Socijalpatriote

Državotvorci, kao vlasnici vlasti, obitavajući na državna jasla - moraju dabogme voditi računa da im domaćin ne zanemogne i presuši. Inače prikratiše vesele zemaljske dane i uprskaše već gotovu stvar oko vječnosti svoje i svoga djela

Uvecaj!

SDP (ilustracija) (Foto: Vesko Belojević)

Ratimir Vujačić

“Da mi je iz oka ispao, preča mi je država” (R.Krivokapić)

Kad dođe „voda do poda“, jedanak se poštenijema javlja briga za državu. A ne, recimo, za svoje sopstvo: da se kao građani srećne ruke zabrinu za vlastito blagostanje. Vladarske poslastice i udobni položaj „državotvorca“ zamijeniti pozicijom ravnopravnog građanina nezavisne, ne, ne, bio bi to neviđen i grozomoran slijed događaja. Ni u san se ne usnilo. Na sreću imamo državu za spasavanje.

Nije patriotski izjaviti kako si sam sebi jedini bližnji. Dalek je tader i onaj koji te povlastio, rukopoložio, luksuzom ovjenčao. Poglavniku SDP-a bilo bi preče i prešnije da brine za sebe kao vremenito biće i vlastonosca. Crna Gora je nedoder, to je bar nesporno, promptno je spasavati živu silu, lične benefite i ono malo tekovine od nekretnine. Nove vlasnike kapitala i stare obnašatelje vlasti.

Ali nauka logike ne uvažava činjenicu da se radi o čo’jeku i „ljudima posebnoga kova“ (J.V. Staljin). Njemu i njima priliči briga za državu mada je kao što svi znamo - vječna. Oni su ti koji ulivaju i zažižu postojanje na mnogaja ljeta. Država je, razumije se, komat mlađa i zelenija od njih. Vječna jeste ali samo zahvaljujući geniju, posvećenosti - požrtvovanosti patriota i revolucionara.

Državotvorci, kao vlasnici vlasti, obitavajući na državna jasla - moraju dabogme voditi računa da im domaćin ne zanemogne i presuši. Inače prikratiše vesele zemaljske dane i uprskaše već gotovu stvar oko vječnosti svoje i svoga djela.

Prepaid Crnogorci

Za razliku od dosadašnjih, običnih, tradicionalnih Crnogoraca ljutih siromaha, odrtih težaka, jada i bijede - Crnogoraca po rođenju i patnji – današnji procrnogorci su novi kvalitet, biće drugačije, neoliberalno, naprednije i prepredenije. Nesklono radu ali prikladno veoma i spremno za darvinističku borbu u postmodernim uslovima. Obnovljivi, lahko pronalaze pogodan i prigodan identitet.

Zordelije kao i oni starinski, obzirno i ljepše ođeveni, nakićeni... ali ’oće da im se učini dio od nacionalnog bogatstva da bi se osjećali procrnogorski, svoji na svome - državotvorci. Vjerovati im je kad vele da je neponovljiv taj osjećaj. Koji, nažalost, ne mogu da podijele sa ostalijem građanima. Jok da ’oće da budu golaći i poštena sirotinja. Ne denjaju drugačije da budu pozitivni, etnocentrični, borci za nacionalnu ideju... i da nose časno ime crnogorsko. Britva je samo jednom na Cetinju rekao da je spreman na žrtvu, da se povuče i zanemari lični interes za ljubav nezavisne Države. I održao riječ: napustio je suvlasništvo u Prvoj! Za tričavih milion i sto hiljada.

Kao Komunisti bili su zanago jeftijiji i lakši za održavanje.

Etnodemokrata posebnoga kova

Napustivši pozicije radničkog pokreta i svijetle budućnosti, naš se Socijaldemokrata, posvetio etnolingvističkim i organizaciono crkvenim poslovima. Ne tuče se više žica na polju proizvodnog rada i odnosa, već čiste ideologije, sve ploveći oblacima i izmaglicama političke parole. Ovakva pregnuća, osim što uspješno njeguju i obnavljaju subhaotičnu situaciju kretanja u nikuda i hladnog građanskog rata, jedva da imaju i jednu dodirnu tačku sa poznatim iskustvima i državotvorstvom evropskih država. Ima, eto, palanačkih biciklista koji si umisle da su Otto von Bismarck. Još kad zasjednu u Audi 8.

Mogli bi naši etnoakademici, kad pospreme prošlost, dovedu ju u red i usklade sa novom razvojnom filosofijom DPS-a, konačno izračunati koliko narod (entitet koji je naslijedio radničku klasu) košta višedecenijsko školovanje Krivokapića i drugova.

Demokratski školovan, morao je opet da se ogradi od naroda - kao ranije od radničke klase. Nikako, naime, da prenese svoje oduševljenje NATO-om na premili mu narod, potonje poreske obveznike. Obezbijedi demokratsku podršku za svoj demokratski projekat. Pak se, grko razočaran (jer mu je poštenje i data riječ sto puta preča) teška srca, uprkos volji demosa, opredijelio da ga privede snagama globalnog imperijalizma. Sa obije noge u jedan opanak. Neće više đao’olju prozborit’ a kamoli s njime odit’ u Crkvu, ko nije poletan i rad Atlantskom dogovoru.

Jesu li ovo, zaboga, oni mangupi što ih je najavljivao drug V. I. Lenjin kad je rekao: „Doći će nam glave mangupi u našim redovima“? Jedan američki humorista, crnac i Crnogorac, reče: „Ako me prevariš jednom, ako me prevariš i drugi put – pa budimo sigurni da ćeš to učiniti i treći put“.