konstatovao – evoluirao sam. I uselio u pripadajući mu novi komforni stan. Uostalom, zar bismo postigli ovolike i ovakve rezultate, da nemamo odličnike koji prevazilaze svojom ingenioznošću, imovinom, navikama, poštenjem, sve prethodne niže stupnjeve.

Naša postignuća bi postala naučno (akademici su i ovako u nedoumici) i na sve druge načine neobjašnjiva, obaška nedostižna, da nemamo sreću, pak naše životne putanje obasjavaju, određuju, uslovljavaju i trasiraju ličnosti – koji sami sobom predstavljaju krunu političke evolucije. Elem, najviši stepen je: mrtvi kurvin sin.

Prepredenost koja krasi ovaj pozni plod u vrtu Crne Gore i Brda neuporediva je i bez premca u regionu. Stoga je neiskaziva i neprevodiva na europske jezike. (Možda ipak treba razmislitu o uvođenju engleskog kao maternjeg). Narodni jezik, sa sve pisanim i usmenim predanjem, otporan je i nepotkupljiv, neumoljiv, sirov, bodljikav, oštar, jednoznačan, slikovit, tačan i trenutačan, providan, emotivno obojen.

Premda nemoćan da se sam izbori sa zloćudnim fenomenima naše političke povijesti, vispreni reformatori, tranzit efendije, akademici, plaše se veoma, pak predlažu njegovo uklanjanje u staro gvožđe, uvođenjem engleskog, a djelatni su i na planu njegovog samouništenja, umrtvljivanja, škopljenja, sterilizacije, obesmišljavanja, ponižavanja...

Uporno - potežu i sredstva prinude – u strahu su velike oči. Naslućuju da je Jezik nepotkupljivi strateški neprijatelj, vazdakadašnji narodni front, sporo ali ubojito oruđe. U cara Trojana kozje uši. (Uvršteno kao obavezno štivo na postdoktorskim studijama UDG).

Do tada imamo na grbači: posvećenike, patriote, europske pregaoce, obnovitelje i neimare nezavisnosti, borce za bolji društveni standard i život dostojan čovjeka, čuvare tekovina i privatne svojine, dozivače investitora bez ugradnje, nepokolebljive borce... Ma, ne viđesmo ništa mlađe, ljepše i poštenije. Koračaju sve sitnije...

Самоубојство као патриотски чин

• Objavljeno: 05.08.2012 u 10:33
• 1188 prikaza
• 4 komentara

• Smanji slova
• Normalna slova slova
• Povećaj slova

NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Samoubojstvo kao patriotski čin

Treba pozdraviti kulturno samoubistvo u vidu mehkih suglasnika, koje nam Partija svesrdno preporučuje i pride stavlja na raspolaganje sredstva državne prinude da stvar bolje progura

Uvecaj!

Čovjek može biti svakojak, ali komunisti su „ljudi posebnoga kova“: Staljin (Foto: foreignpolicy)

Ratimir Vujačić

“Uvođenje novih slova pismenim, obrazovanim ljudima je sada na neki način jedno kulturno samoubojstvo. Toliko je to štetan čin za same Crnogorce”. (Snježana Kordić, Vijesti 24. 07.)

Kako doći sebi glave bez ičije pomoći pitanje je od najvišeg nacionalnog interesa. Hrlimo iz revolucije u revoluciju bez da nam prethodno iskustvo štogod pomogne i posvijetli. Ali, neka se o toj temi izjasne ćutanjem nacionalne institucije i na svoj neponovljiv, osebujan način – članovi DPS anketnog odbora, partijski mislioci i dugovrati pozornici. Organi partijskog pravosuđa i tužilaštva, obaška. Sa svojim liberalnim shvatanjem Zakona i strogim poštovanjem partijske discipline.

