Држава и поштење

Država i poštenje

Kakva bi to bila država ’đe se poštenje dokazuje pred državnim organima. Država u kojoj je zakonodavstvo tako izgrađeno da ne dopušta čovjeku da bude nepošten, čak i ako on jeste nepošten. Što je DPS-u preče: poštenje ili pravna država? Poštenje, po stotinu puta. U protivnom...

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Arhiva "Vijesti")

Ratimir Vujačić

„Meni je obraz preči od stotinu anketnih odbora" (O.S. funkcioner DPS-a)

Stari Grci su govorili: „Zakon - kralj svega, i bogova i ljudi“. Iz toga je slijedilo da je bezakonje najveća nesreća koja može snaći ljudsku zajednicu, jer se kod izvjesnog ljudskog soja – koji se radije oslanja i poziva na poštenje – u bezakonju ispoljava sklonost da u zadovoljavanju svojih osnovnih nagona nadmaše po surovosti i same zvijeri.

Neophodno je, međutim, misli, postupke, riječi i namjere vladajuće partije i njenih trudbenika, iskrenih patriota i stručnjaka za namicanje glasova - planera vječnog vraćanja istog – tumačiti u građanskom ključu i evropskom horizontu. U prisnoj vezi sa starinskim, domaćinskim običajima, čestitošću i poštenjem. Nikako u nekoj drugoj inspiraciji, namjeri i kontekstu.

Poučna je priča da je kralj Nikola prilikom obilaska Grmožura – ostrvca gdje bijahu zatočeni najteži prestupnici – na pitanje što su počinili, samo od jednog robijaša čuo priznanje da je ukrao ovcu za vrijeme gladne godine. Svi ostali su bili pošteni i nevini osuđeni – po vlastitom iskazu. Kralj Nikola, iskusan i mudar vladar, naredio je da se pušti na slobodu onaj lopov, da ne kvari ostale poštene pritvorenike.

Spinoza i naši etnoakademici

Baruch de Spinoza (1632-1677) čovjek nepotkupljivog uma – nudili su mu i zlatnike da prestane da piše – otkrio jednostavnu istinu: da ni jedna država ne može biti dobra država ukoliko se prepušta ličnom poštenju ljudi. Možete, napraviti jedan pravno-politički sistem u kojem čak i najpošteniji ljudi postepeno postaju lopovi, i to legalni lopovi. I da su pritom uvjereni da potpuno legitimno rade taj svoj posao. Otuda ništa čudno ako vidite neke sumnjive face kako tvrde da su državotvorci. Grade državu po liku svojemu.

Aktuelan je slučaj poštenja člana partije O.S. izloženog nepotrebnom udaru od strane demokratske opozicije. Svaki član DPS-a krije u sebi golemi moralni potencijal, samoprijegorno tinja i služi partiji bez da traži bilo što osim da mu se ne dira u svijetao lik i obraz. Na braniku je fundamentalnog DPS principa: obraz iznad svega - pošten član, jaka država. Zakonska snaga po volji i želji etažmenta. Sa mjerom se pali, sa mjerom gasi.

Nipošto obratno: kakva bi to bila država ’đe se poštenje dokazuje pred državnim organima. Država u kojoj je Zakonodavstvo tako izgrađeno da ne dopušta čovjeku da bude nepošten, čak i ako on jeste nepošten. Što je DPS-u preče: poštenje ili pravna država? Poštenje, po stotinu puta. U protivnom ode članstvo, puče namah cijelo zamešateljstvo, privilegije, državotvorstvo, ako se neko samo drzne, natrunji ili dovede u pitanje prvijenstvo poštenja na našem putu. Evroatlanskim integracijama, fondovima i stranim investicijama.

Naravno, nije moglo biti riječi o tome da nam državotvorci obećaju državu u kojoj za pravdu i slobodu neće biti drugih utvrda i garancija osim poštenja vlastonosne partije i njenih članova. Koji naravski, priznaju samo sud svoje partije (kako ih je već naučio najveći sin naših naroda J.B.T.). Kad najviši državni organ pokuša da postavi stvari u Ustavni okvir, partija kao jedna, ogorčeno i ponosito postavlja i odlučno ističe svoj suverenitet sto puta viši i važniji od države. Ovakvih državotvoraca svijet odavno nije vidio - još od onoga što je rekao: „država to sam ja“.

Pozdrav iz Australije

Postoji autentično svjedočenje da je jedna crnogorska građanka otišla u Australiju jer u Crnoj Gori – mada visoko obrazovana – nije više bila u stanju da razluči laž od istine. Pametna neka cura: znala je da u državi u kojoj je preteško utvrditi istinu, ubrzo pada i pravda jer ne može pouzdano da se dokaže nepravda. U tako zabrkanoj državi ostaju bez odbrane i druge humane vrijednosti... uključujući i slobodu koja postaje sloboda zločinjenja i ostalih udruženih poduhvata. Ako nemaš gdje dokazati da ti je neko oduzeo ljudsko pravo i slobodu, kako ćeš tražiti da ti ih vrate. I od koga da tražiš pravdu, ako je država sto puta jadnija od poslušnog i bezbojnog člana partije. Koji - odnekud moćan - očekuje da njegovo poštenje postane svjetionik prema kojem svi treba da se upravljamo.

Џемпер и држава

Džemper i država

Današnji državotvorci naslijedili su i baštine vještinu i tehnologiju prethodne velike priče. Usrećitelja narodnih, komunista, koji su tom prilikom nesmotreno - pojeli Socijalizam.

