Сто година самоће

Sto godina samoće

...bolje je biti rođeni filosof, bez dana škole – političar takoreći. Oštar poput britve. Poznato je da škola prekomjerno i nepotrebno razvija blagost, trpeljivost, obzirnost, prijemčivost k alternativama...

Uvecaj!

Milo Đukanović (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

Na konferenciji za novinare u vili “Gorica”, okružen sa sedam državnih zastava, premijer je umjesto “povodom 100 dana Vlade” kazao “povodom 100 godina Vlade”. (Vijesti 18.03.)

Prava suverenost je ona nad vremenom. Sve ti zaludu ako si vremenit, upustiš se i predaš zubu vremena, podložan promjenama - ako te jednog dana biti neće. Ostaneš bez političke funkcije - potencije i egzistencije – svega onoga što si ikada imao ili ćeš imati. Svega što si pošteno stekao kao javni poduzetnik - uprkos sukobu interesa - prijavljeno i tajno, ovden ili vanka.

Na sreću, tome ima lijeka - kad si politikom posvećen. Pun patriotskog naboja i podobnosti - nabereš dovoljno glasova - pak pobjednički, slavodobitno, blagovremeno, postaneš ugaoni kamen nezavisnosti, uzvišen, nadvremen i kao takav bez alternative. Čovjek sa neponovljivom tvrdoćom, osebujnim identitetom i postojanošću. (Kome je sve prečvrsto - tek iz taktičkih razloga - poneki suglasnik mek). Postaneš konačno izuzet iz istorije, onaj koji posmatra i podnosi izvještaj sa stanovišta vječnosti.

Naravski, ovakva transcedentna, superiorna, vanvremena filosofska pozicija nema utočišta u filosofiji, teologiji, metafizici ili nekoj drugoj nauci koja se bavi opštim i neprolaznim kategorijama. Ali u liku našeg vođe, zacijelo, još se iskri onaj nebeski odsjaj iz 90-ih kada smo u sveopštoj narodnoj slozi postali stanovnici i miljenici neba. Nebesnici, izuzeti iz trivijalne materijalnosti i neumitnosti vremenskog toka.

Nego, bolje je biti rođeni filosof, bez dana škole – političar takoreći. Oštar poput britve. Poznato je da škola prekomjerno i nepotrebno razvija blagost, trpeljivost, obzirnost, prijemčivost k alternativama – svijest o vremenu, konačnosti i prolaznosti svega ljudskog. Kudikamo je bolje kad si politički formatiran - iz jednog komada - prpošan, lider u regionu, stoljećima protegnut, beskonačan. Riječju, nezamjenljiv, doživotan, nenadmašan - jedinstven. ’Ajde još ovaj put da rečemo: posebnog kova. (Kako je drug Staljin davno rekao za nas komuniste).

Osmijeh besmrtnika

Britva nam eto podnosi izvještaj povodom prvih „sto godina Vlade“. Spreman je izvijestiti nas i za duži period i nije rečeno da neće. Nije čak riječ o „prvih sto godina“ - ovo mu je sedma petoljetka. Stoga se samo osmjehnuo na svoju „omašku“ - kad je iz njega progovorila nemirna podsvijest koja zanago o vječnosti sniva. Što napisa onaj politički nazadni pjesnik - dobitnik Njegoševe nagrade: „Bilo je to 14. godine, ali ne znam kojega vijeka“. (Godine prolaze, ali se vjekovi kao što znamo samo ponavljaju).

Osvrnuvši se na svoj rad opet nas je podsjetio na tešku borbu protiv dušmana naših, koji vjekovima ne miruju. Pogotovo u (neposrednom) okruženju - nikako da se pomire sa našom neodvisnošću i ubrzanim prosperitetom. Trunje nam vodu, ometaju i ćeraju strateške investitore. Premijer nam, onako narogušen i ljut sav, izgleda bez ostatka posvećen sprovođenju privatizacije i neoliberalne ideje. Takav je vazda bio kad su ideje u pitanju.