Stariji se čitaoci sjećaju kad su nas u školi podučavali o ekonomskoj osnovi i kulturnoj nadgradnji, koje, pravilno shvaćene, bez ostatka definišu i objašnjavaju složeni društveni sustav. U toj shemi, razumije se, ekonomija ima prvijenstvo – ne vremenski nego po bitnosti. Nerijetko se to i grubo isticalo jer su glavne (revolucionarne) snage bile bačene na front privrednog prosperiteta društva. Ekonomski preporod zakonito pokreće za sobom nove društvene odnose i novi moral. Revolucija, brale!

U stav mirno - revolucija teče

Koegzistirala je i mekša varijanta – među dokonim teoretičarima - koja je upozoravala na razuđeniji odnos, ali vertikala je ostala netaknuta: ekonomija hrani, uslovljava, ograničava i određuje sve vidove kulturne nadgradnje. Tako je uokvirena - po opstanak socijalizma ključna - priručna teorija i praksa reolucionarnog morala kao segmenta kulturne nadgradnje. Presudna pokretačka snaga socijalne revolucije - ljudski faktor – kruto je upregnuta i svedena na podobnost, krotkost, podatnost, pripravnost partijskoj direktivi. (Upravo podobnost, nota bene, nipošto odgovornost). Povodljivost, podložnost, poslušnost, pokornost... Podobnost isključuje odgovornost i u tome je sav trik revolucionarnog morala. Dobar komunista postao je mali čovječuljak (pleonazam dakako)... kojeg ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Kao takav imao je da iznese veliku revoluciju.

Otuda nije čudno što se napokon „AB revolucija“ dogodila kao prigodno vikend okupljanje uz jogurt sa benignim parolama i slanje nekoliko istaknutih rukovodilaca u davno zaluženu penziju. Zajedno sa predškolskim uzrastom (konačno sloga!) mogli smo da zapjevamo: „iv, iv, iv – niko nije kriv!“... Premda ostaci „privrednog preporoda“ liče – makar za trenutak - na pokušaj samoubistva. Sve te mračne, napuštene fabrike, hale i ugostiteljski kapaciteti...beživotno i bespomoćno ćute.

Veseli neoliberalizam

Svijet - s ove strane brda - nije vidio dokonog patriotu. Čovjek može biti svakojak, ali komunisti (i potonji neoliberali) su „ljudi posebnoga kova“ (J. V. Staljin) – vazda poletni, pouzdani i pošteni. I širokog opsega službe: od Kominterne do Pentagona. Analiza „posebnog kova“ humaniste - komuniste i neoliberala - brzo bi se izrodila u pogibeljnu raspravu o valjanosti i etici komunizma i neoliberalizma čiji su oni pouzdan oslonac i temelj.

Naši neoliberali imaju problem sa identitetom: u prošlom životu komunisti, do bola preosjetljivi na kritiku, percipiraju istu kao masivan neprijateljski udar. Uzvraćaju uvrijeđeno, žestoko i uzvišeno, na mahove patetično: osjećaju raspeto dvojstvo u sebi – glava im i mentalne odlike u komunizmu - ademovica isprednjačila k kapitalizmu. Na nivou Ideje, bude čežnju za plemenom, idiličnom prošlošću i rahatlukom, u sadašnjosti grade nepremostive klasne razlike, zloćudne razdore i omraze. Nijesu se čestito ni ispilili, a nalaze se u stanju duboke moralne krize i konfuzije. U takovom stanju i pometnji nije ni čudo ako je hinsan sklon samoubojstvu. Koje preporučuje prije svega i za početak - drugima.

P. S. Stoga treba pozdraviti kulturno samoubistvo u vidu mehkih suglasnika, koje nam Partija svesrdno preporučuje i pride stavlja na raspolaganje sredstva državne prinude da stvar bolje progura. Ako smo osnovne proizvodne snage predali na upravljanje i uživanje stranom faktoru, ako smo nadničari na svom imanju, tader nam velike nauke i kultura ne trebaju. Nije to za nas. Onom malom čovječuljku, iz prvog pasusa, Država ukida pravo na pismenost. Koji će mu moj. Zanago, ako se vraćamo kozama, motici i međ’ sužnje, šta će nam gramatika, sintaksa, semantika... ’Đe ode krava neka ide i uže.

