Afera snimak

Časlav & company nijesu majstori da naprave bure, da valjano vode državu i ekonomiju ali zato znaju sve ostalo. Business, varke, smicalice...rasturaju lingvistiku i neformalnu logiku - sve self made, večernji kursevi i uz malu pomoć svojih prijatelja

Uvecaj!

Sa Anketnog odbora (ilustracija) (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

Medijske spekulacije vezane za tzv. aferu "Snimak" su doživjele krah radom Anketnog odbora koji nije uspio da dokaže zloupotrebe državnih resursa i diskriminaciju po partijskoj osnovi jer se to nije ni dogodilo, ocijenjeno je danas iz DPS-a. (Vijesti 01.08)

Još jednom se pokazala stara politička mudrost: zgodno je biti pozitivan. Doduše u jednoj specijalnoj grani, medicini, nije veselo, lasno ni jeftino, bogme ni zdravo, biti pozitivan – recimo na HIV i druge viruse. Međutim, ako jedan medicinski trudbenik – mikrobiolog – može da zanemari pravilo vlastite struke, pak se pozitivan otisne u političke vode, onda tim gore po medicinu i njenu rigidnu terminologiju, nikako medicinara. Krstio je sebe pozitivnim, zanago, u jednom sasvim pozitivnom - političkom smislu.

Razumije se, u daljem tekstu koristićemo politički pojam pozitivnog, u mjeri koja ne narušava izvorni patriotizam i potrebu kontinuiteta vladajuće klase. Kao što znamo, u politici su predznaci i kvalifikacije privremeni i nepostojani, stvar partijskog interesa i strasnog lova na glasače. Otuda njena jedinstvena privlačnost na koju nijesu imuni, eto, ni istaknuti ljudi od struke i egzaktne nauke. O sklonosti inžinjera iz proizvodnih hala da čekić i nakovanj zamijene srpom i čekićem, potlje - po potrebi - rodoljubljem, etnolingvistikom i crkvenim poslovima, ranije smo si uzeli slobodu skrenuti pažnju.

Sve snage pokrenuli smo na magistralnom, državotvornom putu podjela i reformi koje ih podupiru i u stopu prate. Malo nam se što može prigovoriti na planu sustavne etnifikacije, raščlanjivanja i cijepanja, drobljenja i usitnjavanja do na sitne obojke – ćer’ sve do ogoljenog i usamljenog, ojađenog, zbrkanog i raspamećenog pojedinca. Siraka tužnog bez igđe ikoga.

Časlav i Serjoža

„Tako je za predlog zaključaka Demokratskog fronta glasalo pet poslanika opozicije, pet je bilo protiv, dok je Azra Jasavić (Pozitivna) bila uzdržana zbog amandmana SNP-a u kome se navodi da je zloupotreba bilo i u vrijeme referenduma“. (Vijesti 01.08.)

Časlav je ono što jeste – portparol – Serjoža ono što nije, demokratska opozicija. Onaj koji fali za sintezu, treći igrač, elem SNP, opoziciona stranka sa dna kace, iskusno je podigrao Serjoži, znajući ’đe je taj najtanji. Taj „principijelno“, kao oparen, državotvorno, za spas države i njenih resursa, priskače upomoć Časlavu u odlučnom trenutku. Taj isti Serjoža zagovarao je i ometao opoziciju da preuzme vlast u Nikšiću, kupovao vrijeme za Časlava sve dok isti nije uzmogao da se oporavi i pobjednički objavi povratak na privremeno izgubljenu teritoriju.

Da, Časlav & company nijesu majstori da naprave bure, da valjano vode državu i ekonomiju, ali zato znaju sve ostalo. Business, varke, smicalice... rasturaju brale lingvistiku i neformalnu logiku - sve self made, večernji kursevi i uz malu pomoć svojih prijatelja (with little help…). Časlav, i ovom prilikom, manirom ingenioznog logičara suvereno izvodi zaključak - sintezu rada Anketnog odbora: kreativno poopštava interes sirotih DPS poslušnika – glasačkih lutaka - i izdiže ga na rang apsolutne istine. Isti, siroti poslušnici, odveć prestrašeni da bi odali šefove koji ih hljebom ‘rane, nijesu bili zainteresovani ni ovog puta da pucaju u same sebe. Za ljubav neke apstraktne demokratije, ravnopravnosti građana i pravne države. Najavio je bogomi onaj Depeesovac O.S. da mu je “obraz preči stotinu puta”. Naposletku, što će nama pravna država kad imamo partiju i poštenje.

Glasam dakle postojim

Ostalo je da partijski poslenici i Agitrop finalizuju komendiju i odrade svoj dio posla. Radilo se, zaključuju, o običnoj medijskoj spekulaciji - Anketni odbor nije uspio da izglasa zloupotrebu državotvorstva i državnih resursa. Neizglasavanje spremno povlači uhodani lanac DPS tautologija: dokazni postupak se pokazao suvišan i zlonamjeran, prazan i neosnovan.

Nikakve zloupotrebe i koruptivnih radnji nije bilo. Neizglasano biva bespredmetno i nevažeće nestaje iz pojavnog svijeta pak dobija svoj ontološki ekvivalent u ništavilu. Ništa se nije dogodilo. Da jeste bilo bi izglasano. Naravno, ovo ne znači da nepostojećih predizbornih radnji neće biti i ubuduće – dapače. Samo da se onaj O.S. još jednom zakune u poštenje.

