Ni rod ni pomoz' Bog

 „Oni će prije ili kasnije biti Crnogorci – građanski Crnogorci – ono što su im bili preci“ (Krivokapić Ranko)

Završen je Popis. Pametne Stranke već razmišljaju o sljedećem. Ne tovi se prase uoči Božića. Posao se mora privoditi kraju: a ni preci ne mogu premnogo da čekaju. Osobito, kad ih Ranko izvijesti koliko smo se odrodili i od-domili. Naime, usred smo promocije socijalpatriotskog bez otadžbinskog koncepta - „...ovo je naša domovina. Zato je moderni koncept domovina, a ne otadžbina.“ – ne šali se predśednik. Naravno, patriotizam kao ljubav prema Otadžbini nestaje zajedno sa Otadžbinom jer biva suvišan u projektu NATO-integracija.

Hoće se reći, u skoroj budućnosti, za koju godinu, sve nas čeka građanski – dakle ravnopravni – status skupa sa svim Rusima, Ircima, Amerikancima, Arapima koji su kupili placeve i kuće i udomili na naše primorje. To je tader „naša domovina“ svih „nas“ jer - rekosmo li – otadžbina ide na bunjište historije. Od ognjišta do bunjišta samo je jedan korak. Dome slatki dome novi je poklič – ko nema tu su krediti, transferi, tenderi... Jasno i domovinski koncept bez doma je nemoguć : odjek neugasle komunističke parole - „proleteri nemaju otadžbine“. Na sreću tu je domovina.

Kako je pojam nacija u MNE sinonim za etničku pripadnost („nacionalna odnosno etnička pripadnost“) predśednik zacijelo smatra da su „oni“ – necrnogorski narodi i etničke zajednice. Po Ustavu kojeg brani i zastupa demokratski Predsjednik, pomenuti entiteti i kolektiviteti su već harmonično utkani i čimbenici jedinstvene crnogorske Države-nacije. Danas primarno kao građani ali i kao istorijski Narodi čija je ovo tekovina, đedovina i Otadžbina. Predśednik sa dobrim razlogom uviđa da crnogorski narod ne može sam da iznese crnogorsku Naciju-Državu.

Nekom kućiću ali bandoglavcu i političkom nevaljalcu može Crna Gora biti đedovina, očevina i Otadžbina. Ali šta: domovina može biti i Šinavatri. Eto u čemu je trik. Nego, nijesu naravno samo očevi nego i majke izgubile nekadašnju bitnost i značaj. Narod, imenica koja se izgubila u prevodu, ne rađa se - kao nekad. Narod više ne nastaje rođenjem i rađanjem nego izjašnjavanjem. Narod, porod, rod, rodbina, rođak, rodoljub, rodino blaga – ne važi se više. Porodica nije više osnovna ćelija društva nego rasadnik nacionalnih manjina.

Nacionalne manjine, međutim, u modernoj su državi entiteti drugog i trećeg reda sa tendencijom padanja u zaborav. Da nije popisa... Podesne međutim za manipulacije, šarlatane, mutikaše i plemenske poglavice. Čak i kada se jednog dana, uz pomoć štapa i mrkve izjasnimo Krivokapićki – u nadi da se udomimo - ostaćemo gologlavi. Jedan se, u besprekorno uređenoj i kadrovski dobro opremljenoj državnoj ustanovi, izjasnio kao Napoleon. Šije mu se i uniforma.

Nacija je državotvorni pojam višeg reda i ne nastaje prevođenjem imenice „Narod“ - kako to čine, tumače i podučavaju naši političari – domoljubi. Misli li ipak predsjednik na društvo u kojem državni narod obuhvata sve građane države, na društvo u kojem prava ima svaki pojedinac i nijedan kolektiv, na društvo gdje se etnička pripadnost brani osebujnom „nacionalnom“ kuhinjom, originalnim folk-ritmovima i živopisnim nošnjama...

Teorija kaže da je Država klimava bez demokratije. Stoga „oni“ tj. Mi, koji obožavamo Državu prije ili kasnije – nužno postajemo demokrate – građanski Crnogorci kao što su to bili Krivokapićevi preci. Državni narod – glasovita nacija - obuhvata sve državljane bez obzira na kulturno-etničku i polnu pripadnost. Ko su tadijer i gdje se nalaze „oni“ – Krivokapićevi budući „građanski Crnogorci“?! U kakvom su sada i ovdje položaju i načinu postojanja: predgrađanskom, kaznenopopravnom, marginalnom ili statusu kandidata za ravnopravnost?! Ili jednostavno u stanju prevaziđenosti?! Kad im – tamo njima - ukineš Otadžbinu preostaje im da se bore – jovo na novo - za dom i domovinu. Eto zašto demokratski izabrani Predśednik Skupštine više od polovine svojih građana naziva „oni“?! Čudno ali samo na prvi pogled: tek treba da zasluže građanastvo i ravnopravni status i postanu „Mi“. Naravski, držimo im palčeve. Njihovo je samo da se izjasne.

Borba za očuvanje Države nikad ne može biti pogrešna. Pogrešan može biti način na koji se ona vodi. Predśednik je nesumnjivo uporan i postojan u pokušaju da nam nešto saopšti. Zanago, neka se malo izbistri: ovako kao da nam poručuje: „za dom spremni!“ – a to nije u najboljoj tradiciji Socijaldemokratije. I inače...

P.S.

Istina, još su Komunisti smatrali da je Ideja revolucije važnija od Otadžbine i prevaziđenih rodbinskih veza i osjećaja, pa je u tom smislu sinovac dobijao partijski zadatak da ubije strica koji ga je – da zadatak bude teži - u nedostatku Oca finansirao i školovao. Jedan čuveni partizanski general - član Politbiroa CK - dosljedan Ideji zanemario je (puštio da strijeljaju) rođenog brata... čak se nije usudio pitati šta je toliko skrivio jedan dr teologije za vrijeme okupacije. Vrijeme teče kao revolucija: nema više braće ni CK ni članova – pa ni revolucije. Zaturila se negdje i Ideja. Ostalo je samo pitanje majke – generalu pobjedničke Ideje: „ a 'đe je Luka?!“

Objavljeno u Vijestima: 26.04.2011
www.vijesti.me

Dr Lukšić iskreno Vaš

 „Popis je od primarnog interesa za građane Crne Gore, a ne za državu i političare.“ (Igor Lukšić, premijer)

Zanago vrijedan doprinos teoriji Države i prava od strane Prime ministra MNE.

