Sav taj blef
Možemo samo da nagađamo koliko bi naše izvanredno prolazno vrijeme - skoro sve je evropeizirano, prodato i rasprodato - dovelo u zabunu prosječnog povratnika s onog svijeta, koji je (zauvijek) okovan prošlošću
"Svi su skloni da dodatno posvijetle sebi puta i obnaroduju to svoje raspoloženje" (ilustracija) (Foto: Vesko Belojević)
Ratimir Vujačić
Da se kojim slučajem digne iz groba građanin upokojen u doba bratstva i federacija – predistorije naše nezavisnosti - kad Crna Gora bijaše tek članica, federalna jedinica sa 36 generala, ostao bi zabezeknut tekućim prilikama. Jedan još živući bivši patriota, preteča današnjih autohtonih lingvista rekao bi – bezvezeknut. Da ne pominjemo upokojene u vrijeme dvočlane federacije ljuto zaraćene sa Evropom i šire.
Naravno, iz obzira prema vaskrslom, ne bismo ga odveć posvećivali u tekuće stanje, kako smo se eto konačno dozvali pameti – ne samo u pogledu nezavisnosti nego i inače - pak sa Evropom sarađujemo na ravnoj nozi i zakazanim datumom. Poslujemo, trgujemo, razmjenjujemo mišljenje. Prodajemo bez zadrške, ćim prije, i društvene firme što donose dobit, pouzdanim strateškim partnerima – tader i mi kupujemo - ne damo pari da miruje. Pazarimo dabogme: manje-više sve, poglavito luksuznu robu i koještarije za ličnu potrošnju. Doba je privatizacije i pojedinačne svojine. Radikalne dabogme – vazda bijasmo posebnoga, revolucionarnog kova. (Pokojnik se toga zanago sjeća).
Više vrijedi trinko novi Audi, Armani, Rolex - i nešto crkavice sa strane, da se nađe za crne dane - u ličnom vlasništvu nego Telekom, Jugopetrol, Solana... i sve te tantare - kao društveno, državno i nacionalno blago. Naravno, to nipošto ne brani rukovodiocima i nosiocima pojedinačne svojine da nas obavijeste kako sve to rade u državotvornom svojstvu i elanu - nacionalnom interesu. Zarad prosvjetljavajuće prošlosti i samo takve, neviđene budućnosti. U tom smislu možemo i dalje da računamo na njih.
DANU, BANU, MANU...
Možemo samo da nagađamo koliko bi naše izvanredno prolazno vrijeme - skoro sve je evropeizirano, prodato i rasprodato - dovelo u zabunu prosječnog povratnika s onog svijeta, koji je (zauvijek) okovan prošlošću. Čudio bi se, sav bezvezeknut, šta sve živ čovjek mora da proguta. Poslije onolike priče - i to ne nekih mitomana - već najboljih, obaška naoružanih, sinova našeg naroda o komunizmu i društvenoj svojini. (Preteče mladih, lijepih i poštenih). Čemu duljiti, dosjetio bi se jedino onaj građanin kojeg je samo prerana smrt spriječila da postane član gore navedenih etno naučnih družina. Takve ništa ne može iznenaditi. Kontrarevolucija, prevrtači i liberalizacija najmanje. (Najviše bi ih obradovala demokratizacija.)
A tek sitnice koje odvažno sijeku prosti, elementarni, tzv. zdravi razum. Stari Vujadin se nije sjekirao dok su mu (tadašnji investitori) oči vadili, a potomci dižu dreku na patriotsku koaliciju zbog tablice množenja. Pa se još čude reformi školstva, matematike, formalne logike, gramatike... Nova stvarnost ište nove fundamentalne naučne pretpostavke. Elem, na liberalizovanom multipl tržištu – kojem smo bez ostatka posvećeni – europeiziranih telekomunikacija, sekundu obračunavaju kao minut pak nas, taman naviknute, nečesovi Regulatori zbunjuju, tvrdeći, valjda po sjećanju (koje često vara), da jedna sekunda i 60 sekundi nijesu isto. Nego šta su kad se jednako naplaćuju. Ne samo kvantiteti nego i kvaliteti, neminovno se izjednačuju u interesu vlasnika kapitala. Magarac, građanin ili brav svejedno, jednaki su u svojim pravima i obavezama pod uslovom da se jednako kotiraju na slobodnom (dakle liberalizovanom) tržištu.
Nacionalno prosvjetljenje - sloga
Ipak, a mogli smo to odmah reći, najjači dojam na oživjelog ostavila bi dnevna halogenska rasvjeta. Za sada, i nažalost, samo automobila kao pokretnih bešumnih objekata. Nekad je motorno vozilo bilo nevidljivo ali se na daleko oglašavalo progorelim dihtunzima i auspuhom. Kod nagluvih to nije ostavljalo neki dojam pak nijesu nalazili načina da se mimoiđu sa bukom iz suprotnog smjera (na zlu priliku istog pravca). Bilo je to vrijeme kada smo zbog manjkave sunčeve svjetlosti trpjeli i snosili velike materijalne i ljudske gubitke. Mada smo još tada imali jednu od najboljih regulatornih Policija u regionu.
Po pitanju intenziviranja svjetla u po bijela dana složila se sva Nacija. Ne samo proevropski raspoloženi (koji čine glavninu, da se ne lažemo) komunisti, bivši i neoliberalizovani, ne samo koalicija nego i konzervativci i opozicija. Independisti i federalisti. Rođeni i odrođeni etno identiteti te i oni koji ne vole svoju državu. Svi su skloni da dodatno posvijetle sebi puta i obnaroduju to svoje raspoloženje. Spram ove neviđene transparentnosti Policija je pokazala ogromnu posvećenost: tomobil sav bliješti i sjakti na jarkom suncu i nije jednostavno percipirati upaljeno svjetlo. Poželjno je da su farovi toliko moćni da se vide i u podne.
Broj nesreća i nezgoda je drastično smanjen. Materijalni i ljudski gubici više nego prepolovljeni. Sve se to drži u tajnosti zbog demokratske javnosti. Ista može da, uzjogunjena, upita zašto se ovoliko čekalo. I zatraži da se uvede još ovakvih propisa koji će važiti za sve pa makar ne bili ovoliko korisni i pametni.
P.S. Možda bi DANU, BANU, MANU, CANU... mogli da izračunaju koliko uvećava godišnju potrošnju goriva na nivou Nacije ova ingeniozna inovacija i uspješna implementacija dnevne rasvjete automobila. Pa ako nije preskupo da udarimo dnevna svjetla na kuće, zgrade... Svaki pješak, bio bi obavezan da nosi fenjer. Danju - noću, kako hoće.
No comments:
Post a Comment