Nakon ničim izazvane afere, tokovi se vraćaju u mirno svoje svoje korito: DPS suvereno i pošteno vlada, SNP je opet pokazao da nije opozicija vlasti i naopakom državotvorstvu nego državi, pokušavajući da točak istorije vrati unazad, dok je “Pozitivna” još jednom potvrdila posvećenost čuvanju DPS- tekovina poput zjenice oka svoga. Najmanje je važno ako je sav ovaj igrokaz osmislio i podijelio uloge - sam DPS.

Socijalpatriote

Državotvorci, kao vlasnici vlasti, obitavajući na državna jasla - moraju dabogme voditi računa da im domaćin ne zanemogne i presuši. Inače prikratiše vesele zemaljske dane i uprskaše već gotovu stvar oko vječnosti svoje i svoga djela

Uvecaj!

SDP (ilustracija) (Foto: Vesko Belojević)

Ratimir Vujačić

“Da mi je iz oka ispao, preča mi je država” (R.Krivokapić)

Kad dođe „voda do poda“, jedanak se poštenijema javlja briga za državu. A ne, recimo, za svoje sopstvo: da se kao građani srećne ruke zabrinu za vlastito blagostanje. Vladarske poslastice i udobni položaj „državotvorca“ zamijeniti pozicijom ravnopravnog građanina nezavisne, ne, ne, bio bi to neviđen i grozomoran slijed događaja. Ni u san se ne usnilo. Na sreću imamo državu za spasavanje.

Nije patriotski izjaviti kako si sam sebi jedini bližnji. Dalek je tader i onaj koji te povlastio, rukopoložio, luksuzom ovjenčao. Poglavniku SDP-a bilo bi preče i prešnije da brine za sebe kao vremenito biće i vlastonosca. Crna Gora je nedoder, to je bar nesporno, promptno je spasavati živu silu, lične benefite i ono malo tekovine od nekretnine. Nove vlasnike kapitala i stare obnašatelje vlasti.

Ali nauka logike ne uvažava činjenicu da se radi o čo’jeku i „ljudima posebnoga kova“ (J.V. Staljin). Njemu i njima priliči briga za državu mada je kao što svi znamo - vječna. Oni su ti koji ulivaju i zažižu postojanje na mnogaja ljeta. Država je, razumije se, komat mlađa i zelenija od njih. Vječna jeste ali samo zahvaljujući geniju, posvećenosti - požrtvovanosti patriota i revolucionara.

Državotvorci, kao vlasnici vlasti, obitavajući na državna jasla - moraju dabogme voditi računa da im domaćin ne zanemogne i presuši. Inače prikratiše vesele zemaljske dane i uprskaše već gotovu stvar oko vječnosti svoje i svoga djela.

Prepaid Crnogorci

Za razliku od dosadašnjih, običnih, tradicionalnih Crnogoraca ljutih siromaha, odrtih težaka, jada i bijede - Crnogoraca po rođenju i patnji – današnji procrnogorci su novi kvalitet, biće drugačije, neoliberalno, naprednije i prepredenije. Nesklono radu ali prikladno veoma i spremno za darvinističku borbu u postmodernim uslovima. Obnovljivi, lahko pronalaze pogodan i prigodan identitet.

Zordelije kao i oni starinski, obzirno i ljepše ođeveni, nakićeni... ali ’oće da im se učini dio od nacionalnog bogatstva da bi se osjećali procrnogorski, svoji na svome - državotvorci. Vjerovati im je kad vele da je neponovljiv taj osjećaj. Koji, nažalost, ne mogu da podijele sa ostalijem građanima. Jok da ’oće da budu golaći i poštena sirotinja. Ne denjaju drugačije da budu pozitivni, etnocentrični, borci za nacionalnu ideju... i da nose časno ime crnogorsko. Britva je samo jednom na Cetinju rekao da je spreman na žrtvu, da se povuče i zanemari lični interes za ljubav nezavisne Države. I održao riječ: napustio je suvlasništvo u Prvoj! Za tričavih milion i sto hiljada.

Kao Komunisti bili su zanago jeftijiji i lakši za održavanje.

Etnodemokrata posebnoga kova

Napustivši pozicije radničkog pokreta i svijetle budućnosti, naš se Socijaldemokrata, posvetio etnolingvističkim i organizaciono crkvenim poslovima. Ne tuče se više žica na polju proizvodnog rada i odnosa, već čiste ideologije, sve ploveći oblacima i izmaglicama političke parole. Ovakva pregnuća, osim što uspješno njeguju i obnavljaju subhaotičnu situaciju kretanja u nikuda i hladnog građanskog rata, jedva da imaju i jednu dodirnu tačku sa poznatim iskustvima i državotvorstvom evropskih država. Ima, eto, palanačkih biciklista koji si umisle da su Otto von Bismarck. Još kad zasjednu u Audi 8.

Mogli bi naši etnoakademici, kad pospreme prošlost, dovedu ju u red i usklade sa novom razvojnom filosofijom DPS-a, konačno izračunati koliko narod (entitet koji je naslijedio radničku klasu) košta višedecenijsko školovanje Krivokapića i drugova.