Prima, rekli bi Nijemci, konačno - oni nestrpljivi, definitivno – zvonko kliknuše proatlantsko raspoloženi podanici. Iznenađenje je tim prijatnije što dolazi od jednog ekonomiste sklonom – po vlastitom priznanju - kvalitativnoj analizi. Mlađani Lukšić, Državu i političare kao jedinstveni dvoimeni entitet povezuje kratkim, logičkim, crnogorskim: „i“. Građani Crne Gore svikolici u jedno, smješteni sa svojim „primarnim interesom“ odjelito - kao suveren subjekt - poizdalje i izolovano spram hladnih stamenih političara i bezinteresne Države.

Premijer je tu da podsjeti i pošalje snažnu poruku građanima: popisane – premda obuzeti brigama i krivom džadom što vodi k atlantiku - političari i Država neće gubiti iz vida.

U čemu je originalan doprinos već utvrđenoj i na evropskom nivou kristalisanoj teoriji i praksi pravno uređenog Društva?! Nemjerljiva je spontana iskrenost mladolikog Premijera u tretiranju državotvorne materije.

U tek započetoj - takođe mladoj – demokratiji lasno se i lepršavo previđa tradicionalni nauk o Državi i građaninu kao neraskidivo živoj svezi. Jedno bez dugog nemogući, zajedno rođeni i žive ih niko ne rastavi. Država obavlja mnoštvo životno važnih funkcija ali ni jednu mimo građana. Sve s narodom rekao bi naš Narod.

Nije li ovdje po srijedi tek, lakomislena digresija k pravnoj nadgradnji izazvana razigranim porivom opojne ideologije?! Da, kakva bi to bila vladajuća klasa kada – prigodnim manevrom - ne bi znala svoj interes da prikaže kao opšti i Državni?!

U ovom slučaju građane treba uvjeriti da - ugađajući haotičnim političkim naumima i projektima rade u svom najboljem interesu. Ako ne trenutnom onda onom koji seže u daleku budućnost.

Današnji građanin ipak - svestrano ojađen - većma gotivi nalog sadašnjosti: da se izbjegne nevolja u nadi da budućnost neće biti surova u naplati i sankcionisati pogrešan izbor. Kad budućnost stigne u sadašnjost opet će nas spasiti dovitljivost i okretna igra. Uz pomoć političara – naravski.

Naravno nije nepoznata pojava da se politička klasa - u vlastonosnom zanosu – otuđi i osamostali od ostatka Društva. Da zajaše i živi neki svoj život baveći se održivim ometanjem događaja.

Premijerova inovacija, suverenost građanina osnažuje novim premisama: odvojiti građanina od Države zarad srećnog budućeg jedinstva. Veliki je to posao i zahtijeva vrijeme ali političari ne žale sebe: ako treba živjeće vječno samo da se jednom dohvatimo zelene grane. Građaninu je tader u interesu da se spremno odazove i izađe u susret takovijem zahtjevima.

Bolje je, zaista vam velim, da se popišete – evo ja sam Crnogorac, iskreno će dr Lukšić, govorim crnogorskim, zaposlen, integrišem se - i sve sam to postiga' pređe popisa. Mada nije loše i da prećutite identitetska pitanja - pojašnjava Prime: manje će Vam se zamjeriti nego da se glasnete tj. izjasnite protiv svog interesa.

Ako ono što mislite da jeste odudara od onog što želite da budete ili od onog što je politički preporučeno tader zaćutite – imaćete kad progovorit' – demokratski razvoj je naše trajno opredjeljenje.

Popisivači samo podvlače crtu ispod vašeg ličnog projekta i izbora. Stvarno stanje stvari je čisto filosofsko pitanje: nikad nećemo saznati ko smo i što smo. Možemo tek politički uviđavni, izjasniti što trenutno mislimo o sebi i kako se osjećamo. A to, kao što svi znamo i osjećamo, najvećma zavisi od Države tj. Političara.

Konačno, u interesu je građana da upišu ono što se preporučuje sa najvišeg mjesta. Ako nekom baš ne miriše onda nek' se uzdrži. Znajte samo: Političarima i Državi je svejedno – oni ostaju 'đe jesu kako god se Vi izjasnite.

Za Vas pak, nijesam siguran. Podvucimo na ultimu: hoćete li da budete uspješni (i mladi) sa poznavanjem crnogorskog & engleskog - kao Prime ministar - ili da tavorite nepopisani, neopredijeljeni ili nepodobno identifikovani. Zagledani u nečesove korijene i trajne vrijednosti. Popis je vaša najpotonja šansa!

Objavljeno u Vijestima: 11.04.2011.
www.vijesti.me

U ime Naroda

„Popović je objasnio da mu je oduzet pasoš, lična karta, saobraćajna i vozačka dozvola“. (Vijesti 24.03.2011.)

Država je kao što znamo živi organizam i organ Partije na vlasti. Svi i sve ostalo su produžena ruka Partije i svudprisutni ogranci njeni. Kao takva Država teži i beskonačno uzdiže k idealu pravednosti. Naime, Boginja pravde hoda nerijetko po trnju pak stoga virka ispod onog poveza preko očiju. Nadalje, materijalni i duhovni čimbenici u odnosu su subordinacije: prirodna bogatstva, bogataši, Jezik, Crkva, partijski činovnici, strani investitori... sve to ka' jedan ide k jednom i jedinom cilju koji se znade mijenjati od slučaja do slučaja ali je vazda jedan.

Te promjene nipošto ne smiju da zbune podanike Partije - u protivnom proizvode žalosne pa i tragične sudbine. Treba biti naredan i imati vazda spremno: kapu, himnu, obilježja - za svaki slučaj i mogući politički zaokret. Malo li je pouka sa Golog otoka?! Nikako robovati kontinuitetima, ranijim prijateljima, doktrinama, sentimentima, narodnim poslovicama - pogotovo pjesmama i pjesmaricama. Biti lak i okretan ka' ptica prepelica.