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Savo Prelević)

Ratimir Vujačić

Lukavstvo je jedan od osnovnih zakona prirode. Blisko političarima - nesaglasno moralu - toj dalekoj i neposvećenoj sferi njihovog ponašanja. Moralno biti il’ ne biti, mrsko je i nedostupno političarima te ga upražnjavaju uglavnom u promotivne svrhe. Pojedinci posvećeni političkom zanatu, vole prije svega, sve što  život pruža a vlast omogućava. Probijaju se i preporučuju gipkošću, domišljato vođeni neodoljivom željom za prisvajanjem vlasti. U tom ključu valja tumačiti sve njihove kameleonske boje i mijene.  Ključni pojam je obnova, mada im nijesu strane ni revolucije: sve što može da prođe polusezonu ili makar jednokratnu potrebu. 

Posmatračima tog ljudskog soja preostaje da se dive snalažljivosti, vitalnosti i istrajnosti njihovoj. Jeste da imaju bogatu praksu, to je jedan od najstarijih zanata, ali ipak... Bitišu, žive život na hedonistički način ali sve vrijeme pozivaju na uzvišene i nezaobilazne društvene vrijednosti: poštenje, život dostojan čovjeka, državu, ravnopravnost... Neko ih je stoga, ne bez ogorčenja, nazvao šibicarima. Pogrešno: nije sporno da postoje sličnosti koje površnog analitičara mogu da zavedu. Razlike su nevelike ali bitne. Šibicari, dakako, znaju i primjenjuju igru skrivanja ali vrte jednu te istu kuglicu. Provaljeni su. Društvenoj nauci i Akademicima nepoznato je od čega sada egzistiraju. Reformisali su se zacijelo, ali teško je odgonetnuti pravce razvoja šibicarske ideje. Osim toga, šibicari su oslonjeni isključivo na snagu svoga genija: ispod časti je svake Akademije,  Javnog servisa, naučnog instituta, međunarodne zajednice, investitora... da im se nađe pri ruci i ponude neophodnu podršku.

Hedonizam je patriotizam

Nadalje, hedonizam nijesu izmislili političari, pak je poistovjećivanje istog sa njima zanago pretjerano. Turati sklonost prema čulnim zadovoljstvima u definiciju političara bio bi sumnjiv posao sa aspekta logičke korektnosti. Mnogi vole život na profinjeno animalan način, seks, francuska i domaća vina, ali se pritom ne pozivaju na vječnost, radničku klasu, nacionalne manjine, Evropu. Doduše, nije neuobičajeno u našem narodu (pa i narodnostima) da  građanin izlazeći iz kafane, propisno nacvrcan i nakon dobrog roštilja, da sebi oduška i podvikne: „Živjela komunistička internacionala“.  Ali, molim Vas, ko će pomisliti da je taj član vladajuće koalicije ili borac za našu stvar? Da je prolupao i pobrkao parole od prije i poslije AB revolucije. Ne, u najboljem slučaju, taj galamdžija i globalista je neki lakomisleni bravar ili moler koji je častio sebe (i nekog grebatora) nakon omrčene dnevnice. Razlika između njega i političara je tolika da ne može biti veća. Eto koliko stvarnost zna da bude varljiva. (Stoga nije čudo da se političari nerijetko upravo na nju i pozivaju).

Današnji državotvorci naslijedili su i baštine vještinu i tehnologiju prethodne velike priče. Usrećitelja narodnih, komunista, koji su tom prilikom nesmotreno - pojeli Socijalizam. Obavezni junaci i nadalje su patriote i neprijatelji, koje ovi prvi neumorno otkrivaju i imenuju. Neprijatelji su njihov ponajbolji ali - sve su prilike – i jedini proizvod. (Sav ostali samopregoran rad njihov, spada u sferu potrošnje) Ipak vještina, pozlata sa zanata, sve više, otkriva se i doima „bljutavo kao prozrijeta opsjenarska vještina”(G.V.F. Hegel). Što bi rekao jedan anonimni savremenik, a zabilježio I. Andrić: „Kad čovjek sluša radio, pomisli da ovoga rahatluka – kao u našoj državi -  niđe nema“.

Jagnje i prvi milion

Kad se, nevoljno, komunistička avangarda našla pred sudom istorije i onim što se zove trenutak istine, optužnicu za njihov epohalni promašaj i blef sačinili su mlađi partijski drugovi, sasvim odmjereno i u duhu ideje hedonizma. Glavna zamjerka i dijagnoza odnosila se na jelovnik revolucionara i masnu hranu najvećih sinova našeg naroda: kao što ih je i Ljekar prethodno upozorio – previše jagnjetine. Jagnjad se ujedno pokazaše kao jedine nevine žrtve odvažnog komunističkog pregalaštva i poduhvata. (Znali su mladi pučisti da će račun koji su načinili jagnjofuci tek prispijevati - nadugačko i naširoko). Naravno, za razliku od nekih drugih šteta i zuluma, koje svaki veliki projekat nosi sa sobom, jagnjići nijesu dobili izvinjenje, trg ... Akademije o svemu tome ćute. Njihov vidokrug i prvijenstvo uživa slavna prošlost. Mudraci uzlijeću u sumrak - kao i Minervina sova  (opet  Hegel).

