Manji veći i obojica

 Skender-aga:

Manji potok u viši uvire, kod uvora svoje ime gubi, a na brijeg morski obojica.

Ne može nijedna priča mimoići Rada Tomovoga. U godinama raspleta nije bilo valjanije potpore od izvite iskre njegove. U smislu prepleta i sitnog veza, razumije se, ništa podesnije od stručka ili kitice milozvučnih stihova. Zanago, političari ne mogu da odole - i njima ponekad sitnice život znače. Pregršt stihova u pravom trenutku i - moliću lijepo - eto presudnih glasova ganutih glasača. Ipak, dobro jeste ali nije jednostavno: treba znati odakle početi kad i 'đe presjeći i rasplesti stih, osjetiti bilo, ritam... ne zanemarujući k tome poruku i značenje. Današnji glasač zahtjevan, pismen i nadrndan – znade on šta je pjesnik htio da kaže. Stoga političari strogo paze: ono što si pjesnik može priuštiti – političar ne može. Pjesnici predu istinu i istinitu laž – političari pak lažnu istinu. Pjesnici ljubavni, iskreni - odani vaseljeni. Političari međutim partikularni, sračunati i takođe odani – sebi i svojoj ideji prije svega. Ljubavi što se tiče – ne prozivajte Političara – taj je ljubio i ne ljubi više.

Osebujan primjer dao nam je nedavno (maja 2006.) aktualni predsjednik vladajuće stranke, čiji opus Historici pomno prate i proučavaju. U svojoj najpotonjoj, ujedno najznačajnijoj i najučinkovitijoj fazi razvoja - obnavljanja državnog singulariteta - latio se, između ostalog, citiranja sočinjenija svog slavnog prethodnika - Vladike Rada. Na veličanstvenom predreferendumskom skupu u glavnom nam gradu partijski No1 - citira i potkrepljuje: „Manji potok u viši uvire, kod uvira svoje ime gubi.“ - i tačka. Ovo su zanago poznati stihovi dramskog junaka Skender-age iz Gorskog vijenca - ma' neznatno skraćeni. No1 je istakao u prvi plan ono što je sam htio da kaže i poruči cijenjenom publikumu. Jedna duboka misao uprošćena je i svedena do razine prigodne političke parole. Prilagođena programu i ciljevima vlastonosne partije. Obaška što je Skender-aga ispao plitak i priprost te mu kao takvom nema više povratka u Gorski vijenac. Dramski likovi spisatelja Petra II Petrovića su stameni, mudri – podjednako snažni i životni - bilo da su Age ili Serdari. Ljudine sa obije strane barikade – moj kamarade. Druga strana nije skraćivana, nije ružna, zla i blesava. Drama kao što znamo ostaje otvorena i bez srećnog kraja.

Rezime:

1) Sve su prilike da politika postaje inkopatibilna sa ostalim naporima ljudskog stvaranja. Politički prioriteti postaju kontraproduktivni i pogibeljni ako se prenesu u druge oblasti društvenog rada.

2) Političar će lasno onamo gdje je mjesto zapeti zađenuti tačku. Mali mu je posa' ako je tu zapetu stavio Vladika Rade. U drugim profesijama takva proizvoljnost i komocija znače mnogo više od puke nepristojnosti: građevincima bi padali mostovi – električare ubijala struja.

3) Očito, onaj manji potok postao je politički sporan na svome putu k moru sinjemu.

4) Skraćena, politikantska verzija, poručuje da se manjem potoku pravom zdravom zatire ime - blagodareći poprečke pozicioniranom većem potoku. O zajedničkoj sudbini - na morskome plavom žalu – ni slova. Krnji dvostih upućuje i predočava sumornu sliku gubitka imena, potom zamiranja i izglednog presušivanja potoka.

5) Partijska dioptrija ne vidi da potok od postanka veselo žubori svoje ime od izvora do ušća i sastavka - koji su njegova geometrijska i prirodna granica. Potok je mudar: ona zna da svoju beskonačnost duguje upravo toj granici.

Naravno, Političari su optimisti od zanata. „Ko potoke može ustaviti/da k sinjemu moru ne hitaju?“

Potecimo vele, izravno u Atlantski okean - tek tamo će se znati naš dio.

P. S.

Što se većeg potoka kao neminosvnosti tiče, razumije se, on će ubuduće priticati k nama. Viši potok je postao naš strateški partner. Pogađate, riječ je stranim investicijama i dobrotvorima što širimice uviru – preplaviše takoreći.

Objavljeno u dnevniku Vijesti: 10.01.2011
www.vijesti.me