I očajno srećan zbog rezultata. Dok nervozno i odlučno rešeta svoje kritičare - zlice i mrske neprijatelje - sve više liči na građanina koji priča o samom sebi. Koji razgovara i raspreda neku svoju muku. Biće da je teškoća prije u tome što je previše odmakao u svojim projektima nego što ih nije ostvario. Slikanje „neprijatelja“ sve više liči na ispovijest, monolog i autobiografski poduhvat. Kao da ne može oprostiti jalovoj opoziciji što nije našla način da ga uspori o odalji mu premilu neoliberalnu avanturu. A tek bliski mu „državotvorci“ koji su u propadanju države i korupciji prepoznali ličnu dobitnu kombinaciju.

Manjkava opozicija

Opozicija ostaje beznadežno nedostatna, inferiorna i nespremna da preuzme Državu, sve dok ne razvije svoju mrežu korupcije i organizovanog kriminala. I bude prilici da ponudi sopstvene krupne ribe i kapitalce. Prvo, tužilaštvo bi, konačno, osim za izdaju, Opoziciju moglo da tuži i goni po osnovu korupcije – u susret Evropi i NATO demokratskoj zajednici. Krupne ribe bi bile prinuđene da brže–bolje prijeđu, i ojačaju patriotski blok. I naćeraju premijera da se opet preznojava pričajući na posijelima o njihovom poštenju. Eto kako je nestalna ta opozicija. (Rečeno je – nikad je nema više od jednog rafala).

Nadalje, opozicija do dana današnjeg nije ponudila svoju koncepciju vječnosti. Ovom narodu ne trebaju privremena rješenja i kratkoročni programi. Komunisti su napravili početničku grešku kada su ekonomske ciljeve oročavali i mjerili petoljetkama. Pak nije ni čudo što su završili onako kako su završili: odnijela ih rijeka vremena – nakon ograničenog broja od nekoliko petoljetki. Naivno se brčkali u revoluciji koja teče. A što teče, isteče.

Danguba je, neozbiljnost i posao dokonih, izvještavati o „prvih sto dana Vlade“. Jedan brkati filosof, za koga je šteta što nije Crnogorac (drugima možemo želju nosit’) reče: „Jer tebe ljubim, o vječnosti“.

У име чистоће

Facebook profile, ili u ime čistoće

„Narod koji ima ovakvu omladinu ne mora da brine za svoju budućnost“ (J.B.T.) Jedna fina gospođica nježnog lika – manekenka - oplela je po opoziciji žestinom koje se ne bi postidio ni seoski kadar AFŽ-a i DPS-a iz četr’es osme

Uvecaj!

(Foto: Models Inc)

Ratimir Vujačić

Red bi bio da pučanstvo konačno odahne. Tu prije neki dan dobili smo potvrdu nezaboravnih riječi najvećeg sina naših naroda i narodnosti: „Narod koji ima ovakvu omladinu ne mora da brine za svoju budućnost“ (J.B.T.) Jedna fina gospođica nježnog lika – manekenka - oplela je po opoziciji žestinom koje se ne bi postidio ni seoski kadar AFŽ-a i DPS-a iz četr’es osme.

Ili nešto docnije, svejedno – demokratija je vječna. Neka dobričina zacijelo je zblanuta erupcijom i vrelinom emocije u jednom tako krhkom biću koje je tek zabeharilo. Ipak, manekenka je samo iskreno i dobrim redosljedom objavila ono što podrazumijeva „nova razvojna filozofija“ DPS-a.

Možete misliti koliko je samokontrole i napora neophodno ideolozima DPS-a kad istorodne sentimente pretaču u milozvučne rodoljubive parole, uz šaputajuću blagoglagoljivu intonaciju.

Provincija u pozadini

Pak se vidi, koliku žabu moraju svako jutro - na prazan drob - pojesti partijski poslenici kad hvale i dižu u nebesa ono što su do juče mrzjeli iz dna duše i plašili se kao najvećeg zlotvora: parlamentarnu demokratiju, Evropu, građanska, ljudska prava i slobode, polifoniju... Koliko se susprežu vrli partijci – uprkos svojoj ljepoti - dok plivaju do guše u privilegijama, za razliku od ustreptalog početnika koji se tek nada i naslućuje benefite posvećenosti.