Što li će budući AB revolucionari – prilikom prezimanja štafete - istaći kao glavnu propust sadašnjih usrećitelja i dobročinitelja naših? Svakako, sudeći prema njihovom habitusu i intelektualnom kapacitetu, neće biti posebno inventivni ili nedajbože strogi i radikalni. Takođe je mala vjerovatnoća da će svojim šefovima spočitavati bilo šta u vezi hranljivosti morskih plodova, francuskih vina, obaveznog deserta. Ili pak prvog miliona - bez  pedigrea.  Zanago, pustiće u opticaj zlatnu ploču (iliti kuglicu skrivalicu): jednu epohalnu ideju, gospodo i drugovi – braćo i plemenici - ne može da iznese i ovaploti jedna generacija patriota. Nužna je obnova, podmlađivanje, ljepota i novo poštenje na našem putu u svijetlu budućnost i vječnost.

Мило није сам

Milo nije sam

Sanjali su Deindustrijalizaciju, predgrađansko stanje lišeno glavoboljne proizvodnje, fleksibilno - partijsko Sudstvo uz milozvuk gusalah i mehkih suglasnika. Gdje konačno nema rada i rezultata rada. A bogatstvo ponosno ističe kao društveni odnos

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Arhiva "Vijesti")

Ratimir Vujačić

Šta je to u crnogorskom biću što ga goni ka neoliberalizmu. I to nakon Socijalizma kojemu Crna Gora bijaše odana mimo drugih. Privrženost Komunizmu - jošte ga hvale i veoma žale - većma je razumljiva: jednakost, nagrađivanje prema radu, veliki vođa, jednonačalije... Znao je to da cijeni i voli ozebli plemenski čo’jek ukorijenjen u slozi i uravnilovci– nespokojan u potonjoj palanci - čardaku ni na nebu ni na zemlji. Zastrašen kapitalizmom i modernizacijom. Pristupio je revoluciji kao protivteg njenim modernim stremljenjima, zaklet povratku i obnovi plemenskog rahatluka. Koji je upečatljivo opjevao Sveti Petar Cetinjski u svojim poslanicama.

Princip „nagrađivanja prema radu“ bio je garancija ubogosti i jednakosti kao osnovnih vrijednosti plemensko-palanačkog univerzuma. Ako je neko odmakao po pitanju imovine bilo je vidljivo da stvari idu nekim paralelnim i pogrešnim tokom: budna partija - čuvar kursa - promptno je sačinila komisije za ispitivanje imovine nepoznatog porijekla. Bio je to prevashodno poziv na revolucionarno poštenje – Zakon i pravna država bijahu skrajnuti i u drugom planu. Naime, Ustav i Zakon mogao si da kršiš ako si zavjetovan Partiji na vjernost i podobnost. Ko je štogod pridodao sebi mimo rezulatata rada, valjalo mu se suočiti sa partijskim organima po pitanju pravovjernosti. Državni organi ne pitaju za podobnost no se drže Zakona kao p’jan plota; pak bi ondašnje neoliberale tretirali kao prestupnike i krivolovace. Ali imali smo, tada, samo partiju.

Neoliberali u Socijalizmu

U Tužilaštvu su zasjedali strogi učitelji R.Č. i M. koji bi smjelo, na nagovor partije, otpadnike od fundamentalnog načela namah smjestili na Goli ili pod Spušku glavicu. „Svjesna akcija revolucionarnih snaga“ imala je kao i mnoge druge i slične, sporadičan ili bolje - suprotan efekat: poneki vrli partijac vratio je stan ako je zakučio još koji ili imao kuću. Kad su budući neoliberali viđeli da je cijela rabota spala na svijest, poštenje, odanost narodu, revoluciji i partiji – bogaćenje je dobilo popriličan zamah. Potomci, današnji borci za transparentno bogaćenje, NATO-Evropljani, businessmani, neopatriote i državotvorci, ističu da ni u Socijalizmi nijesu bili bez gaća – naprotiv. Vazda u trinko nove džempere, nešto sa strane i ’leba sa kupovnom marmeladom. Komunisti kapitalu skloni, k Briselu nastrojeni i demokrate po pitanju Afganistana. Ademovica im bijaše - volumenom svojim – isprednjačila daleko u svijetlu budućnost.

Sanjali su Deindustrijalizaciju, predgrađansko stanje lišeno glavoboljne proizvodnje, fleksibilno - partijsko Sudstvo uz milozvuk gusalah i mehkih suglasnika. Gdje konačno nema rada i rezultata rada. A bogatstvo ponosno ističe kao društveni odnos. Prihoduje se po osnovu političke podobnosti, poštenja i ljepote. Boduju se patriotski duh, domoljublje, ljubav prema prošlosti, narodu i nacionalnim manjinama. Entiteti koji imaju basnoslovnu cijenu s obzirom na veličinu i slavu našeg plemena. Otuda zamašni profiti prilikom otkrivanja i obnove minulih neponovljivih vremena.

Nazočni u AB i etno revoluciji

U AB revolucijama se čiste i odstranjuju partijski elementi koji su kamen spoticanja novim zaokretima i pravcima. Zalutaju u partiju naivni pojedinci, opijeni principima i ideologijom. Nijesu mogli da pomire proleterski internacionalizam i etnocentrizam 90-ih; logički povežu Komuniste zaklete industrijalizaciji i neoliberalno rušenje fabrika i proizvodnih postrojenja. Vladajuću partiju koja je zastupala modernizaciju, napredak i humanu budućnost valjalo je upodobiti kozarstvu, obnavljanju predmodernog plemenskog društva; pozdraviti ukidanje radničke klase, zastupati divlju ljepotu, nepismenost i tupost širokih narodnih slojeva. Svaka koza, novo radno mjesto – poručuju nam neopatriote novobogataši. Čine ono što znaju... samo još da zableje, pomenute koze, i eto novih 40.000 samohranih građana.