Demokratski školovan, morao je opet da se ogradi od naroda - kao ranije od radničke klase. Nikako, naime, da prenese svoje oduševljenje NATO-om na premili mu narod, potonje poreske obveznike. Obezbijedi demokratsku podršku za svoj demokratski projekat. Pak se, grko razočaran (jer mu je poštenje i data riječ sto puta preča) teška srca, uprkos volji demosa, opredijelio da ga privede snagama globalnog imperijalizma. Sa obije noge u jedan opanak. Neće više đao’olju prozborit’ a kamoli s njime odit’ u Crkvu, ko nije poletan i rad Atlantskom dogovoru.

Jesu li ovo, zaboga, oni mangupi što ih je najavljivao drug V. I. Lenjin kad je rekao: „Doći će nam glave mangupi u našim redovima“? Jedan američki humorista, crnac i Crnogorac, reče: „Ako me prevariš jednom, ako me prevariš i drugi put – pa budimo sigurni da ćeš to učiniti i treći put“.

Држава и поштење

Država i poštenje

Kakva bi to bila država ’đe se poštenje dokazuje pred državnim organima. Država u kojoj je zakonodavstvo tako izgrađeno da ne dopušta čovjeku da bude nepošten, čak i ako on jeste nepošten. Što je DPS-u preče: poštenje ili pravna država? Poštenje, po stotinu puta. U protivnom...

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Arhiva "Vijesti")

Ratimir Vujačić

„Meni je obraz preči od stotinu anketnih odbora" (O.S. funkcioner DPS-a)

Stari Grci su govorili: „Zakon - kralj svega, i bogova i ljudi“. Iz toga je slijedilo da je bezakonje najveća nesreća koja može snaći ljudsku zajednicu, jer se kod izvjesnog ljudskog soja – koji se radije oslanja i poziva na poštenje – u bezakonju ispoljava sklonost da u zadovoljavanju svojih osnovnih nagona nadmaše po surovosti i same zvijeri.

Neophodno je, međutim, misli, postupke, riječi i namjere vladajuće partije i njenih trudbenika, iskrenih patriota i stručnjaka za namicanje glasova - planera vječnog vraćanja istog – tumačiti u građanskom ključu i evropskom horizontu. U prisnoj vezi sa starinskim, domaćinskim običajima, čestitošću i poštenjem. Nikako u nekoj drugoj inspiraciji, namjeri i kontekstu.

Poučna je priča da je kralj Nikola prilikom obilaska Grmožura – ostrvca gdje bijahu zatočeni najteži prestupnici – na pitanje što su počinili, samo od jednog robijaša čuo priznanje da je ukrao ovcu za vrijeme gladne godine. Svi ostali su bili pošteni i nevini osuđeni – po vlastitom iskazu. Kralj Nikola, iskusan i mudar vladar, naredio je da se pušti na slobodu onaj lopov, da ne kvari ostale poštene pritvorenike.

Spinoza i naši etnoakademici

Baruch de Spinoza (1632-1677) čovjek nepotkupljivog uma – nudili su mu i zlatnike da prestane da piše – otkrio jednostavnu istinu: da ni jedna država ne može biti dobra država ukoliko se prepušta ličnom poštenju ljudi. Možete, napraviti jedan pravno-politički sistem u kojem čak i najpošteniji ljudi postepeno postaju lopovi, i to legalni lopovi. I da su pritom uvjereni da potpuno legitimno rade taj svoj posao. Otuda ništa čudno ako vidite neke sumnjive face kako tvrde da su državotvorci. Grade državu po liku svojemu.

Aktuelan je slučaj poštenja člana partije O.S. izloženog nepotrebnom udaru od strane demokratske opozicije. Svaki član DPS-a krije u sebi golemi moralni potencijal, samoprijegorno tinja i služi partiji bez da traži bilo što osim da mu se ne dira u svijetao lik i obraz. Na braniku je fundamentalnog DPS principa: obraz iznad svega - pošten član, jaka država. Zakonska snaga po volji i želji etažmenta. Sa mjerom se pali, sa mjerom gasi.

Nipošto obratno: kakva bi to bila država ’đe se poštenje dokazuje pred državnim organima. Država u kojoj je Zakonodavstvo tako izgrađeno da ne dopušta čovjeku da bude nepošten, čak i ako on jeste nepošten. Što je DPS-u preče: poštenje ili pravna država? Poštenje, po stotinu puta. U protivnom ode članstvo, puče namah cijelo zamešateljstvo, privilegije, državotvorstvo, ako se neko samo drzne, natrunji ili dovede u pitanje prvijenstvo poštenja na našem putu. Evroatlanskim integracijama, fondovima i stranim investicijama.

Naravno, nije moglo biti riječi o tome da nam državotvorci obećaju državu u kojoj za pravdu i slobodu neće biti drugih utvrda i garancija osim poštenja vlastonosne partije i njenih članova. Koji naravski, priznaju samo sud svoje partije (kako ih je već naučio najveći sin naših naroda J.B.T.). Kad najviši državni organ pokuša da postavi stvari u Ustavni okvir, partija kao jedna, ogorčeno i ponosito postavlja i odlučno ističe svoj suverenitet sto puta viši i važniji od države. Ovakvih državotvoraca svijet odavno nije vidio - još od onoga što je rekao: „država to sam ja“.