Eto , dok je Marksova doktrina bila na vlasti nijesmo smjeli ni pomisliti – kakve li slobode – da otuđimo sredstva za proizvodnju jer se tijem načinom i sama Država, navodno, instrumentalizuje i svodi na puki alat u rukama vlasnika kapitala. Naš Narod – nesklon debelim knjigama – ipak od nekud razgovijetan, reče: „Čije ovce, toga i planina“. Elem, svojina je po Komunistima, nužno narodna - e da bi se i Država smatrala narodnom. Teško je i zamisliti zanesenjaka koji – sred investicija koncesija - trči okolo i grakće da smo gubeći vlasništvo nad fabrikama izgubili i Državu te da se ista nikakvim glasanjem ne može namiriti; takova priča mogla bi imati izvjesnog učinka kod naivne i nezaposlene omladine ili slabo plaćenih radnika. U tom slučaju Država legitimno uzvraća i oglašava se – blago onom čija li je.

Oslobodismo se napokon Socijalizma uz ne malu pomoć Socijalista - eto paradoksa za naivne i dokone - mada posigurno nije to za njinu glavu... Nema više ni dileme je li bogatstvo znak domaćinske umješnosti i zaslužene privilegije ili žig klasne izdaje i moralnog posrnuća pravovjernih Komunista. Raspodijeljeno je što je bilo za diobu pa i više od toga. Od ekonomskih dobara, položaja i titula do apanaža, doživotnih činova - čuvara Državnosti i poštenja. Sve je došlo na svoje mjesto. Konačno možemo u miru da uživamo i konzumiramo svoju nezavisnost, i građanska prava. Još da su plate redovne...

Šta je Država nego Zakon?! Ekonomiju smo preturili izvanjcima - nama je pripao suvi Zakon da ga čuvamo, deveramo i krčmimo - branimo i sprovodimo – kome opanci kome obojci.

Ni danas nije neosnovano tvrditi da „proleteri nemaju otadžbine“. Ljudima koji žive od svoga rada može svaka zemlja koja im otvara pogodne i ljudski dostojne uslove za rad i zaradu biti „otadžbina“. I takva otadžbina se može poštovati, voljeti i braniti kad zatreba. Kako li je tek kada sve to imaš u svojoj rođenoj zemlji... malo je reći – mnogo bi nam bilo.

Drugi je slučaj sa parazitima: toliko im je dobro na rodnoj grudi da njihov broj opasno nadmašuje produktivnu snagu društva. U njihovim rukama nacionalna ekonomija iz dana u dan trpi poraze kojima sami ne mogu doskočiti. U takvom stanju dobro dođe svakojaka smutnja, političko identifikovanje, razgraničavanje i razračunavanje - policijska rutina bez obzira na eventualno loše posljedice.

Bivalo je Naroda bez Države, ali nije poznat obratan slučaj. Mi smo tu da istražujemo nove putove: vazda bastašni i smjelo ingeniozni. Uostalom skromnu pamet često možemo sresti ali skromnu glupost svijet još nije vidio.

Objavljeno u Vijestima: 29.03.2011
www.vijesti.me

Dr Lukšić i Mr Hajd

 „Jezik je skup propisa i navika zajedničkih svim piscima jednog razdoblja.“ (Rolan Bart)

„Jezik je potvrda nacionalnog identiteta i, bez obzira što to nekom smeta, ja sam govorio i govoriću crnogorskim jezikom…“ (Dr Lukšić Igor)

Dr Lukšić, podanik nauke, svakako bi se saglasio i odobrio prvu definiciju. Prvi ministar međutim, izgovara i potpisuje drugu – dužan je isprsiti osebujan, politički obziran, obaška nametljiv – predpopisni stav. Naravski, Izvršna vlast zastupa Ustav, Zakon i sprovođenje istog. Crnogorski je ustavna kategorija i tačka. Badava li se glasalo?! Ali ipak, partijski sevdah i agitacija bliži su mlađanom Ministru od hegemonije Zakona: neka ste mi svi ravnopravni ali.... Valja stvar potkrijepiti ubjeđenjem i vozdignuti emocijom – ličnim primjerom dakako. Kao da se nema dovoljno „potvrde“ u Državi i vjere u Ustav?!

Zanago, urođena nelagoda i zebnja SKOJ-evaca, spram Pravne Države nastavlja da živi u baby-face evropejskim pitomcima. Srcem se tu, opet boj bije - protivu proklete buržoaske akribije - i tradicije: gramatika i leksikoni, formalna logika, misaone spekulacije, kvantna fizika, teologija – je li to ono što naši Glasači očekuju od nas na putu u Evropu?! To li je žuđena Evropa ?! Ne, nikad – hvala na priganice. Naši glasači su prije svega veseli, zadovoljni, samosvojni, vazdakadašnji, mudri, bitni... prvobitni. Mi smo posljednja oaza veselog i zdravog, jednostavnog i izravnog identiteta. Nećemo k njima ali zato može obratno - gramatika i Engleska biće zemlja proleterska... Imamo bogat riječnik koji uz pomoć ruku, neznatno njihanje tijela i izražajnu mimiku lica - odašilje jednoznačnu i snažnu poruku u etar.

Prime ministar zasniva svoju tezu, na ličnom iskustvu („ja sam govorio i govoriću”...) i izvornoj „percepciji“ slobodno je reći – da potkrijepimo stav krucijalnim pojmom nove razvojne filosofije. Percepciju i lično iskustvo kao izvor valjanog saznanja koje cilja na opšte važenje, opovrgava još drug Aristotel (rođen 384 prije nove ere). Revidirao bi zanago ali... ne konzumira građanstvo Crne Gore a nije ni evolutivan u tom smislu.