Vladajuća ideologija svela se na dvije, tri parole sasma dovoljne za obnoviteljsko neoliberalni kurs. Učenje o vječnosti partije i popratnoj neprijateljskoj, antidržavnoj opoziciji koja, kao takva, bezobzirno jede narodni ’ljeb. Dok nam podmuklo radi o glavi. (Ako već imamo državu što ih, antidržavne, ne pohapsi nego šnjome straše ojađeni narod). Ne, opet će to oposliti podobne i svjesne neopatriotske snage. Zakon je mač sa dvije oštrice pa ko se istog lati, može od njega – Zakona - i da strada. Podučavao nas je u tom smislu veliki učitelj našeg naroda i narodnosti J.B.T:„Priznajem samo sud svoje partije“.

Vlastonosci sami sebe zapliću – sami sebe otpliću – pak ako se netko prevari i pokuša umiješati u njihovu rabotu i plemeniti zanat, grdno će se pokajati. Znaju, onako upleteni, žestoko da uzvrate. Stoga je u totalitarizmu po pitanju svog života a njine rabote - najpametnije ćutati. I zboriti dobro je – sve što te muči prije ili kasnije proći će... ako ne baš muke, a onda ti. Samo je Crna Gora vječna!

Мигова времена

Slučaj ministra Miga

Sav Migov ideološki hokus-pokus je što na državu jednoznačno gleda kao na partijski magacin. Nađe se tunake za svakog po nešto.

Uvecaj!

Slavoljub Stijepović (Foto: Savo Prelević)

Ratimir Vujačić

Jedan bauk kruži europskom Crnom Gorom – bauk nezaposlenosti. Nema novih radnih mjesta, a preostalim trudbenicima prijeti tehnološki višak. Dok su drugi rušili zid – mi smo srušili radničku klasu i fabrike kao njeno utočište. Nova razvojna filosofija DPS-a nije mogla da otpočne dok se ne ponište svekolike tekovine modernizacije, socijalističke revolucije i izgradnje. Čemu fabrike, radnici, inžinjeri, kulturna nadgradnja i humanisti raznih pravaca i smjerova.

Sreća pa su ostala brda u kojima su nekad živjeli Crnogorci. Pošto nivo razvoja proizvodnih snaga određuje oblik društvenog uređenja, valjalo je vratiti stvari u pređašnje stanje. Obnova plemenskog društva mogla je da otpočne. Predmodernu materijalnu osnovu tj. brda trebalo je samo dovesti u sklad sa duhovnom nadgradnjom, idealom samonikle palanačke (etnocentričke) homogenizacije, plemenskim običajima, mehkim suglasnicima...

Umjesto mogućeg preobražaja kulturnog polja i nastavka modernizacije - mladi, lijepi i pošteni udariše k obnovi plemensko-palanačkog, etnocentričkog rahatluka, ’đe plivaju ka’ riba u vodi. Nijesu majstori da naprave bure, ali su svemu drugome naredni. Plemensko-palanački ili patrijarhalni zloduh nije mogao a da, sa svoje strane, ne podrži i pripomogne sve što je upravo najkonzervativnije, što unaprijed nagoveštava kontraindikativni slom obećanog napredovanja. Napredovanja k Evropi do koje mu je stalo taman koliko i do lanjskog snijega. Rodonačelnički duh se Evrope latio samo da bi joj se narugao i najposlije izigrao.

Uviđajući – možda i podsvjesno – prirodu ovog protivrječnog i nemogućeg poduhvata, nije čudo što su izrugivanje, šegačenje i sprdnja postali utemeljujući odnosi DPS-ovske „državotvorne“ priče. U takvom „šaljivom“ društvu, jedino poslušni mogu dobro da prođu, dok su same društvene vrijednosti nužno preinačene i poništene. (Kad DPS-ovce uhvatiš u krađi oni odgovaraju da oni to rade transparentno - za razliku od drugih – koji se plaše Zakona).

Zbogom Sveto - rastanak nam nije mio

Naposljetku, među drugijema, tehnološki višak slijedi i partijskim ideolozima. Ukidaju se “mislioci i teoretičari” srećne budućnosti. Kako svoje interese prikazati kao opšte nije više partijska briga. Armija poslušnih glasača regrutuje se na način kako to pokazuju audio i stenografski zapisi radnih dogovora DPS-a. Tu više nema potrebe za kumrovačkim pitomcima ili latinskim citatima. Na idejnom frontu prazno je mjesto tamo ’đe su se uzdizale perjanice i stjegonoše poput S.M. i N.K. I pored nesumnjive posvećenosti, izobraženosti i bezuslovne spremnosti da opslužuju sve vrste okruglih stolova: od švedskih do istorijskih, lingvističkih, teoloških i, razumije se, naučnih. Pravi majstori dogmatičke simulacije svih znanstvenih rodova i diskursa. Obučeni da kvaziracionalno razglabaju o bilo kojoj političkoj besmislici, prinuđeni su napokon da prihvate ulogu dvorske lude na partijskim posijelima ili logorejičnog piskarala patriotskih porno sadržaja. Migo je za njih institucija.

