Sto godina samoće
...bolje je biti rođeni filosof, bez dana škole – političar takoreći. Oštar poput britve. Poznato je da škola prekomjerno i nepotrebno razvija blagost, trpeljivost, obzirnost, prijemčivost k alternativama...
Milo Đukanović (Foto: Boris Pejović)
Ratimir Vujačić
Na konferenciji za novinare u vili “Gorica”, okružen sa sedam državnih zastava, premijer je umjesto “povodom 100 dana Vlade” kazao “povodom 100 godina Vlade”. (Vijesti 18.03.)
Prava suverenost je ona nad vremenom. Sve ti zaludu ako si vremenit, upustiš se i predaš zubu vremena, podložan promjenama - ako te jednog dana biti neće. Ostaneš bez političke funkcije - potencije i egzistencije – svega onoga što si ikada imao ili ćeš imati. Svega što si pošteno stekao kao javni poduzetnik - uprkos sukobu interesa - prijavljeno i tajno, ovden ili vanka.
Na sreću, tome ima lijeka - kad si politikom posvećen. Pun patriotskog naboja i podobnosti - nabereš dovoljno glasova - pak pobjednički, slavodobitno, blagovremeno, postaneš ugaoni kamen nezavisnosti, uzvišen, nadvremen i kao takav bez alternative. Čovjek sa neponovljivom tvrdoćom, osebujnim identitetom i postojanošću. (Kome je sve prečvrsto - tek iz taktičkih razloga - poneki suglasnik mek). Postaneš konačno izuzet iz istorije, onaj koji posmatra i podnosi izvještaj sa stanovišta vječnosti.
Naravski, ovakva transcedentna, superiorna, vanvremena filosofska pozicija nema utočišta u filosofiji, teologiji, metafizici ili nekoj drugoj nauci koja se bavi opštim i neprolaznim kategorijama. Ali u liku našeg vođe, zacijelo, još se iskri onaj nebeski odsjaj iz 90-ih kada smo u sveopštoj narodnoj slozi postali stanovnici i miljenici neba. Nebesnici, izuzeti iz trivijalne materijalnosti i neumitnosti vremenskog toka.
Nego, bolje je biti rođeni filosof, bez dana škole – političar takoreći. Oštar poput britve. Poznato je da škola prekomjerno i nepotrebno razvija blagost, trpeljivost, obzirnost, prijemčivost k alternativama – svijest o vremenu, konačnosti i prolaznosti svega ljudskog. Kudikamo je bolje kad si politički formatiran - iz jednog komada - prpošan, lider u regionu, stoljećima protegnut, beskonačan. Riječju, nezamjenljiv, doživotan, nenadmašan - jedinstven. ’Ajde još ovaj put da rečemo: posebnog kova. (Kako je drug Staljin davno rekao za nas komuniste).
Osmijeh besmrtnika
Britva nam eto podnosi izvještaj povodom prvih „sto godina Vlade“. Spreman je izvijestiti nas i za duži period i nije rečeno da neće. Nije čak riječ o „prvih sto godina“ - ovo mu je sedma petoljetka. Stoga se samo osmjehnuo na svoju „omašku“ - kad je iz njega progovorila nemirna podsvijest koja zanago o vječnosti sniva. Što napisa onaj politički nazadni pjesnik - dobitnik Njegoševe nagrade: „Bilo je to 14. godine, ali ne znam kojega vijeka“. (Godine prolaze, ali se vjekovi kao što znamo samo ponavljaju).
Osvrnuvši se na svoj rad opet nas je podsjetio na tešku borbu protiv dušmana naših, koji vjekovima ne miruju. Pogotovo u (neposrednom) okruženju - nikako da se pomire sa našom neodvisnošću i ubrzanim prosperitetom. Trunje nam vodu, ometaju i ćeraju strateške investitore. Premijer nam, onako narogušen i ljut sav, izgleda bez ostatka posvećen sprovođenju privatizacije i neoliberalne ideje. Takav je vazda bio kad su ideje u pitanju.
I očajno srećan zbog rezultata. Dok nervozno i odlučno rešeta svoje kritičare - zlice i mrske neprijatelje - sve više liči na građanina koji priča o samom sebi. Koji razgovara i raspreda neku svoju muku. Biće da je teškoća prije u tome što je previše odmakao u svojim projektima nego što ih nije ostvario. Slikanje „neprijatelja“ sve više liči na ispovijest, monolog i autobiografski poduhvat. Kao da ne može oprostiti jalovoj opoziciji što nije našla način da ga uspori o odalji mu premilu neoliberalnu avanturu. A tek bliski mu „državotvorci“ koji su u propadanju države i korupciji prepoznali ličnu dobitnu kombinaciju.
Manjkava opozicija
Opozicija ostaje beznadežno nedostatna, inferiorna i nespremna da preuzme Državu, sve dok ne razvije svoju mrežu korupcije i organizovanog kriminala. I bude prilici da ponudi sopstvene krupne ribe i kapitalce. Prvo, tužilaštvo bi, konačno, osim za izdaju, Opoziciju moglo da tuži i goni po osnovu korupcije – u susret Evropi i NATO demokratskoj zajednici. Krupne ribe bi bile prinuđene da brže–bolje prijeđu, i ojačaju patriotski blok. I naćeraju premijera da se opet preznojava pričajući na posijelima o njihovom poštenju. Eto kako je nestalna ta opozicija. (Rečeno je – nikad je nema više od jednog rafala).
Nadalje, opozicija do dana današnjeg nije ponudila svoju koncepciju vječnosti. Ovom narodu ne trebaju privremena rješenja i kratkoročni programi. Komunisti su napravili početničku grešku kada su ekonomske ciljeve oročavali i mjerili petoljetkama. Pak nije ni čudo što su završili onako kako su završili: odnijela ih rijeka vremena – nakon ograničenog broja od nekoliko petoljetki. Naivno se brčkali u revoluciji koja teče. A što teče, isteče.
Danguba je, neozbiljnost i posao dokonih, izvještavati o „prvih sto dana Vlade“. Jedan brkati filosof, za koga je šteta što nije Crnogorac (drugima možemo želju nosit’) reče: „Jer tebe ljubim, o vječnosti“.
No comments:
Post a Comment