Izvršna vlast neumoljivo iznosi svoj stav: „Bez obzira što to nekom smeta, ja sam govorio i govoriću crnogorskim jezikom”... – rječit primjer odvažnosti i ujedno - korisne nejasnoće mlađanog Prvog ministra. Korisno je ne znati „što to nekom smeta“. Ko su ti „neki“ što im smeta?! Da li su to vazda oni isti - politički disidenti i plaćenici - ili možda istaknuti lingvisti, značajni pisci, priznati naučnici... ljudi od zanata?! Smeta li Prime ministru ako se među „nekima“ nalazi i osnivač Lingvistike Ferdinand de Sosir?! (Rođen 1857.god. Isti razlikuje – opšte prihvaćeno u nauci - dva lingvistička objekta: Langue, jezik-sistem, i Parole – individualna upotreba jezika, govor)?! Elem, govoriti je slobodno, ne smeta – dapače - ali je neophodno „govor“ prilagoditi Jeziku-sistemu, a ne Jezik-sistem pojedinačnom govoru i govorniku. To su čak i Komunisti znali i poštovali premda im je uravnilovka bila pri srcu kao djelotvoran opijum za Narod – odobravali su, parolu: „Dolje cvikeraši!“... zarad monolitnosti.

Ako je dr Lukšić sklon jezičkim inovacijama i jednostavnim rješenjima tader je zanago promašio profesiju – mada ni Ekonomija nije loša prilika. Može da Pronađe novi način zapošljavanja populacije. Osim ako ovaj govornički iskorak nije taj način i dio ekonomskog programa: da se priklonimo i krotko izjasnimo – Srbi i mi Egipćani - i tako smanjimo nezaposlenost?! Djeluje šašavo ali ako pomaže... nijesmo protivni.

Umjesto rezimea - Gramatika i Engleska

1) Jezik-sistem, koji je učila većina građana Crne Gore zvao se Srpskohrvatski i to nikom nije smetalo. Naučnici se slažu da je to i dalje jedan jezik, koji, nakon raspada zajedničke Države, svi rado krste svojim etničkim imenima – prevashodno iz političkih razloga, ratnih trauma, krize identiteta, novih državnih granica. Jedan četvoroimeni jezik. Taj Jezik-sistem je viševjekovni stvaralački preplet, zajedničko dobro i tekovina jugoslovenskih naroda – štokavskog narečja pa ga svi opravdano smatraju svojim. Kao takav, zavjeren je južnoslovenskoj međuetničkoj komunikaciji, zajedničkoj duhovnoj dobrobiti i Kulturi - neomeđen potonjim državnim granicama - uzbuđenim tzv. nacionalistima i političkom zloduhu uprkos. Nije uputno čerečiti ga i raznositi. Jezik ipak nije Alaj-begova slama.

2) Valjana „potvrda nacionalnog identiteta“ je: obuća obućarima – Jezik lingvistima i književnicima. Zar opet premoć partijskog i partikularnog uma u sferi duha đe mu mjesto nije?! Umjesto stare dobre evropske racionalnosti, preglednosti i jasnoće - prizivanje lika i djela onog, sumorno stvarnog, mračnog i skrivenog, građanina tamnog balkanskog vilajeta – trudbenika noćne smjene - Mr. Hajda.

Partija koja sustavno tanji osnovu i supstanciju narodne ekonomije, otuđuje privredne tekovine, izdaje u najam prirodna bogatstva, ostrva, rijeke, kanjone - prisvaja Jezik – totalitarna šta li... polaže pravo, raspolaže i privatizuje. Elem, privatizacija Jezika radi se po autohtonom modelu kamionske pijace i buvljaka. Tamo se govori izvornim, provrtnim, neoliberalnim diskursom – sasma prikladno savremenoj politici, senzibilitetu i identitetu. Jede se sira bez obzira - prodaju se na časnu pionirsku svakojake etikete - vrhunski evropski i svjetski brendovi.

Objavljeno u Vijestima: 17.03.2011
www.vijesti.me

Heroj na magarcu

 „Ubijeđen sam da je danas stanje u većini privatizovanih preduzeća počevši od KAP-a bolje nego što je bilo u vrijeme dok smo tamo imali društvenu svojinu.“(Đukanović Milo, predsjednik)

Original je brale original, a kopije sve bleđe i jadnije ako „smem“ da kažem. Naime, mnogi sljedbenici i obožavatelji lika i djela, spremni su da izjave da društvene svojine nikad nije ni bilo na ovim prostorima. Oni umjereniji izjaviće da se „ne sjećaju“. Bolje pozicionirani, obzirniji i temeljniji teoretičari reći će da ne treba gubiti vrijeme na čeprkanje po prošlosti: ima važnijih stvari – nadalje - nijesmo sigurni da li je prošlost prošla ... posegnućemo i osvrnuti se kad za to dođe trenutak – nikako prije. Uostalom, imamo Akademije dvije - spremne da blagovremeno ispoštuju smjernice i istraže sve ono što je u najboljem interesu građana i etničkih manjina, LGBT populacije... stranih investitora i domaćih pomagača.

Svako će dobiti prošlost kakvu želi – badava li imamo dvije Akademije. Budućnost je doduše u ovom trenutku – ali ne mora da znači - u manjoj mjeri izvjesna i bistra. Naravno, poletni partijci – oni sa emocijom - ćućore i pregovaraju sa glasačima, daju garancije, smjernice i certifikate o poželjnim aranžmanima i dobrim sadržajima koji nas čekaju u budućnosti. Stoga, preporučujemo odanim glasačima da se svakako i uredno uzdržavaju od starenja, kao biološkog procesa - prikoče do daljeg – ono najbolje tek dolazi. Opoziciji se dakako grdno piše što je izlišno analizirati: dobiće ono što su zaokružili - na popisu i inače. Zbog nevjernih Toma u našim redovima, a ima se i prostora, nabacićemo nekoliko očiglednih i svima jasnih dokaza, indikatora i međaša koji podstiču i obnavljaju vjeru u novu razvojnu filosofiju. Da nam se ne ponovi Istorija: oklijevalo se u implementaciji kompartijskog programa - složili se i postali jedinstveni - taman kad se revolucionarna teorija praksa pokazala promašajem i napuštena kao svjetski proces. Preostalo nam je da ju po navici još par puta izglasamo - neveselo otrčimo počasni krug - i batalimo.