Suvišak ideologa i doušnika svakako spada u najmanju štetu i gubitak: tek opomena je podobnima - da šteta kad krene ne bira.

Migova vremena

Propast titoističke ideologijske svijesti ostavio je nenačet i sačuvan duh subordinacije – poslušnosti prema gore i sabijanja prema dolje. Poistovjećivanje sa “očinskim” likom novog vođe imalo je više nego dobru strukturu dočeka u naslijeđenoj partijskoj nomenklaturi. Mladi vođa i predsjednik mogao je da odvažno nastupi po utabanoj stazi, preuzme upražnjeno mjesto i dužnost. Njegovim poslušnicima nije više od preše nikakva ideologija. Na gotovs: kakav god bio sadržaj, inovacija ili “vizija”, kojima se neumorno podaje nepogrešivi vođa - sustopice ga prate, bez ostatka identifikuju i predaju implementaciji.

Našim školovanim ideolozima nije ni na kraj pameti da poistovjećenje „državotvorne koalicije“ sa praotačkim i „očinskim“ likom vođe, dešifruju kao socijalnu patologiju. Ubuduće nema više zvanične doktrine samo prazni nalog potčinjvanja i isključivanja neposlušnih. Pogubni učinak takve doktrine bez doktrine, ideje bez svojstava, koja više nikog ne zanima, prije ili kasnije stiže u sve pore društva. „Ukratko, doktrina na vlasti je pravoverno ništa, nihilizam (volje za moć?) koji, sada, može da bude sve i, naročito, sve najgore…” (Milorad Belančić).

Jedan od junaka ove priče je naravno i ministar Migo: ministar ali i partijac iz dna duše – pismen uslovno rečeno ali po zadatku naučnik, obrazovan i kulturan. Operativac glasonosac, donosi glasove, zapošljava, penzioniše i promoviše, opošljava, ali ne širi neku priču. Njegovi fanovi odazivaju se solarno i na izravnu nadoknadu – ništa na obećanje. (Ukinut je, rekosmo li, pojam svijetle budućnosti). Sav Migov ideološki hokus-pokus je što na državu jednoznačno gleda kao na partijski magacin. Nađe se tunake za svakog po nešto. „Nacionalni interes“ je (posljednja) sveta riječ pred kojom se drhti. I kojom se obaraju i tuku neprijatelji partije, države i Miga. Pa sad progovori, ako ti basta: Migo je nauka, kultura, obrazovanje, pismenost i nacionalni interes. U evropskoj Crnoj Gori.

Његош

Njegoš 1813-2013

Svakome naprečac blizak i jasan al’ niko odveć sjekirav da bliže upozna i spozna tog plemenitog samotnjaka.

Uvecaj!

Njegošev mauzolej na Lovćenu (Foto: Arhiva "Vijesti")

Ratimir Vujačić

Mnoge umne glave ogledaće svoje spisateljsko umijeće, sebeljublje, izobraženost ali i pritvrditi političku podobnost – dabogme i udobnost - povodom godišnjice neprevaziđenog nam pjesnika i Vladike. Svakome naprečac blizak i jasan al’ niko odveć sjekirav da bliže upozna i spozna tog plemenitog samotnjaka. „Bjehu muška prsa ohladnjela, a u njima umrla svoboda, ka kad zrake umru na planinu, kad utone sunce u pučinu“. Koliko ih je samo – sve ove godine – pohrlilo Vladici, da se okrijepe, podupru i posluže njegovom veličinom, upravo onih u kojima je „umrla svoboda“. Svodeći Njegoša na Gorski vijenac – spjev o agoniji plemena – u susret već tada aktuelnoj i nastupajućoj globalizaciji, ta gospoda, čija su prsa, sasvim ohladnjela (osim za sitničavu prgavost i egocentrične projekte) bjesomučno citiraju, sijeku, uklapaju i podešavaju svoje političke programe i utopije k djelu velikog Vladike. Lukavo ga prizivajući i priznajući za velikoga samo zato da bi ga učinili sudionikom nekog svog mršavog i sumnjivog zamešateljstva.

Manji i veći potok

Podupirali se Njegošem svikolici, najvećma oni bez sopstvenog lika, „svobode“ i odgovornosti. Pak onda Vladika bude kriv za Dubrovnik i deportaciju jer su izvršioci sve radili „po naređenju“ i principu subordinacije. I opet bi jednako postupili, vele, vjerni službi - sužnji. Ni Predsjednik DPS-a nije, svojedobno, u referendumskoj kampanji mogao mimoići – kao ni mnogi slični prije njega – Gorski vijenac. Da nam na razmeđi naše istorije posvijetli puta prigodnim stihom poštovanog prethodnika. Pak se stihovi, rekosmo li, zgodno prilagode aktuelnom političkom programu. Skrati se ’đe je predugačko: „Manji potok u veći uvire, kod uvora svoje ime gubi, a na brijeg morski obojica“. Veliki vođa hop-cup, izostavlja treći stih – dao ga je amputirati, e da bi Njegoš svojim autoritetom podržao DPS-nacrt ukidanja dvočlane federacije. Krnji dvostih nam tader poručuje da Crna Gora, kao manji potok, neminovno gubi ime u dvočlanoj federaciji. Još samo da vidimo šta će biti na morskome brijegu.