A desi se, makar i slučajno, da im neko, ničim izazvan, stane na žulj ili ospori povoljan raspored na koji su već dobrano navikli. Elem, mora im se priznati zavidna prijetvornost i kameleonski potencijal, bez obzira što im priskaču i pružaju svesrdnu pomoć rodoljubivi romanopisci i nekolike akademije. Tek pažljiva analiza njihovih istupa, riječi i stavova otkriva da je pornografija i njihov omiljeni žanr.

Što bi se reklo – vole, no trpe. A tako bi žustro raspalili. Nego su Evropljani. Ne priliči. Mlada osoba je, naravski, tek ukratko i pregledno iznijela ono što vladajuća ideologija skriva i misli o opoziciji. Budući da vladaju mladi, lijepi i pošteni - opozicija može biti samo prigodna (zbog „evrop - skog puta“) ili pogrešan spoj.

Kao što je navedeno: odvratni nusprodukt metabolizma, koji izaziva nesnosno gađenje i prema tome nedložno odlaganje na odgovarajuće mjesto. Sreća što upornih opozicionara nema mnogo i nikad ih nije ni bilo više od „jednog rafala“. I vazda manje nego probnih vozača.

Agonija ili obnova

Dakle nije bilo uputno, iz političkih razloga naravno, ulaziti u tančine kad smo posvećeno uzdizali u nebesa najnoviji projekat - nema odmora dok traje obnova - obnova čega će to biti. Parlamentarne demokratije ili feudalizma kao jednonačelnog samovlašća - država to sam ja - sa osloncem na odgovarajuću plemensku svijest i mehke suglasnike.

Neprežaljeno Pleme bijaše zaista zdravina, ljubav, bratstvo... i jedinstvo. Prije ćemo zanago u grob zajedno sa njim nego se osloboditi prisile da ga na svaki način povratimo u život. Nemilosrdni istorijski tok učinio je svoje upokojio ga i predao prošlosti. Već je početak XX stoljeća bio bremenit znacima propadajućeg plemenskog poretka i bratstveničkog morala.

O tome postoje mnoga dokumenta, dokazi i svjedočenja. Ali mi smo ti koji će reći Istoriji svoje veliko Ne. Svi politički projekti na ovom prostoru – uključujući i revolucionarne – morali su koketirati, podilaziti, dodvoravati se i obećavati obnovu plemenske idile. Ali i više od toga: u kriznim trenucima po vladajuću dogmu, hrlilo se u izravnu saradnju sa avetima prošlosti i plemenskim zloduhom.

To su bili najmračniji padovi u našoj povijesti: nacizam i fašizam devedesetih, propadanje i urušavanje socijalističke ideje u blato najsebičnijih poriva. Na očigled Socijalističke partije i sasvim očuvanih kadrova.

Nemoguć ljubavni poduhvat da vratimo prvobitno pleme, jedinstvo, onu idilu i rahatluk, izvrće nam se u suprotnost – razočarenje, zapadanje u lošu beskonačnost, nihilizam i beznađe - razarajuću mržnju na sve i svakoga. Valjda ni Vaskrs, makar ga skromno nazivali „obnova“ nije u ljudskoj nadležnosti i moći.

Koliko su takvi obnoviteljski projekti plemeniti, šta tvore i proizvode zorno nam predočava upravo iskrena facebook - ispovijest i poruka jednog nježnog i divnog bića. Melodičnog evropskog imena. I našeg prezimena koje podsjeća na buru.

Paralipomena

Pjesnik Ršumović: „Prase nam iz blata javlja – čistoća je pola zdravlja“. Čistoća je, svakako, velika stvar. Eto, zbivanja koja je Evropa iskusila kao „nacizam“, Balkan je preinačio u „čišćenje“ – etničko - dakako.

Bogme, briga za zdravlje i posvećenost čistoći na naš spontan način. Na drugoj strani, ono što su strogi komunisti zvali „poli - tička podobnost“, neoliberalne „europske“ demokrate nazivaju – posvećenost.

