Milo nije sam
Sanjali su Deindustrijalizaciju, predgrađansko stanje lišeno glavoboljne proizvodnje, fleksibilno - partijsko Sudstvo uz milozvuk gusalah i mehkih suglasnika. Gdje konačno nema rada i rezultata rada. A bogatstvo ponosno ističe kao društveni odnos
Ilustracija (Foto: Arhiva "Vijesti")
Ratimir Vujačić
Šta je to u crnogorskom biću što ga goni ka neoliberalizmu. I to nakon Socijalizma kojemu Crna Gora bijaše odana mimo drugih. Privrženost Komunizmu - jošte ga hvale i veoma žale - većma je razumljiva: jednakost, nagrađivanje prema radu, veliki vođa, jednonačalije... Znao je to da cijeni i voli ozebli plemenski čo’jek ukorijenjen u slozi i uravnilovci– nespokojan u potonjoj palanci - čardaku ni na nebu ni na zemlji. Zastrašen kapitalizmom i modernizacijom. Pristupio je revoluciji kao protivteg njenim modernim stremljenjima, zaklet povratku i obnovi plemenskog rahatluka. Koji je upečatljivo opjevao Sveti Petar Cetinjski u svojim poslanicama.
Princip „nagrađivanja prema radu“ bio je garancija ubogosti i jednakosti kao osnovnih vrijednosti plemensko-palanačkog univerzuma. Ako je neko odmakao po pitanju imovine bilo je vidljivo da stvari idu nekim paralelnim i pogrešnim tokom: budna partija - čuvar kursa - promptno je sačinila komisije za ispitivanje imovine nepoznatog porijekla. Bio je to prevashodno poziv na revolucionarno poštenje – Zakon i pravna država bijahu skrajnuti i u drugom planu. Naime, Ustav i Zakon mogao si da kršiš ako si zavjetovan Partiji na vjernost i podobnost. Ko je štogod pridodao sebi mimo rezulatata rada, valjalo mu se suočiti sa partijskim organima po pitanju pravovjernosti. Državni organi ne pitaju za podobnost no se drže Zakona kao p’jan plota; pak bi ondašnje neoliberale tretirali kao prestupnike i krivolovace. Ali imali smo, tada, samo partiju.
Neoliberali u Socijalizmu
U Tužilaštvu su zasjedali strogi učitelji R.Č. i M. koji bi smjelo, na nagovor partije, otpadnike od fundamentalnog načela namah smjestili na Goli ili pod Spušku glavicu. „Svjesna akcija revolucionarnih snaga“ imala je kao i mnoge druge i slične, sporadičan ili bolje - suprotan efekat: poneki vrli partijac vratio je stan ako je zakučio još koji ili imao kuću. Kad su budući neoliberali viđeli da je cijela rabota spala na svijest, poštenje, odanost narodu, revoluciji i partiji – bogaćenje je dobilo popriličan zamah. Potomci, današnji borci za transparentno bogaćenje, NATO-Evropljani, businessmani, neopatriote i državotvorci, ističu da ni u Socijalizmi nijesu bili bez gaća – naprotiv. Vazda u trinko nove džempere, nešto sa strane i ’leba sa kupovnom marmeladom. Komunisti kapitalu skloni, k Briselu nastrojeni i demokrate po pitanju Afganistana. Ademovica im bijaše - volumenom svojim – isprednjačila daleko u svijetlu budućnost.
Sanjali su Deindustrijalizaciju, predgrađansko stanje lišeno glavoboljne proizvodnje, fleksibilno - partijsko Sudstvo uz milozvuk gusalah i mehkih suglasnika. Gdje konačno nema rada i rezultata rada. A bogatstvo ponosno ističe kao društveni odnos. Prihoduje se po osnovu političke podobnosti, poštenja i ljepote. Boduju se patriotski duh, domoljublje, ljubav prema prošlosti, narodu i nacionalnim manjinama. Entiteti koji imaju basnoslovnu cijenu s obzirom na veličinu i slavu našeg plemena. Otuda zamašni profiti prilikom otkrivanja i obnove minulih neponovljivih vremena.
Nazočni u AB i etno revoluciji
U AB revolucijama se čiste i odstranjuju partijski elementi koji su kamen spoticanja novim zaokretima i pravcima. Zalutaju u partiju naivni pojedinci, opijeni principima i ideologijom. Nijesu mogli da pomire proleterski internacionalizam i etnocentrizam 90-ih; logički povežu Komuniste zaklete industrijalizaciji i neoliberalno rušenje fabrika i proizvodnih postrojenja. Vladajuću partiju koja je zastupala modernizaciju, napredak i humanu budućnost valjalo je upodobiti kozarstvu, obnavljanju predmodernog plemenskog društva; pozdraviti ukidanje radničke klase, zastupati divlju ljepotu, nepismenost i tupost širokih narodnih slojeva. Svaka koza, novo radno mjesto – poručuju nam neopatriote novobogataši. Čine ono što znaju... samo još da zableje, pomenute koze, i eto novih 40.000 samohranih građana.
Vladajuća ideologija svela se na dvije, tri parole sasma dovoljne za obnoviteljsko neoliberalni kurs. Učenje o vječnosti partije i popratnoj neprijateljskoj, antidržavnoj opoziciji koja, kao takva, bezobzirno jede narodni ’ljeb. Dok nam podmuklo radi o glavi. (Ako već imamo državu što ih, antidržavne, ne pohapsi nego šnjome straše ojađeni narod). Ne, opet će to oposliti podobne i svjesne neopatriotske snage. Zakon je mač sa dvije oštrice pa ko se istog lati, može od njega – Zakona - i da strada. Podučavao nas je u tom smislu veliki učitelj našeg naroda i narodnosti J.B.T:„Priznajem samo sud svoje partije“.
Vlastonosci sami sebe zapliću – sami sebe otpliću – pak ako se netko prevari i pokuša umiješati u njihovu rabotu i plemeniti zanat, grdno će se pokajati. Znaju, onako upleteni, žestoko da uzvrate. Stoga je u totalitarizmu po pitanju svog života a njine rabote - najpametnije ćutati. I zboriti dobro je – sve što te muči prije ili kasnije proći će... ako ne baš muke, a onda ti. Samo je Crna Gora vječna!
No comments:
Post a Comment