Njegoš kao komunista

Ni ateisti nijesu bježali od Vladike - naprotiv. Neko je duhovito i pronicljivo primijetio da je u Crnoj Gori, Njegoš (Gorski vijenac) više ljudi poveo u partizane no Karl Marks. Njegoš kao ideolog radničke klase, siromašnih seljaka i oskudnih brda. Vojnik partije. Komunisti u CG našli su dragocjenog saveznika ’đe su se najmanje nadali. Pak se u nedostatku radničke klase tu i skrasili. Ostvarili dosluh sa čežnjom naroda za neumrlim i neprežaljenim duhom plemena. Nije čudo da se moćna socijalistička revolucija nakon decenija „snažnog razvoja“ obrela i „odjednom našla“ 90-ih u čvrstom zagrljaju plemenskog zloduha i plemenske ideologije. Sa kojom je sve vrijeme šurovala i tikve sadila. I opet odgovoran Vladika Rade koji je “inspirisao“ izvršioce: od pasjih grobalja, zidanih mostova, socijalističke i AB revolucije.

I naravno obnovitelj

Kao što viđesmo i najnovija obnova je otpočela citatom, od strane velikog vođe, krnjeg dvostiha iz Gorskog vijenca. Nije teško uvidjeti da je „obnova državnosti“ pokrenuta i inspirisana pokušajem prožimanja svega postojećeg plemenskim duhom poštenja, ljepote i mladosti. Čak ni komunisti nijesu silazili do tog nivoa saradnje sa plemenskom ideologijom kao današnji „evropejci“. Komunisti su ipak imali Ideju. A nasljednici su ga po tom pitanju baš utanjili ako ne i ugasili.

Gorski vijenac nam kazuje da je već u Njegoševo doba pleme bilo u dubokoj krizi („sirak tužni bez iđe ikoga“ – sasvim neplemenaski i vanplemenski). Možemo samo zamisliti šta se događalo u duši plemenskog čovjeka, načetog krizom plemenskog univerzuma, duboko uronjenog u psihološki kod plemena, kad prelomi i odluči prići k drugoj religiji i drugom – tuđinskom pogledu na svijet. Vladika Rade je bio dovoljno genijalan da vidi i izvorno prikaže dramu plemena koje doživljava duboku egzistencijalnu krizu. Pleme već tada prelazi u sferu idealnog i poezije – kao nedostižan cilj i rajsko naselje. Pjesnik je toga duboko svjestan. Što se ne bi ni izdaleka moglo reći za njegove koliko brojne toliko nedostojne „sljedbenike“ - recitatore i manipulatore. Koji zaronjeni u izlapjelu plemensku pamet i resantiman, hrle, tumaraju i „isprobavaju“ sve vrste prisiljavanja i povratka na pleme, jedinstvo i diktaturu.

Plemenski duh, koji se kao avet vije oko nas nakon upokojenja plemena, okovan i opsjednut jedinstvom u svojoj retro plemenitoj težnji ne može oživjeti plemensku idilu jednakosti i bratske sloge. To se pokazuje kao nemoguć zahtjev („neka bude što biti ne može“) ali zato uspijeva i može dobaciti do kolektivnih i totalitarnih formi u kojima caruje diktat i nasilna sloga. Djelatan na planu fašizma, nacizma, nacionalsocijalizma, etnocentrizma. Pleme je spontano jedinstvo, istorijski unikat i može se „obnoviti“ jedino nasiljem.

Jedan od rijetkih na političkoj sceni Crne Gore koji je pokazao da razumije ovaj naš višestoljetni čvor je Miodrag Lekić koji je jasno replicirao da je DPS-ovsko isključivanje polovine građana iz državnih poslova, samo zato što su glasali na referendumu za federaciju - fašisoidno. Zloduh nemogućeg plemenskog jedinstva živi i danas u vrloj koaliciji - veselim ljudima „pobjedničkog duha“.

Демократија пред вратима

Demokratija ante portas

Urgentno je neutralisati neprijateljsku kolonu, opozicionare, kritičare, ostatke klasnog (sada, međutim, državnog) neprijatelja, koji kidišu sa svih strana. Ka’ da se dijele priganice.

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: eiu.com )

Ratimir Vujačić

Napredujemo u demokratiji. Samo da najpotonji rezultati njeni ne uslijede prekasno i odvedu nas obnovi uličnih događanja. Tamo nas zanago čeka nova generacija mladih, lijepih i poštenih. Naime, demokratija i beznađe naslonjeno na gubitak opšte ideje - pravna država i svekolika oskudica – nijesu održiva zajednica. Najjeftnije nam je tader odlaganje demokratije na neodređeno vrijeme. Prvo smo ju odložili u epohi Tita i partije zarad revolucije; tijekom koje nas komunisti posve ubijediše da je po narod i radničku klasu, diktatura politbiroa komat bolja i učinkovitija od trule građanske demokratije; drugi put, prilikom parcijalne, šminka „AB revolucije“ koja je odrađena zarad spasavanja „revolucionarne“ obnoviteljske supstance i kadrova njenih - kontinuiteta totalitarizma dabogme.

Domaći komunisti u dubokoj krizi i nestašici identiteta – nikoga da im otkrije ko su i što su - usred nagomilanih i nepremostivih problema, izvedoše „narod“ na ulicu. I kud bi drugo s njim na putu u srećnu budućnost. Upravo, izvedoše radničku klasu, koja se u tom svojstvu i imenu tada posljednji put pojavila. Samoukinula se i postala narod. Bez vlasti nad sredstvima za proizvodnju, ubrzo zapade u bijedu i besposlicu. Sredstva za proizvodnju upodobiše se novim vlasnicima – postadoše nekretnine – Britva&family, Mugi&son…etc. Private property.