Ratimir Vujačić: Mi kao multinacionalna kompanija

22. Juli 2012. - 22:08 Od rtvin Napiši komentar

Čudo je taj neokapitalizam: osvaja i raste neznano kuda. Malo mu narod, širi se na naciju, državu, mnogo država, planetu. Djeluje lokalno, preko  autohtonog partijskog kadra, neoliberalnih profesora, samoniklih plemenskih poglavica – zgrće, globalno. Država je u  odnosu na njega mala rabota. A tek male države: dobrovoljno pritrčavaju i nadmeću da ugode vrlom gazdi.

Ipak nije se šaliti sa isturenim odjeljenjem, sjeveroatlanski priučenog domicilnog kadra – mrkih patriota – koji bez ostatka zastupaju (posvećenost je u pitanju) interes krupnog kapitala. Ne smijemo snijevati da bi išta moglo ostati ili biti naše: mi smo državni a država njihova. Multinacionalna dabogme.                                     

Svi u Zemljoradničke zadruge

Naše Mjesne zajednice su odvajkada multietničke a zemljoradničke zadruge multinacionalne kompanije. Mi smo nacije prije nacije – kao stvoreni za evroatlanske  integracije. ( A muče nas poglavljima 23 i 24). Nije tajna da su mnoge  miultinacionalne kompanije počele kao zemljoradničke i zanatske zadruge. Ali nigđe nije zabilježen obratan slučaj – da su tako završile. Mi smo na toj dužnosti od samog početka, tako se razvijamo i tako ćemo zakonačiti  – mi ne bismo bili Mi – kad ne bi obogatili teoriji i praksu  kapitalizma kao svjetskog procesa. Nemamo kad k planeti – jedanak ustanovljujemo seocku zadrugu kao multinacionalnu kompaniju. Naše fabrike su bile su bile i ostale kovačnice (multi)nacionalnog sklada i jedinstva. Bratsvo je  razumije se istranzitirano – zvuči suviše anahrono i hrišćanski. A mi smo kao što znamo ateisti. Ne priznajemo nikog iznad sebe i politike centralnog komiteta partije pa da će dušmani svi pocrkavat’. Uostalom kud ćeš većeg ateizma od neokapitalizma: taman po našoj mjeri. Zadnjica naraste  i zakloni nebesa. Mašala!

Porodica kao UN

Politika ne voli da pliva na suvo. Dapače, teži da zahvati sve pore života i društva, da potkopa, potre i preinači autonomiju društvenih subjekata i ustanova.  I da ih podredi taze direktivi. Porodica nikako ne smije biti izuzetak. Kao što preporučuje jedan uspješni univerzitetski profesor – politički kotiran i propulzivan – batalimo i isključimo drugove iz djetinjstva iz našeg neoliberalnog života. Promptno: koji će nam moj. To je svakako poželjno, ali avaj, nedovoljno. Za uspjeh neoliberalnog programa neophodno je da i osnovnu ćeliju društva razbucamo ka’ prase masnu vreću. I to po nacionalnom(!?) šavu.

Samo na prvi pogled porodica djeluje složno i monolitno. Tu su različite ( u staromodnoj  ne-gej porodici prije svega) polne strukture, uzrasti, obrazovni nivoi, politički afiniteti, kulinarski ukusi… Uprkos svemu, porodica se nekako drži u komadu, silom običaja i tradicije. Ali dokle, upitajmo se zajedno sa gorepomenutim posvećenikom – neoliberalnim profesorom!? Pa dok ju nacionalno ne struktuiramo i redefinišemo. Eto dokle.