Pozdrav iz Australije

Postoji autentično svjedočenje da je jedna crnogorska građanka otišla u Australiju jer u Crnoj Gori – mada visoko obrazovana – nije više bila u stanju da razluči laž od istine. Pametna neka cura: znala je da u državi u kojoj je preteško utvrditi istinu, ubrzo pada i pravda jer ne može pouzdano da se dokaže nepravda. U tako zabrkanoj državi ostaju bez odbrane i druge humane vrijednosti... uključujući i slobodu koja postaje sloboda zločinjenja i ostalih udruženih poduhvata. Ako nemaš gdje dokazati da ti je neko oduzeo ljudsko pravo i slobodu, kako ćeš tražiti da ti ih vrate. I od koga da tražiš pravdu, ako je država sto puta jadnija od poslušnog i bezbojnog člana partije. Koji - odnekud moćan - očekuje da njegovo poštenje postane svjetionik prema kojem svi treba da se upravljamo.

Џемпер и држава

Džemper i država

Današnji državotvorci naslijedili su i baštine vještinu i tehnologiju prethodne velike priče. Usrećitelja narodnih, komunista, koji su tom prilikom nesmotreno - pojeli Socijalizam.

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Savo Prelević)

Ratimir Vujačić

Lukavstvo je jedan od osnovnih zakona prirode. Blisko političarima - nesaglasno moralu - toj dalekoj i neposvećenoj sferi njihovog ponašanja. Moralno biti il’ ne biti, mrsko je i nedostupno političarima te ga upražnjavaju uglavnom u promotivne svrhe. Pojedinci posvećeni političkom zanatu, vole prije svega, sve što  život pruža a vlast omogućava. Probijaju se i preporučuju gipkošću, domišljato vođeni neodoljivom željom za prisvajanjem vlasti. U tom ključu valja tumačiti sve njihove kameleonske boje i mijene.  Ključni pojam je obnova, mada im nijesu strane ni revolucije: sve što može da prođe polusezonu ili makar jednokratnu potrebu. 

Posmatračima tog ljudskog soja preostaje da se dive snalažljivosti, vitalnosti i istrajnosti njihovoj. Jeste da imaju bogatu praksu, to je jedan od najstarijih zanata, ali ipak... Bitišu, žive život na hedonistički način ali sve vrijeme pozivaju na uzvišene i nezaobilazne društvene vrijednosti: poštenje, život dostojan čovjeka, državu, ravnopravnost... Neko ih je stoga, ne bez ogorčenja, nazvao šibicarima. Pogrešno: nije sporno da postoje sličnosti koje površnog analitičara mogu da zavedu. Razlike su nevelike ali bitne. Šibicari, dakako, znaju i primjenjuju igru skrivanja ali vrte jednu te istu kuglicu. Provaljeni su. Društvenoj nauci i Akademicima nepoznato je od čega sada egzistiraju. Reformisali su se zacijelo, ali teško je odgonetnuti pravce razvoja šibicarske ideje. Osim toga, šibicari su oslonjeni isključivo na snagu svoga genija: ispod časti je svake Akademije,  Javnog servisa, naučnog instituta, međunarodne zajednice, investitora... da im se nađe pri ruci i ponude neophodnu podršku.

Hedonizam je patriotizam

Nadalje, hedonizam nijesu izmislili političari, pak je poistovjećivanje istog sa njima zanago pretjerano. Turati sklonost prema čulnim zadovoljstvima u definiciju političara bio bi sumnjiv posao sa aspekta logičke korektnosti. Mnogi vole život na profinjeno animalan način, seks, francuska i domaća vina, ali se pritom ne pozivaju na vječnost, radničku klasu, nacionalne manjine, Evropu. Doduše, nije neuobičajeno u našem narodu (pa i narodnostima) da  građanin izlazeći iz kafane, propisno nacvrcan i nakon dobrog roštilja, da sebi oduška i podvikne: „Živjela komunistička internacionala“.  Ali, molim Vas, ko će pomisliti da je taj član vladajuće koalicije ili borac za našu stvar? Da je prolupao i pobrkao parole od prije i poslije AB revolucije. Ne, u najboljem slučaju, taj galamdžija i globalista je neki lakomisleni bravar ili moler koji je častio sebe (i nekog grebatora) nakon omrčene dnevnice. Razlika između njega i političara je tolika da ne može biti veća. Eto koliko stvarnost zna da bude varljiva. (Stoga nije čudo da se političari nerijetko upravo na nju i pozivaju).

Današnji državotvorci naslijedili su i baštine vještinu i tehnologiju prethodne velike priče. Usrećitelja narodnih, komunista, koji su tom prilikom nesmotreno - pojeli Socijalizam. Obavezni junaci i nadalje su patriote i neprijatelji, koje ovi prvi neumorno otkrivaju i imenuju. Neprijatelji su njihov ponajbolji ali - sve su prilike – i jedini proizvod. (Sav ostali samopregoran rad njihov, spada u sferu potrošnje) Ipak vještina, pozlata sa zanata, sve više, otkriva se i doima „bljutavo kao prozrijeta opsjenarska vještina”(G.V.F. Hegel). Što bi rekao jedan anonimni savremenik, a zabilježio I. Andrić: „Kad čovjek sluša radio, pomisli da ovoga rahatluka – kao u našoj državi -  niđe nema“.