Srećna budućnost nam se ubrzo opet smiješila u liku nove partijske umotvorine - suverene države bez demokratije. Dvostruki revolucionari obnoviše svoju istorijsku misiju, latiše se golemog posla - postadoše suverenisti. Trnovito je i nezahvalno dijeliti sudbinu svoje klase, ideje, uvjerenja i velike priče o revoluciji... Na sreću, postoji put kojim se lakše ide, ako si okretan, mlad, lijep i nadasve pošten. Kad si sav predat, obuhaćen, obuzet i posvećen idejom - odgovornost u slučaju propasti, isključivo pada na neprijatelje. Oni zanago zato i postoje. I dok je nas, dušmana faliti neće.

Penzioner i teniser

Prošlo je vrijeme ispijanja koktela u zdravlje radničke klase. Na red su došli narod i država. E, oni su za razliku od prethodnog entiteta vječni ili se bar sporije troše. Biće tu još da se pije i nazdravlja… Ipak, zadržati vlast nije isto što i poljem prijeći ili tufahijom se sladiti. Vlast je najbolje radno mjesto ako je vjerovati - a jeste – okorjelom vlastodršcu i ideologu M. Vukoviću. Nije tader čudo što nam osporavaju napredak i mute čistu ideju (diktaturu) kao pretendenti, zanemogli intelektualci, penzioneri i teniseri, dijaspora, zatim jedan profesor iz vječnog grada, pisac nekoliko tomova… bivši ministri, diplomate.

Urgentno je neutralisati neprijateljsku kolonu, opozicionare, kritičare, ostatke klasnog (sada, međutim, državnog) neprijatelja, koji kidišu sa svih strana. Ka’ da se dijele priganice. Oni odasvud - DPS sam. Naivni građanin, može podleći zdravom razumu i pasti u zabludu: pak mu se stane priviđati, da je na posljednjem natjecanju kontra vaskolikoj DPS – infrastrukturi, istaknut jedan jedini kandidat. Te da je moćni DPS potegao velikog vođu, (oštrog poput britve), digao na noge prvake, tešku artiljeriju, prekaljene borce pobjedničkog duha – sve zbog jednog dubl teniskog igrača iz dalekog Mozambika… diplomate, dijasporca. Koji se odrođen, nezabrinut za pobjedu, nije latio brašna i šećera - tako neophodnog glasačima.

DPS vašar u režiji straha

Nije daleko od pameti (a masa nas je psihologa) medicinski opis stanja u kome se nalazi DPS vrhuška. Nešto se mnogo prepadoše kandidata za kojeg neumorno tvrde i opširno dokazuju da je čist promašaj i izgubljen slučaj. Oduševljeno zbijaju šale, izruguju se i zabavljaju pristalice tijekom predizborne kampanje. Posvećeni ljekar “uveseljava” publiku praveći aluzije na zdravstveno stanje i vitalnost opozicionog kandidata dok njemu – liječniku - basta da se na sred ulice pojaka kojim drago Crnogorcem pa i za levor prihvati. Ističu, takođe, da je njihov kandidat u svakom pogledu podesniji: mlađi je, pak onako crnomanjast i garav – ljepši. Obaška visok i sav nasmijan.

Bivši ideolog partije, nekolike revolucije i inih velikih priča (dokazivao svojedobno da svaki rat, budući privremen, nužno ratuje za mir) a sada dvorska uzdanica na posijelima u svojstvu zabavljača glasača i zborova birača, neumorno upražnjava svoju ispraznu retoriku. U najpotonjem slučaju dva predsjednička kandidata, veli, drugi je neminovno i posljednji. A kakav je to Crnogorac ako nije prvi ili prvi do njega, efektno poentira bivši ideolog radničke klase, AB i svjetske revolucije… (Vladimire Iljiču da nijesi ništa reka’ bez ono da će nam doći glave mangupi u našim redovima, pa si se odužio proletarijatu).

Tek, isprobali smo sve načine i sustave izbjegavanja demokratije i lijevi i desni totalitarizam i još ponešto između toga - ostajući pritom vjerni sebi tj. jednopartijskoj diktaturi, palanačkoj filosofiji života i postplemenskog utopiji. ”Kao što predstavlja karikaturu ne samo fašizma nego i komunizma, palanačko-patrijarhalni režim je, isto tako, karikatura demokratije, političkog pluralizma, parlamentarnog života, pravne države, tržišnih odnosa, kulturne politike...“ (Milorad Belančić).

Сто година самоће

Sto godina samoće

...bolje je biti rođeni filosof, bez dana škole – političar takoreći. Oštar poput britve. Poznato je da škola prekomjerno i nepotrebno razvija blagost, trpeljivost, obzirnost, prijemčivost k alternativama...

Uvecaj!

Milo Đukanović (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

Na konferenciji za novinare u vili “Gorica”, okružen sa sedam državnih zastava, premijer je umjesto “povodom 100 dana Vlade” kazao “povodom 100 godina Vlade”. (Vijesti 18.03.)

Prava suverenost je ona nad vremenom. Sve ti zaludu ako si vremenit, upustiš se i predaš zubu vremena, podložan promjenama - ako te jednog dana biti neće. Ostaneš bez političke funkcije - potencije i egzistencije – svega onoga što si ikada imao ili ćeš imati. Svega što si pošteno stekao kao javni poduzetnik - uprkos sukobu interesa - prijavljeno i tajno, ovden ili vanka.