Predsjednik je iskren i tačan – stoga i simpatičan. Kao da oklijeva međutim : „Ubijeđen sam da je danas...“ - veli, mada kao višegodišnji Prvi ministar raspolaže odgovarajućim, egzaktnim mjerilima. Postkompartijski tranzit građanin ćiftinskog opredjeljenja - naravski i identiteta - ne haje za ubjeđenja više, već pripravan očekuje: „kao što podaci jednoznačno pokazuju“- jedan transparentan diskurs. Očito, Lider više voli istinu nego pokazatelje. Ubjeđenje je zanago, onaj najbolji dio nas: statistika je tako bezdušna – posestrima Kapitalizma. „Bolji standard, veće plate, smanjena nezaposlenost...“, mogao je da ozvuči rečenicu prigodnim retoričkim refrenom... Ne, „Ubijeđen sam da je ... stanje bolje...“ - izričit je Prvi ministar.

Nova razvojna filosofija mnogima još nije jasna! Šta znači npr: „bolje stanje u privatizovanim preduzećima“?! Bolje stanje „samo po sebi“ (B. Banović.) dokazuje ispravnost postkom strategije održivog razvoja. Ako profit odlazi vlasniku treba se na to navići: dobit vlasniku, gubitak nama – eto u tome je kvaka – i jedina veza sa mračnom i neobnovljivom prošlošću. Stoga ne primjećujemo kad je stanje dobro nego samo kad je loše. Malo zavrnuto ali... napisaće Migo novi Udžbenik logike i mudroslovlja. Pa i ne mora, dovoljno je da se s vremena na vrijeme oglasi da je „bolje“.

Rezime:

1) Zanago, imamo posla sa tezom da su ubjeđenja prolazna a interes održivosti vlasti trajan.

2) Predsjednik je svakako kompetentan da se izjasni po tom pitanju, mada tader nije vodio privredu. Kao čisti i „ubijeđeni“ ideolog društvene svojine – bio je sa istom nerazdvojan entitet. Samo su ih potonji burni događaji mogli rastaviti. Uostalom nije On kriv što Čojek hoće jedno a ispadne drugo. Naravski, On jeste kriv ako pritom mislite na život. Život ih je rastavio.

3) Društvena svojina je u rukama jedine nam Partije – uprkos potpunoj, totalnoj vlasti, nepokolebljivom „ubjeđenju“ i oštrom sprovođenju - izašla naposljetku na ruglo i sprdnju... ostalo je samo staro gvožđe i nekretnina. I naravno kadrovi.

4) Predsjednik je prošao bolje od svoje vjere i ubjeđenja: dapače, ojačan i preporođen. Ideologija je propala - Ideolog bodar i preobražen u sred nemilog i propadajućeg toka događaja. Od onolike Revolucije uspio je promijeniti samo „ubjeđenje“: bolje je gazdovati ličnom nego društvenom svojinom. Nije lasno iz pepela svoje ideje neoprljen uzletjeti.

Imamo konačno društvo – K. Marx sa družinom sustavno kritikovao još u mračnom XIX stoljeću - otuđeno i podijeljeno na klase, političke stranke i pojedince usamljene u oskudici, okovane ekonomskim interesima i stiješnjene u svoja ubjeđenja... To se zove napredak jer ne zaboravimo „bolje je stanje u Preduzećima“.

Objavljeno u Vijestima: 06.03.2011
www.vijesti.me

Slušam dakle postojim

„...prvenstveno što je već u ove četiri godine crnogorska državnost i suverenost, sama po sebi pokazala i dokazala opravdanost i korist za sve njene građane.“(Banović Borislav SDP)

Za dobrog glasača nema loše Države. Kao što žudna udavača ne premišlja mnogo – kakav je takav je, ščepaj ga ne daj ga - tako u probirača nema birača ni glasača. Državnost se, pogotovo crnogorska, „sama po sebi“ pokazuje, dokazuje i opravdava. Uostalom u totalitarizmu, narodnoj (neparlamentarnoj) demokratiji postojali su Birači i Zborovi birača: nije se imalo što birati ali su slovili i bitisali - Birači. To skojevsko lukavstvo neo-isti (novi ali isti) napuštaju kao licemjerje - birači se dosljedno zovu i odazivaju na ime – glasači. Da bi glasao dovoljno je da dobro čuješ: nikako tvrd na ušima – dapače - moraš da ih naćuliš, budeš nazočan i poslušneš obzirno. Imati zdrav i očuvan sluh – potreban je i dovoljan uslov da opstaneš kao svoj na svome i siguran u svim zaokretima, naredan rezolucijama, smutnim vremenima i vihorima – frtutmama - povijesti.

Prati redovno uši, biti prijemčiv, imati pouzdan sluh i potonji posluh, oslanjati se i zasnivati, graditi svoj identitet prevashodno i najprvo, uštimavati, upravljati se i uspravljati po sluhu – biti poslušan... eto to je sva mudrost srećnog i ugodnog političkog živovanja i bitisanja homo heroicusa balcanikusa. Politička direktiva posvećena je dobrom sluhu. Svemogućstvo svoje i očaravajući milozvuk kojim opija mase, duguje i upućuje onom i samo onom pripravnom i treperećem, rezonirajućem i odazivajućem – sluhu i posluhu. To je jedan par opanaka.

Nego, i poslušnost znade tijekom Povijesti da posustane i zatupi pak se nađe u krizi i agoniji. Konstitutivnost njena postaje upitna u jednoj tako staroj i krucijalnoj instituciji koja daje legitimitet i legalnost osnovnoj ćeliji društva. Institucija braka „sama po sebi“ teke je pravni i običajni lik osebujne težnje gore pomenute udavače i odraz jedne dublje uslovljenosti ljudske društvenosti. Pa opet...