Jagnje i prvi milion

Kad se, nevoljno, komunistička avangarda našla pred sudom istorije i onim što se zove trenutak istine, optužnicu za njihov epohalni promašaj i blef sačinili su mlađi partijski drugovi, sasvim odmjereno i u duhu ideje hedonizma. Glavna zamjerka i dijagnoza odnosila se na jelovnik revolucionara i masnu hranu najvećih sinova našeg naroda: kao što ih je i Ljekar prethodno upozorio – previše jagnjetine. Jagnjad se ujedno pokazaše kao jedine nevine žrtve odvažnog komunističkog pregalaštva i poduhvata. (Znali su mladi pučisti da će račun koji su načinili jagnjofuci tek prispijevati - nadugačko i naširoko). Naravno, za razliku od nekih drugih šteta i zuluma, koje svaki veliki projekat nosi sa sobom, jagnjići nijesu dobili izvinjenje, trg ... Akademije o svemu tome ćute. Njihov vidokrug i prvijenstvo uživa slavna prošlost. Mudraci uzlijeću u sumrak - kao i Minervina sova  (opet  Hegel).

Što li će budući AB revolucionari – prilikom prezimanja štafete - istaći kao glavnu propust sadašnjih usrećitelja i dobročinitelja naših? Svakako, sudeći prema njihovom habitusu i intelektualnom kapacitetu, neće biti posebno inventivni ili nedajbože strogi i radikalni. Takođe je mala vjerovatnoća da će svojim šefovima spočitavati bilo šta u vezi hranljivosti morskih plodova, francuskih vina, obaveznog deserta. Ili pak prvog miliona - bez  pedigrea.  Zanago, pustiće u opticaj zlatnu ploču (iliti kuglicu skrivalicu): jednu epohalnu ideju, gospodo i drugovi – braćo i plemenici - ne može da iznese i ovaploti jedna generacija patriota. Nužna je obnova, podmlađivanje, ljepota i novo poštenje na našem putu u svijetlu budućnost i vječnost.

Мило није сам

Milo nije sam

Sanjali su Deindustrijalizaciju, predgrađansko stanje lišeno glavoboljne proizvodnje, fleksibilno - partijsko Sudstvo uz milozvuk gusalah i mehkih suglasnika. Gdje konačno nema rada i rezultata rada. A bogatstvo ponosno ističe kao društveni odnos

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Arhiva "Vijesti")

Ratimir Vujačić

Šta je to u crnogorskom biću što ga goni ka neoliberalizmu. I to nakon Socijalizma kojemu Crna Gora bijaše odana mimo drugih. Privrženost Komunizmu - jošte ga hvale i veoma žale - većma je razumljiva: jednakost, nagrađivanje prema radu, veliki vođa, jednonačalije... Znao je to da cijeni i voli ozebli plemenski čo’jek ukorijenjen u slozi i uravnilovci– nespokojan u potonjoj palanci - čardaku ni na nebu ni na zemlji. Zastrašen kapitalizmom i modernizacijom. Pristupio je revoluciji kao protivteg njenim modernim stremljenjima, zaklet povratku i obnovi plemenskog rahatluka. Koji je upečatljivo opjevao Sveti Petar Cetinjski u svojim poslanicama.

Princip „nagrađivanja prema radu“ bio je garancija ubogosti i jednakosti kao osnovnih vrijednosti plemensko-palanačkog univerzuma. Ako je neko odmakao po pitanju imovine bilo je vidljivo da stvari idu nekim paralelnim i pogrešnim tokom: budna partija - čuvar kursa - promptno je sačinila komisije za ispitivanje imovine nepoznatog porijekla. Bio je to prevashodno poziv na revolucionarno poštenje – Zakon i pravna država bijahu skrajnuti i u drugom planu. Naime, Ustav i Zakon mogao si da kršiš ako si zavjetovan Partiji na vjernost i podobnost. Ko je štogod pridodao sebi mimo rezulatata rada, valjalo mu se suočiti sa partijskim organima po pitanju pravovjernosti. Državni organi ne pitaju za podobnost no se drže Zakona kao p’jan plota; pak bi ondašnje neoliberale tretirali kao prestupnike i krivolovace. Ali imali smo, tada, samo partiju.

Neoliberali u Socijalizmu

U Tužilaštvu su zasjedali strogi učitelji R.Č. i M. koji bi smjelo, na nagovor partije, otpadnike od fundamentalnog načela namah smjestili na Goli ili pod Spušku glavicu. „Svjesna akcija revolucionarnih snaga“ imala je kao i mnoge druge i slične, sporadičan ili bolje - suprotan efekat: poneki vrli partijac vratio je stan ako je zakučio još koji ili imao kuću. Kad su budući neoliberali viđeli da je cijela rabota spala na svijest, poštenje, odanost narodu, revoluciji i partiji – bogaćenje je dobilo popriličan zamah. Potomci, današnji borci za transparentno bogaćenje, NATO-Evropljani, businessmani, neopatriote i državotvorci, ističu da ni u Socijalizmi nijesu bili bez gaća – naprotiv. Vazda u trinko nove džempere, nešto sa strane i ’leba sa kupovnom marmeladom. Komunisti kapitalu skloni, k Briselu nastrojeni i demokrate po pitanju Afganistana. Ademovica im bijaše - volumenom svojim – isprednjačila daleko u svijetlu budućnost.