Poznato je da postreferendumska porodica ima u sebi nacija koliko i članova. Malo je našem građaninu da se politički pluralizuje. Lakše se (i pametnije)  u savremenoj CG preturiti i prepisati u drugu naciju – steći taj neponovljivi osjećaj podobosti – nego u jednu od mnogih političkih stranki. Život u CG je političko pitanje par excellence. Država sve  radi da tako i ostane – opredijelila je dodatna sredstva za tu svrhu i usmjerila ista trudbenicima spremnim za takav poduhvat. Nacije rastu kao pečurke kiše: ko god otkrije novu naciju dužan je  popuniti istu određenim brojem glasača koji će u svojstvu entiteta pokrenuti pitanje odbjeglog nam identiteta.

Rezime: Državi je prvi zadatak da uzdigne i omogući jedinstvenu Naciju kao zajednicu ravnopravnih građana. Iz neznanja ili korupcije taj državotvorni proces najvišeg ranga brka se i podređuje etničkim prebrojavanjima, plemenskim zamlaćivanjima i zlodusima. Država kao ostvarena humanost i jednakost nije multietnička po definiciji, niti savez plemena i etničkih entiteta od kojih svaki traži “svoju sobu” (F.Dinoša).

Soba je jedna. Svi građani u njoj ravnopravni i to izravno, lično i pojedinačno a ne preko  posrednika – plemenskih preduzetnika i njihovih firmi. Pridjev “Nacionalni” pod hitno konfiskovati od promašenih političkih stratega, fantomskih etno nakupaca, neoliberalnih komunista, kojim se svikolici, koliko nezasluženo toliko rado šepure. Nažalost, nema Nacije bez Zakona pak smo po tom pitanju politički skučeni, ometeni, suzdržani i korumpirani.

Naciju nacionalizovati. Bez prava  privatizacije od strane promućurnih političkih partija, mjesnih zajednica i gradskih opština, plemena, nahija, etno zajednica… Ali što tader sa etno business poslovođama!? Neka budu ono što jesu : stručnjaci za volovske zaprege, živahni politički fosili, portparoli plemenskih, nahijskih skupova i posijela, osnivači društva za čuvanje bakine kuhinje, recepta za priganice i tufahije, etno sentimenta i rahatluka. Neka poju uz gusle i šargiju do mile volje. I jedu ćevape na svoj račun.

Најпотоња генерација

Najpotonja generacija

Neka ovo bude posljednja generacija koja je neznaveno igrala lopte ne tražeći od suigrača potvrdu o upisu na neki od privatnih fakulteta. I koja rado srijeće drugove iz djetinjstva

Uvecaj!

Nije odolio da djelić svoje bogate životne mudrosti ne podijeli sa svojim studentima: Veselin Vukotić

Ratimir Vujačić

Nije loše znati što nas čeka, čemu da se nadamo - na čemu se radi - te kako smo naredni i radi onom što biva i biti može. Dremljivi i razočarani ipak hrlimo k svjetloj budućnosti. Svojom pameću i bez ičije pomoći - svoji na svome. Ako ćemo pravo, niko nam i ne treba: što rekao jedan Njeguš, tražimo braću preko svijeta a ni ove kući ne možemo očima gledat’.

Opet, drugi nam rade o glavi ne žaleći dolare – kako nas upozoravaju pristalice teorije zavjere. Pošteni smo ali potrebiti, te nas zao spoljni faktor lako premami na priganice. Ako je vjerovati Podgoričanima, vazda je gužva oko uštipaka, presukača, poslastica od bijelog brašna. Avangarda, međutim, ne denja ni priganice ni makarone - preferira keš, nekretnine i morske plodove.