Elem, kad bi se naše žene nešto umivale sumnjom umjesto kokosovim mlijekom pa porazmislile - čemu na sreću nijesu sklone – za koga su se udale, pa još da slušaju, mogle bi doći do čudnih pa i poraznih otkrića. Ali Mi smo tu da ju – djetinjastu opomnemo: „Slušaj ženo ovo ti je Brak jadna ne bila! Nećeš se ni da' Bog uzjoguniti i izjasniti nepriznavajem vjekovne tekovine - osporiti dignitet i održivost bračne ćelije. Brak je entitet kukala ti majka. Crna drugo, viđu lijepo: nijesi ti protiv mene već protivu Braka kao Institucije.“

Ako si pritom trapav i nevičan korisnim nejasnoćama, žena će se zanago dosjetiti da su ti od bitnih odrednica i bračne rabote ostali samo simboli i himna, što s obzirom na nesklonost žensku k apstrakcijama može sasvim pogoršati stvar. Posljedice, rečeno nepolitički, bivaju nesagledive: kad vidi da nema Doma žena se sjeti Roda, shvati da je Brak vječan a mladost prolazna... E, ali žene su rekosmo li, domodržnice, kućanice i većma vole da čuvaju bračno gnijezdo. Obaška, više vole da vole nego što vole da ne vole. Stoga nijesu ni revolucionarno raspoložene.

Antisluhista dakle, po osnovu urođene ili stečene insuficijencije traži razloge mimo slatke, seobuhvatne i milozvučne parole - tumara i izvolijeva - ali naposljetku i na sreću vazda ostaje u manjini. Dovoljno je osvrnuti se zadlankom ili pamfletom na njega i sa žaljenjem mu priznati pravo da onako tužan i zamišljen ostane u manjini. U totalitarizmu bijaše vlast grubo monotona ali vazda tankoćutna, ranjiva, preosjetljiva - istančanog sluha - žustra i kivna na disonantne tonove. Ovu rodoljubivu neurozu naših stričeva, očeva, bratstvenika i komšija intenzivno proučavaju Historici DANU. Primaoci štafete imaju suštinski isti stav k disonanci, ali trpe i drže gluhe na distanci: neka trabunjaju, vele, koliko hoće samo nek' su u manjini. Demokratija je zgodan izum: blaga i relativna glasačka većina daje apsolutnu - neokrnjenu vlast: od farme pilića do Akademije nauka.

Nekoliko natuknica u prilog osnovnoj tezi:

1) Čovjek očigledno mora vjerovati u nešto - makar po čuvenju. Politički nije sporno ako to nešto polako iščezava i postaje ništa i prazan zvuk. Dapače. Važno je da se čujemo.

2) Rene Dekart je rekao „Mislim dakle postojim“. Mi punoću svoje egzistencije drugačije zasnivamo. Postojimo dakle ne mislimo. Ko je mislio taj nas je napustio – otišao. Ne popisuju ga.

Oslanjati se na mišljenje i umivati se sumnjom - poput nekad čuvenog Renea Dekarta može - nekome i Kokot jaja nosi - njemu i sličnima donijeti izvjesnost i jasnoću. Mi smo prije svega – prvobitno i filosofski - sluhisti i praktičari. To se nikako ne kosi sa našom već izvikanom i navodnom - liše Podgoričana i Ceklinjana - nemuzikalnošću. Političari nikad nijesu tajili da sa njima nema muzike. Eventualna nemuzikalnost glasača nikako nije smetnja našem putu u Evropu. Uostalom sklonost složenijim muzičkim formama ne spada u preostalih sedam uslova za status Kandidata. Naprotiv.

Objavljeno u Vijestima: 24.02.2011
www.vijesti.me

Politika über alles
Ili: Zebnja Vuka Mandušića

„Ta podjela u Crnoj Gori je nama iz vana nametnuta. Podjela na Srbe i Crnogorce je politička podjela.“ (Krivokapić Ranko)

Najbolje bijaše dok smo bili samostalni i sami. Niko nije htio k nama osim dušmani, a vala ni mi glavoboljali stoga nijesmo - marili ili se naturali grđima od sebe. Nikad jeli ’leba s prijekora. Bilo je ekscesa i upada, ali Bože moj... u svakom slučaju znatno manje - zanemarljivo za ovu analizu - nego kod drugih Plemena i družina koji su oho-ho činjeli koješta. Nego, bolje da ne načinjemo tu priču.

Bili smo jedinstveni. Nije nam bilo druga na svijetu. Drugi su se dijelili, diobom razvijali i razvijavali – selili i plovili... Mi postojani – ostadosmo prvobitni i tu gdje jesmo. Ali sve do jedne ure. Počelo se lučiti i razlikovati kod nas - najvećma pod nagovorom tuđina - na razne sorte i načine a tadijer i poprijeko gledati. Nekako su te razlike nadošle pređe demokratije, i zatekle nas nespremne. Demokratija je bila nama nepotrebna i suvišna – što će zdravome ljekovi i poštenome stega i Zakon. Demokratija je tamo 'đe ima raznijeh smjerova i interesa te svako vuče na svoju stranu a moraju nekako da se slože i upregnu u jedna kola. Lako je drugima - nikad nijesu bili jedinstveni. Mi smo - juče još - bili ka' jedan.

Da nije političara Mi bi kakvi smo, to i zaboravili, staru slavu našu - pa udarili nemilim drumovima k pluralističkoj Evropi. Kad ne može biti sve jednako, tader je zanago različito. Opet, političari nikako da prežale ono poštenje i ono jedinstvo: vele bolje je, kad već nas imate - držite se nas a mi će mo poštenja - da vrnemo ono od pređe, nego da sad klecamo i pustozvrcamo, sa golemim kašnjenjem, putevima, kojima su drugi davno minuli. Ako ne može ono da se povrne, a ono ne znači da ne treba pokušati kad već imamo mlade, lijepe i poštene. Drugi Narodi ističu sasvim nelijepe i škakljive odlike političkog truda i političara kao jedinke posebnoga kova. Primorani su da se svikolici drže Zakona kao pijan plota ne bi li se kako-tako održali u ravnoteži i održivom razvoju: sve bi im raskubli i raznijeli - eto kakvi su. Mi, međutim, imamo i ponosimo se time - samo i vazda - riječi hvale za naše momke, koje nije suvišno i ovdje ponoviti: „srećan je Narod koji ima ovakvu omladinu“ (J.B.Tito). Držimo se u jednom komatu – imamo državotvornu većinu - Zakone čuvamo na sigurno – za slučaj nužde i najpotonje ure.