Sanjali su Deindustrijalizaciju, predgrađansko stanje lišeno glavoboljne proizvodnje, fleksibilno - partijsko Sudstvo uz milozvuk gusalah i mehkih suglasnika. Gdje konačno nema rada i rezultata rada. A bogatstvo ponosno ističe kao društveni odnos. Prihoduje se po osnovu političke podobnosti, poštenja i ljepote. Boduju se patriotski duh, domoljublje, ljubav prema prošlosti, narodu i nacionalnim manjinama. Entiteti koji imaju basnoslovnu cijenu s obzirom na veličinu i slavu našeg plemena. Otuda zamašni profiti prilikom otkrivanja i obnove minulih neponovljivih vremena.

Nazočni u AB i etno revoluciji

U AB revolucijama se čiste i odstranjuju partijski elementi koji su kamen spoticanja novim zaokretima i pravcima. Zalutaju u partiju naivni pojedinci, opijeni principima i ideologijom. Nijesu mogli da pomire proleterski internacionalizam i etnocentrizam 90-ih; logički povežu Komuniste zaklete industrijalizaciji i neoliberalno rušenje fabrika i proizvodnih postrojenja. Vladajuću partiju koja je zastupala modernizaciju, napredak i humanu budućnost valjalo je upodobiti kozarstvu, obnavljanju predmodernog plemenskog društva; pozdraviti ukidanje radničke klase, zastupati divlju ljepotu, nepismenost i tupost širokih narodnih slojeva. Svaka koza, novo radno mjesto – poručuju nam neopatriote novobogataši. Čine ono što znaju... samo još da zableje, pomenute koze, i eto novih 40.000 samohranih građana.

Vladajuća ideologija svela se na dvije, tri parole sasma dovoljne za obnoviteljsko neoliberalni kurs. Učenje o vječnosti partije i popratnoj neprijateljskoj, antidržavnoj opoziciji koja, kao takva, bezobzirno jede narodni ’ljeb. Dok nam podmuklo radi o glavi. (Ako već imamo državu što ih, antidržavne, ne pohapsi nego šnjome straše ojađeni narod). Ne, opet će to oposliti podobne i svjesne neopatriotske snage. Zakon je mač sa dvije oštrice pa ko se istog lati, može od njega – Zakona - i da strada. Podučavao nas je u tom smislu veliki učitelj našeg naroda i narodnosti J.B.T:„Priznajem samo sud svoje partije“.

Vlastonosci sami sebe zapliću – sami sebe otpliću – pak ako se netko prevari i pokuša umiješati u njihovu rabotu i plemeniti zanat, grdno će se pokajati. Znaju, onako upleteni, žestoko da uzvrate. Stoga je u totalitarizmu po pitanju svog života a njine rabote - najpametnije ćutati. I zboriti dobro je – sve što te muči prije ili kasnije proći će... ako ne baš muke, a onda ti. Samo je Crna Gora vječna!

Мигова времена

Slučaj ministra Miga

Sav Migov ideološki hokus-pokus je što na državu jednoznačno gleda kao na partijski magacin. Nađe se tunake za svakog po nešto.

Uvecaj!

Slavoljub Stijepović (Foto: Savo Prelević)

Ratimir Vujačić

Jedan bauk kruži europskom Crnom Gorom – bauk nezaposlenosti. Nema novih radnih mjesta, a preostalim trudbenicima prijeti tehnološki višak. Dok su drugi rušili zid – mi smo srušili radničku klasu i fabrike kao njeno utočište. Nova razvojna filosofija DPS-a nije mogla da otpočne dok se ne ponište svekolike tekovine modernizacije, socijalističke revolucije i izgradnje. Čemu fabrike, radnici, inžinjeri, kulturna nadgradnja i humanisti raznih pravaca i smjerova.

Sreća pa su ostala brda u kojima su nekad živjeli Crnogorci. Pošto nivo razvoja proizvodnih snaga određuje oblik društvenog uređenja, valjalo je vratiti stvari u pređašnje stanje. Obnova plemenskog društva mogla je da otpočne. Predmodernu materijalnu osnovu tj. brda trebalo je samo dovesti u sklad sa duhovnom nadgradnjom, idealom samonikle palanačke (etnocentričke) homogenizacije, plemenskim običajima, mehkim suglasnicima...

Umjesto mogućeg preobražaja kulturnog polja i nastavka modernizacije - mladi, lijepi i pošteni udariše k obnovi plemensko-palanačkog, etnocentričkog rahatluka, ’đe plivaju ka’ riba u vodi. Nijesu majstori da naprave bure, ali su svemu drugome naredni. Plemensko-palanački ili patrijarhalni zloduh nije mogao a da, sa svoje strane, ne podrži i pripomogne sve što je upravo najkonzervativnije, što unaprijed nagoveštava kontraindikativni slom obećanog napredovanja. Napredovanja k Evropi do koje mu je stalo taman koliko i do lanjskog snijega. Rodonačelnički duh se Evrope latio samo da bi joj se narugao i najposlije izigrao.

Uviđajući – možda i podsvjesno – prirodu ovog protivrječnog i nemogućeg poduhvata, nije čudo što su izrugivanje, šegačenje i sprdnja postali utemeljujući odnosi DPS-ovske „državotvorne“ priče. U takvom „šaljivom“ društvu, jedino poslušni mogu dobro da prođu, dok su same društvene vrijednosti nužno preinačene i poništene. (Kad DPS-ovce uhvatiš u krađi oni odgovaraju da oni to rade transparentno - za razliku od drugih – koji se plaše Zakona).