Na sreću, tome ima lijeka - kad si politikom posvećen. Pun patriotskog naboja i podobnosti - nabereš dovoljno glasova - pak pobjednički, slavodobitno, blagovremeno, postaneš ugaoni kamen nezavisnosti, uzvišen, nadvremen i kao takav bez alternative. Čovjek sa neponovljivom tvrdoćom, osebujnim identitetom i postojanošću. (Kome je sve prečvrsto - tek iz taktičkih razloga - poneki suglasnik mek). Postaneš konačno izuzet iz istorije, onaj koji posmatra i podnosi izvještaj sa stanovišta vječnosti.

Naravski, ovakva transcedentna, superiorna, vanvremena filosofska pozicija nema utočišta u filosofiji, teologiji, metafizici ili nekoj drugoj nauci koja se bavi opštim i neprolaznim kategorijama. Ali u liku našeg vođe, zacijelo, još se iskri onaj nebeski odsjaj iz 90-ih kada smo u sveopštoj narodnoj slozi postali stanovnici i miljenici neba. Nebesnici, izuzeti iz trivijalne materijalnosti i neumitnosti vremenskog toka.

Nego, bolje je biti rođeni filosof, bez dana škole – političar takoreći. Oštar poput britve. Poznato je da škola prekomjerno i nepotrebno razvija blagost, trpeljivost, obzirnost, prijemčivost k alternativama – svijest o vremenu, konačnosti i prolaznosti svega ljudskog. Kudikamo je bolje kad si politički formatiran - iz jednog komada - prpošan, lider u regionu, stoljećima protegnut, beskonačan. Riječju, nezamjenljiv, doživotan, nenadmašan - jedinstven. ’Ajde još ovaj put da rečemo: posebnog kova. (Kako je drug Staljin davno rekao za nas komuniste).

Osmijeh besmrtnika

Britva nam eto podnosi izvještaj povodom prvih „sto godina Vlade“. Spreman je izvijestiti nas i za duži period i nije rečeno da neće. Nije čak riječ o „prvih sto godina“ - ovo mu je sedma petoljetka. Stoga se samo osmjehnuo na svoju „omašku“ - kad je iz njega progovorila nemirna podsvijest koja zanago o vječnosti sniva. Što napisa onaj politički nazadni pjesnik - dobitnik Njegoševe nagrade: „Bilo je to 14. godine, ali ne znam kojega vijeka“. (Godine prolaze, ali se vjekovi kao što znamo samo ponavljaju).

Osvrnuvši se na svoj rad opet nas je podsjetio na tešku borbu protiv dušmana naših, koji vjekovima ne miruju. Pogotovo u (neposrednom) okruženju - nikako da se pomire sa našom neodvisnošću i ubrzanim prosperitetom. Trunje nam vodu, ometaju i ćeraju strateške investitore. Premijer nam, onako narogušen i ljut sav, izgleda bez ostatka posvećen sprovođenju privatizacije i neoliberalne ideje. Takav je vazda bio kad su ideje u pitanju.

I očajno srećan zbog rezultata. Dok nervozno i odlučno rešeta svoje kritičare - zlice i mrske neprijatelje - sve više liči na građanina koji priča o samom sebi. Koji razgovara i raspreda neku svoju muku. Biće da je teškoća prije u tome što je previše odmakao u svojim projektima nego što ih nije ostvario. Slikanje „neprijatelja“ sve više liči na ispovijest, monolog i autobiografski poduhvat. Kao da ne može oprostiti jalovoj opoziciji što nije našla način da ga uspori o odalji mu premilu neoliberalnu avanturu. A tek bliski mu „državotvorci“ koji su u propadanju države i korupciji prepoznali ličnu dobitnu kombinaciju.

Manjkava opozicija

Opozicija ostaje beznadežno nedostatna, inferiorna i nespremna da preuzme Državu, sve dok ne razvije svoju mrežu korupcije i organizovanog kriminala. I bude prilici da ponudi sopstvene krupne ribe i kapitalce. Prvo, tužilaštvo bi, konačno, osim za izdaju, Opoziciju moglo da tuži i goni po osnovu korupcije – u susret Evropi i NATO demokratskoj zajednici. Krupne ribe bi bile prinuđene da brže–bolje prijeđu, i ojačaju patriotski blok. I naćeraju premijera da se opet preznojava pričajući na posijelima o njihovom poštenju. Eto kako je nestalna ta opozicija. (Rečeno je – nikad je nema više od jednog rafala).

Nadalje, opozicija do dana današnjeg nije ponudila svoju koncepciju vječnosti. Ovom narodu ne trebaju privremena rješenja i kratkoročni programi. Komunisti su napravili početničku grešku kada su ekonomske ciljeve oročavali i mjerili petoljetkama. Pak nije ni čudo što su završili onako kako su završili: odnijela ih rijeka vremena – nakon ograničenog broja od nekoliko petoljetki. Naivno se brčkali u revoluciji koja teče. A što teče, isteče.

Danguba je, neozbiljnost i posao dokonih, izvještavati o „prvih sto dana Vlade“. Jedan brkati filosof, za koga je šteta što nije Crnogorac (drugima možemo želju nosit’) reče: „Jer tebe ljubim, o vječnosti“.