Nesviknuti na demokratske nijanse - „a ja zebem od mnogo mišljenja“ (V.Mandušić) - krstimo inomišljnike kao neprijatelje mišljenja ili bolje - samo kao neprijatelje: raznih boja, porijekla i namjene. Nadalje, politički je najpreči zadatak, iznimno važno - par excellence - krstiti neprijatelja karakternim imenom (nomen est omen) koje treba da ga ojadi i diskvalifikuje iz daljnjeg natjecanja. Različite nijanse u gledanju na stvarnost – omogućavaju i otvaraju šaroliku lepezu etiketa i bogat registar dijagnoza. Gledišta, koja mogu biti i plod mukotrpnog misaonog procesa - bivaju obzirno razmotrena, potom imenovana, svrstana i smještena u odgovarajući neprijateljski kontekst. Nesrećni mislioci se daruju pridjevima: od moralnih nakaza i nikogovića do neopjevanih i nezbrinutih psihopatoloških slučajeva od kojih je i porodica digla ruke. Različiti uglovi posmatranja postaju ugaoni kamenovi spoticanja i potucanja mnogog Crnogorca. Stoga je mišljenje zadovoljstvo i zabava za dokone ali i neprijateljska djelatnost - gospodine Aristotel. Kutara je to i glavobolja, kako nas opomenu sa tokama na prsima - Vuk Mandušić. Treba ga izbjegavati – prema tome - i dopustiti samo najmanji mogući prostor.

Umjesto rezimea:

1) Ako je Vuk Mandušić uzmicao pred mišljenjem, tader je zanago jasno: rabota je to za političare i njihove administrativne kapacitete. Kapaciteti naravski, posvećeni su pravcu izvršenja bez prava žalbe.

2) Kako i kojim putem Političari dolaze do svojih tvrdih, nepokolebljivih i vazda ispravnih stavova i rezolucija neće biti razmatrano ovom prilikom.

Čuli smo da u Evropi postoje entiteti i supstancije, Narodi i Nacije postojani i nepodložni političkoj disoluciji. Nerastvorljivi u politici.

Objavljeno u Vijestima: 09.02.2011
www.vijesti.me

Nomen est omen
Ili: Rezolucija popisnog biroa

Vazda smo bili na visini zadatka. Nakon raspada najljepše Države i najboljeg političkog sistema – znali smo - Država i Nacija, zanago, neće same niknuti i obnoviti se. Pogotovo što u pomenutom najboljem od svih DPS-a (društveno-političkih-sistema) Država i Nacija nijesu bili na visokoj cijeni - naprotiv – za odstrel i odumiranje kao prevaziđene i anahrone društvene kategorije. By the way, Crkvi kao distributeru opijuma za narod – takođe bijaše odzvonilo. Elem, Partija je preuzela sve Državne i crkvene poslove kao najsvjesniji dio naroda. To što se najčešće radilo o poluobrzovanim i jedva pismenim kadrovima samo je produbljivalo njihovu želju za vladanjem i uvjerenje o istorijskoj ulozi. O Naciji kao novovjekovnoj državotvornoj tekovini koju čini skup svih samosvjesnih slobodnih građana - konstituenata Države - moglo je biti govora tek u specijalnim i slabo posjećenim instutucijama zatvorenog tipa. Tamo ste mogli čuti mišljenje mlađanog Borislava Pekića po tom pitanju.

Ipak, naš ugledni Istoričar ovaj period naše Povijesti naziva modernim i pretpostavlja „srednjevjekovnom ili petrovićevskom“ pak isti pošteno preporučuje kao uzor i „najvažnije utemeljenje“ savremenoj crnogorskoj naciji. Rekoh pošteno, jer ugledni istoričar znade koliko je nužno prepravljati i krivotvoriti - što obnovitelji uveliko i čine - da bi se petrovićevsko nasljeđe pripodobilo novom potrošačko-karnevalsko-ateističko-estradnom patriotizmu-nacionalizmu. Dapače, majski državotvorci iz svog korpusa isključuju, odbacuju i oholo uslovljavaju predstavnike tradicionalne „petrovićevske“ Crne Gore. Očito, obnoviteljstvo na temelju stare države Crne Gore prevelik je zalogaj i teret državotvornoj koaliciji te neukusno prenemaganje oko „obnavljanja“ valja zamijeniti iskrenim i autentičnim preuzimanjem Titine štafete. Obnoviteljstvo i transplantacija je zanago složenija procedura od starog dobrog kontinuiteta. Uostalom naši najdragocjeniji kadrovi su izašli manje-više ispod Titinog šinjela – mantije takoreći.

Međutim, koliko je majska državotvorna koalicija nedorasla duhovno i moralno „petrovićevskom“ nasljeđu gdje su sve etničke grupe i regije urastale, pristajale i postajale dio jedinstvene crnogorske državotvorne supstancije (nacije), toliko je Titino „moderno“ razdoblje nedoraslo i kržljavo za vaspostavljanje iole ozbiljnije i zdrave nacionalne države kao zajednice slobodnih i suverenih građana. Koliko još dugujemo Titoizmu i klecamo pod teretom ideološke, jednopartijske svijesti - izvijestiće nas i jedan profesor političkih nauka: “Popis je politička, a ne statistička kategorija”. Originalno i jedinstveno: za malo pa izjašnjavanje o Rezoluciji popisnog biroa.

„Glavni izvor suprotnosti između crnogorske i srpske nacije u Crnoj Gori je u suprotstavljenosti političkih ideja sa kojima se ove nacije identifikuju“. (prof.dr. Ž. Andrijašević). U demokratiji ne može biti riječi o suprotnosti, kamoli suprostavljenosti, već „samo“ različitosti. Preosjetljivost na različitost predstavlja nasljeđe „moderne“ titoističke ere – opet pošteno. Drugačija političkih uvjerenja, čak i konfesionalna određenja - koja mnogo dublje zasijecaju u etnički (narodni) identitet - nigdje i nikada nijesu povlačile cijepanje jednog Naroda na suprotne narodne, etničke identitete. Taj luksuz si još niko nije dao priuštiti. Ali Titini đaci... Upravo „petrovićevska Crna Gora“ pruža dobar primjer harmonije državotvorno-nacionalnog i etničko-narodnog. Ovako, na utabanom smo putu i sa dobrim izgledima da još jednom sjajnom pobjedom porazimo sami sebe.