Zbogom Sveto - rastanak nam nije mio

Naposljetku, među drugijema, tehnološki višak slijedi i partijskim ideolozima. Ukidaju se “mislioci i teoretičari” srećne budućnosti. Kako svoje interese prikazati kao opšte nije više partijska briga. Armija poslušnih glasača regrutuje se na način kako to pokazuju audio i stenografski zapisi radnih dogovora DPS-a. Tu više nema potrebe za kumrovačkim pitomcima ili latinskim citatima. Na idejnom frontu prazno je mjesto tamo ’đe su se uzdizale perjanice i stjegonoše poput S.M. i N.K. I pored nesumnjive posvećenosti, izobraženosti i bezuslovne spremnosti da opslužuju sve vrste okruglih stolova: od švedskih do istorijskih, lingvističkih, teoloških i, razumije se, naučnih. Pravi majstori dogmatičke simulacije svih znanstvenih rodova i diskursa. Obučeni da kvaziracionalno razglabaju o bilo kojoj političkoj besmislici, prinuđeni su napokon da prihvate ulogu dvorske lude na partijskim posijelima ili logorejičnog piskarala patriotskih porno sadržaja. Migo je za njih institucija.

Suvišak ideologa i doušnika svakako spada u najmanju štetu i gubitak: tek opomena je podobnima - da šteta kad krene ne bira.

Migova vremena

Propast titoističke ideologijske svijesti ostavio je nenačet i sačuvan duh subordinacije – poslušnosti prema gore i sabijanja prema dolje. Poistovjećivanje sa “očinskim” likom novog vođe imalo je više nego dobru strukturu dočeka u naslijeđenoj partijskoj nomenklaturi. Mladi vođa i predsjednik mogao je da odvažno nastupi po utabanoj stazi, preuzme upražnjeno mjesto i dužnost. Njegovim poslušnicima nije više od preše nikakva ideologija. Na gotovs: kakav god bio sadržaj, inovacija ili “vizija”, kojima se neumorno podaje nepogrešivi vođa - sustopice ga prate, bez ostatka identifikuju i predaju implementaciji.

Našim školovanim ideolozima nije ni na kraj pameti da poistovjećenje „državotvorne koalicije“ sa praotačkim i „očinskim“ likom vođe, dešifruju kao socijalnu patologiju. Ubuduće nema više zvanične doktrine samo prazni nalog potčinjvanja i isključivanja neposlušnih. Pogubni učinak takve doktrine bez doktrine, ideje bez svojstava, koja više nikog ne zanima, prije ili kasnije stiže u sve pore društva. „Ukratko, doktrina na vlasti je pravoverno ništa, nihilizam (volje za moć?) koji, sada, može da bude sve i, naročito, sve najgore…” (Milorad Belančić).

Jedan od junaka ove priče je naravno i ministar Migo: ministar ali i partijac iz dna duše – pismen uslovno rečeno ali po zadatku naučnik, obrazovan i kulturan. Operativac glasonosac, donosi glasove, zapošljava, penzioniše i promoviše, opošljava, ali ne širi neku priču. Njegovi fanovi odazivaju se solarno i na izravnu nadoknadu – ništa na obećanje. (Ukinut je, rekosmo li, pojam svijetle budućnosti). Sav Migov ideološki hokus-pokus je što na državu jednoznačno gleda kao na partijski magacin. Nađe se tunake za svakog po nešto. „Nacionalni interes“ je (posljednja) sveta riječ pred kojom se drhti. I kojom se obaraju i tuku neprijatelji partije, države i Miga. Pa sad progovori, ako ti basta: Migo je nauka, kultura, obrazovanje, pismenost i nacionalni interes. U evropskoj Crnoj Gori.

Његош

Njegoš 1813-2013

Svakome naprečac blizak i jasan al’ niko odveć sjekirav da bliže upozna i spozna tog plemenitog samotnjaka.

Uvecaj!

Njegošev mauzolej na Lovćenu (Foto: Arhiva "Vijesti")

Ratimir Vujačić

Mnoge umne glave ogledaće svoje spisateljsko umijeće, sebeljublje, izobraženost ali i pritvrditi političku podobnost – dabogme i udobnost - povodom godišnjice neprevaziđenog nam pjesnika i Vladike. Svakome naprečac blizak i jasan al’ niko odveć sjekirav da bliže upozna i spozna tog plemenitog samotnjaka. „Bjehu muška prsa ohladnjela, a u njima umrla svoboda, ka kad zrake umru na planinu, kad utone sunce u pučinu“. Koliko ih je samo – sve ove godine – pohrlilo Vladici, da se okrijepe, podupru i posluže njegovom veličinom, upravo onih u kojima je „umrla svoboda“. Svodeći Njegoša na Gorski vijenac – spjev o agoniji plemena – u susret već tada aktuelnoj i nastupajućoj globalizaciji, ta gospoda, čija su prsa, sasvim ohladnjela (osim za sitničavu prgavost i egocentrične projekte) bjesomučno citiraju, sijeku, uklapaju i podešavaju svoje političke programe i utopije k djelu velikog Vladike. Lukavo ga prizivajući i priznajući za velikoga samo zato da bi ga učinili sudionikom nekog svog mršavog i sumnjivog zamešateljstva.