Zaludnje podjele

Stara podjela na četnike i partizane jeste odrađena kapitalno ali je prevaziđena, nedovoljna, istrošena. Taman pa zaboravljena. Ne može se čestit patriota više osloniti na nju. Postala je na neki način i bespredmetna - obije strane beznadežno minule i iščezle u ratnom i poratnom vihoru potucajući se stranputicama povijesne zbilje. Biologija (đede Jovo se još dobro drži) čini svoje, a nasljednici konfrontacije ne sjećaju se najbolje oko čega nastade onolika davija. Ukratko, četnici su poraženi od strane kominista & Co – dok komunisti dođoše sebi glave bez ičije pomoći. (Ne upozoravaju zaludu stari Grci: upoznaj samog sebe). Od njihove ideje nije ostao ni kamen na kamenu ali, vješti gerili, izvukli su živu silu te obrnuli drugim pravcem i suprotnim smjerom u nove pobjede. I podjele koje život znače.

Konačno nove ideje

Za nove ideje ne postoje biznis barijere. Po ovom pitanju red je da damo prvijenstvo glasovitom ekonomisti, reformatoru, revolucionarnom misliocu, promotoru krupnog kapitala, primarijusu prof.dr V. Vukotiću. Postigavši najveće rezultate u svojoj struci, sve djelujući lokalno (gibajući se globalno), nije odolio da djelić svoje bogate životne mudrosti ne podijeli sa svojim studentima. Elem, u skripti o statističkim analizama savjetuje svojim čitaocima da se okanu drugova iz djetinjstva koji ne studiraju UDG, već ostadoše neupućeni i uskraćeni za neoliberalni nauk dr Veselina i drugova. Ukratko, ovaj elitni stručnjak i humanista ekskluzivnog je mišljenja, da je neophodno razlučiti studente i radničku klasu ćim prije – najbolje odmah. Nije objasnio zašto – stvar je programske prirode.

Tako je to kad izgubiš vlast, gospodo radnici - bojkotuju te i okreću glavu od tebe rođaci, prijatelji, kompanjoni sa basketa, fudbala… ka’ da si gubav. Tako je to kad te napusti avangarda. Možete se javljati svojim dojučerašnjim jaranima, deklasiranim trudbenicima - tolerantan je učitelj prema tvrdoglavijim studentima - ali dokle, pita na kraju samouvjereno, promulgator novog vrijednosnog sustava.

Da su ovo pouke nekog mrčnog marginalca, odanog pripadnika ultradesničarske sekte, prosti jadi - ne bismo si imali što prigovoriti; ili skorojevića koji se dočepao prvog miliona pa mu se vrti u glavi i ne zna kuđ udara… ne brale, nego “državotvorca” - proevropskog rodoljuba, top intelektualca i socijaliste, dojučerašnjeg komuniste… ej drugovi je l’ vam žao? E moj kamarade nikad više na barikade. Zaista, insan je samom sebi najviša zagonetka.

Rogovi u vreći

Druženje nam posta mrsko, ali to nije ni pola neoliberalnog projekta guranja radničke klase međ’ hajvane. Juče znanci, danas stranci, čudna mi čuda – to je već odrađeno na estradi i ibarskoj magistrali. Učitelj neo poštenja kuca na otvorena vrata ali neka nam je rekao: potrudio se u okviru svojih interesa, pogleda na svijet i retoričkih mogućnosti napose. Nije nas ujeo za srce.

Projekat opšte disolucije ne smije ostati na sporadičnim akademskim poslanicama sa visokog mjesta o poželjnom socijalnom raslojavanju i otuđivanju, bagatelisanju dostojanstva ličnosti radnog čovjeka i građanina. Do mjestimičnog urušavanja kvaliteta društvenih odnosa bi zanago došlo i samo od sebe. Kao što propada vrt koji se ne njeguje. Glavni posao opet pada - na koga drugog – na snage političke avangarde, glavne odbore, političke stranke, vladine i nevladine formacije... U budžetu se mora naći mjesta za sve subjekte koji imaju ideja i volje da doprinesu novom moralnom poretku.

Neka ovo bude posljednja generacija koja je neznaveno igrala lopte ne tražeći od suigrača potvrdu o upisu na neki od privatnih fakulteta. I koja rado srijeće drugove iz djetinjstva.