Rezime:

1) Jednoumlje se vraća kući u patriotskom ruhu i na velika „državotvorna“ vrata. Doduše, vazda se kitilo dobrim namjerama i naprednim idejama. Različita politička viđenja su nedopustiva, štetna i suprotna Partijskoj državi. Ranije su to bili klasni, sada bogme nacionalni neprijatelji. U oba slučaja izdajnici i tuđi svatovi.

2) Pojmovno-ideološka zbrka, takođe, može da posluži: na patriotskom poslu nema nečasnih sredstava – naprotiv. Najmanje su bitni značenja pojmova i naučna korektnost: Nacija, Narod, građanska Država, nezavisna Država – sve su to mnogoznačni pojmovi plutajućeg sadržaja, korisne nejasnoće i višenamjenski alati podesni za obradu i likvidaciju neprijatelja raznih boja.

Dakle, popis je političko i statističko pitanje par excellence. Višeznačno naravski – zavisno od rezultata. Zanago, Političari nemaju ništa načelno spram čiste statistike. Samo da su rezultati partijski podobni.

Objavljeno u Vijestima: 25.01.2011
www.vijesti.me

Manji veći i obojica

 Skender-aga:

Manji potok u viši uvire, kod uvora svoje ime gubi, a na brijeg morski obojica.

Ne može nijedna priča mimoići Rada Tomovoga. U godinama raspleta nije bilo valjanije potpore od izvite iskre njegove. U smislu prepleta i sitnog veza, razumije se, ništa podesnije od stručka ili kitice milozvučnih stihova. Zanago, političari ne mogu da odole - i njima ponekad sitnice život znače. Pregršt stihova u pravom trenutku i - moliću lijepo - eto presudnih glasova ganutih glasača. Ipak, dobro jeste ali nije jednostavno: treba znati odakle početi kad i 'đe presjeći i rasplesti stih, osjetiti bilo, ritam... ne zanemarujući k tome poruku i značenje. Današnji glasač zahtjevan, pismen i nadrndan – znade on šta je pjesnik htio da kaže. Stoga političari strogo paze: ono što si pjesnik može priuštiti – političar ne može. Pjesnici predu istinu i istinitu laž – političari pak lažnu istinu. Pjesnici ljubavni, iskreni - odani vaseljeni. Političari međutim partikularni, sračunati i takođe odani – sebi i svojoj ideji prije svega. Ljubavi što se tiče – ne prozivajte Političara – taj je ljubio i ne ljubi više.

Osebujan primjer dao nam je nedavno (maja 2006.) aktualni predsjednik vladajuće stranke, čiji opus Historici pomno prate i proučavaju. U svojoj najpotonjoj, ujedno najznačajnijoj i najučinkovitijoj fazi razvoja - obnavljanja državnog singulariteta - latio se, između ostalog, citiranja sočinjenija svog slavnog prethodnika - Vladike Rada. Na veličanstvenom predreferendumskom skupu u glavnom nam gradu partijski No1 - citira i potkrepljuje: „Manji potok u viši uvire, kod uvira svoje ime gubi.“ - i tačka. Ovo su zanago poznati stihovi dramskog junaka Skender-age iz Gorskog vijenca - ma' neznatno skraćeni. No1 je istakao u prvi plan ono što je sam htio da kaže i poruči cijenjenom publikumu. Jedna duboka misao uprošćena je i svedena do razine prigodne političke parole. Prilagođena programu i ciljevima vlastonosne partije. Obaška što je Skender-aga ispao plitak i priprost te mu kao takvom nema više povratka u Gorski vijenac. Dramski likovi spisatelja Petra II Petrovića su stameni, mudri – podjednako snažni i životni - bilo da su Age ili Serdari. Ljudine sa obije strane barikade – moj kamarade. Druga strana nije skraćivana, nije ružna, zla i blesava. Drama kao što znamo ostaje otvorena i bez srećnog kraja.

Rezime:

1) Sve su prilike da politika postaje inkopatibilna sa ostalim naporima ljudskog stvaranja. Politički prioriteti postaju kontraproduktivni i pogibeljni ako se prenesu u druge oblasti društvenog rada.

2) Političar će lasno onamo gdje je mjesto zapeti zađenuti tačku. Mali mu je posa' ako je tu zapetu stavio Vladika Rade. U drugim profesijama takva proizvoljnost i komocija znače mnogo više od puke nepristojnosti: građevincima bi padali mostovi – električare ubijala struja.

3) Očito, onaj manji potok postao je politički sporan na svome putu k moru sinjemu.

4) Skraćena, politikantska verzija, poručuje da se manjem potoku pravom zdravom zatire ime - blagodareći poprečke pozicioniranom većem potoku. O zajedničkoj sudbini - na morskome plavom žalu – ni slova. Krnji dvostih upućuje i predočava sumornu sliku gubitka imena, potom zamiranja i izglednog presušivanja potoka.

5) Partijska dioptrija ne vidi da potok od postanka veselo žubori svoje ime od izvora do ušća i sastavka - koji su njegova geometrijska i prirodna granica. Potok je mudar: ona zna da svoju beskonačnost duguje upravo toj granici.

Naravno, Političari su optimisti od zanata. „Ko potoke može ustaviti/da k sinjemu moru ne hitaju?“

Potecimo vele, izravno u Atlantski okean - tek tamo će se znati naš dio.

P. S.

Što se većeg potoka kao neminosvnosti tiče, razumije se, on će ubuduće priticati k nama. Viši potok je postao naš strateški partner. Pogađate, riječ je stranim investicijama i dobrotvorima što širimice uviru – preplaviše takoreći.

Objavljeno u dnevniku Vijesti: 10.01.2011
www.vijesti.me