Manji i veći potok

Podupirali se Njegošem svikolici, najvećma oni bez sopstvenog lika, „svobode“ i odgovornosti. Pak onda Vladika bude kriv za Dubrovnik i deportaciju jer su izvršioci sve radili „po naređenju“ i principu subordinacije. I opet bi jednako postupili, vele, vjerni službi - sužnji. Ni Predsjednik DPS-a nije, svojedobno, u referendumskoj kampanji mogao mimoići – kao ni mnogi slični prije njega – Gorski vijenac. Da nam na razmeđi naše istorije posvijetli puta prigodnim stihom poštovanog prethodnika. Pak se stihovi, rekosmo li, zgodno prilagode aktuelnom političkom programu. Skrati se ’đe je predugačko: „Manji potok u veći uvire, kod uvora svoje ime gubi, a na brijeg morski obojica“. Veliki vođa hop-cup, izostavlja treći stih – dao ga je amputirati, e da bi Njegoš svojim autoritetom podržao DPS-nacrt ukidanja dvočlane federacije. Krnji dvostih nam tader poručuje da Crna Gora, kao manji potok, neminovno gubi ime u dvočlanoj federaciji. Još samo da vidimo šta će biti na morskome brijegu.

Njegoš kao komunista

Ni ateisti nijesu bježali od Vladike - naprotiv. Neko je duhovito i pronicljivo primijetio da je u Crnoj Gori, Njegoš (Gorski vijenac) više ljudi poveo u partizane no Karl Marks. Njegoš kao ideolog radničke klase, siromašnih seljaka i oskudnih brda. Vojnik partije. Komunisti u CG našli su dragocjenog saveznika ’đe su se najmanje nadali. Pak se u nedostatku radničke klase tu i skrasili. Ostvarili dosluh sa čežnjom naroda za neumrlim i neprežaljenim duhom plemena. Nije čudo da se moćna socijalistička revolucija nakon decenija „snažnog razvoja“ obrela i „odjednom našla“ 90-ih u čvrstom zagrljaju plemenskog zloduha i plemenske ideologije. Sa kojom je sve vrijeme šurovala i tikve sadila. I opet odgovoran Vladika Rade koji je “inspirisao“ izvršioce: od pasjih grobalja, zidanih mostova, socijalističke i AB revolucije.

I naravno obnovitelj

Kao što viđesmo i najnovija obnova je otpočela citatom, od strane velikog vođe, krnjeg dvostiha iz Gorskog vijenca. Nije teško uvidjeti da je „obnova državnosti“ pokrenuta i inspirisana pokušajem prožimanja svega postojećeg plemenskim duhom poštenja, ljepote i mladosti. Čak ni komunisti nijesu silazili do tog nivoa saradnje sa plemenskom ideologijom kao današnji „evropejci“. Komunisti su ipak imali Ideju. A nasljednici su ga po tom pitanju baš utanjili ako ne i ugasili.

Gorski vijenac nam kazuje da je već u Njegoševo doba pleme bilo u dubokoj krizi („sirak tužni bez iđe ikoga“ – sasvim neplemenaski i vanplemenski). Možemo samo zamisliti šta se događalo u duši plemenskog čovjeka, načetog krizom plemenskog univerzuma, duboko uronjenog u psihološki kod plemena, kad prelomi i odluči prići k drugoj religiji i drugom – tuđinskom pogledu na svijet. Vladika Rade je bio dovoljno genijalan da vidi i izvorno prikaže dramu plemena koje doživljava duboku egzistencijalnu krizu. Pleme već tada prelazi u sferu idealnog i poezije – kao nedostižan cilj i rajsko naselje. Pjesnik je toga duboko svjestan. Što se ne bi ni izdaleka moglo reći za njegove koliko brojne toliko nedostojne „sljedbenike“ - recitatore i manipulatore. Koji zaronjeni u izlapjelu plemensku pamet i resantiman, hrle, tumaraju i „isprobavaju“ sve vrste prisiljavanja i povratka na pleme, jedinstvo i diktaturu.

Plemenski duh, koji se kao avet vije oko nas nakon upokojenja plemena, okovan i opsjednut jedinstvom u svojoj retro plemenitoj težnji ne može oživjeti plemensku idilu jednakosti i bratske sloge. To se pokazuje kao nemoguć zahtjev („neka bude što biti ne može“) ali zato uspijeva i može dobaciti do kolektivnih i totalitarnih formi u kojima caruje diktat i nasilna sloga. Djelatan na planu fašizma, nacizma, nacionalsocijalizma, etnocentrizma. Pleme je spontano jedinstvo, istorijski unikat i može se „obnoviti“ jedino nasiljem.

Jedan od rijetkih na političkoj sceni Crne Gore koji je pokazao da razumije ovaj naš višestoljetni čvor je Miodrag Lekić koji je jasno replicirao da je DPS-ovsko isključivanje polovine građana iz državnih poslova, samo zato što su glasali na referendumu za federaciju - fašisoidno. Zloduh nemogućeg plemenskog jedinstva živi i danas u vrloj koaliciji - veselim ljudima „pobjedničkog duha“.