Podobni čo’jek današnjice je ekstremni egoista, misli samo na svoju ademovicu, gleda da što više zahvati – da se snađe – pak to neoliberalni ideolozi „pos - većenošću“ zovu. Britva je najavio čišćenje, svim „neposvećenima“ u svojim redovoma. Pa ko ne bi raspalio po prokletoj opoziciji?”

Ранка до Ранка

Ranka do Ranka

Vladajuća klasa neprestano zaglušuje parolama, ne da oka otvorit', da je upravo ovaj neoliberalni modus – koji državu koristi kao sredstvo uvećanja profita odabranih - onaj rahatluk, koji smo vjekovima sanjali

Uvecaj!

"Šta sa nekih 330.000 građana koji nemaju simpatija ni povjerenja u ovakvo vođstvo" (ilustracija) (Foto: Vesko Belojević)

Ratimir Vujačić

Interes vladajuće klase u MNE svakako nije pravna država. Njihova briga, trud i vještina usmjereni su na održavanje i ostajanje na vlasti. Državu koriste i uvažavaju u mjeri koja im obezbjeđuje privilegovani položaj i ostvarivanje dobiti. Na isti način cijene i poštuju ljude oko sebe: ako im odobravaju i podilaze, dobaciće neku mrvicu pa i više od toga. Prema slobodnim građanima osjećaju neprijateljstvo i želju za uništenjem. I to bi bilo uglavnom sve, što se njih tiče.

Ali šta sa nekih 330.000 punoljetnih građana koji nemaju simpatija ni povjerenja u ovakvo vođstvo, nego su samo nevoljni saputnici neoliberalne „državotvorne“ ideje. Prepušteni nemaru i bahatosti vladajuće klase gotovo dvostruko brojniji od sigurnih koalicionih glasova. To je onaj čuveni narod za koji propaganda i dalje tvrdi da uprkos svemu daje glas vladajućoj koaliciji. Nazivajući ga pritom i pogrdnim imenima.

Čitav niz izjava istaknutih partijaca – M. Vuković : “Crna Gora je dobrano partijska država“ - i sada već čuveni predizborni dogovori, ne ostavljaju dilemu u pogledu karaktera vladajuće partije. Ista, sebe i nadalje, bez valjanog dokaza, jednači i poistovjećuje sa državom. Država, to je partija tj. vladajuća klasa. I tu im se mora priznati dosljednost: od Tite do predizbornog pobjedničkog dogovora DPS-a.

Država, što je to

Badava suva primjedba iz udžbenika logike da je partijska država - drveno željezo: država je svih građana, umalo se ne omaknu svih nas ili je nema. Antidržavno je – par excellence - isticati jednu grupu (partijaca, trokapića, kriminalaca, mladih i lijepih,...) na račun, štetu i omalovažavanje ostalih građana. U protivnom, u pitanju je poznata Marksova klasna država, gdje jedna klasa – ovog puta nipošto radnička - družina, frakcija, razlomak, ugnjetava druge, pak u tu svrhu prisvaja i koristi sredstva državne prinude. Vraćamo se u ambijent u kojem je odvažni metalski radnik Josip Broz skresao u brk Sudiji – da priznaje samo sud svoje partije.

Vladajuća klasa neprestano zaglušuje parolama, ne da oka otvorit', da je upravo ovaj neoliberalni modus – koji državu koristi kao sredstvo uvećanja profita odabranih - onaj rahatluk, koji smo vjekovima sanjali.

Novi moral tj. neoliberalni

Poznato je da je socijalizam punom državnom i partijskom silom prevazišao i ukinuo „truli buržoaski moral“. U doba revolucije moral je morao biti preinačen i sva tradicija potisnuta, nadmašena, ostavljena u dronjcima i poništena. Ipak, jedan ozbiljan filosof, Milorad Belančić, iznosi dobro obrazloženu tezu da je upravo padanje i oslanjanje revolucije na zloduh umrlog plemena - dakle najmračniji i najluđi dio naše tradicije – bio spasonosni zagrljaj vladajućoj klasi u prvoj krizi doktrine, 1948. godine. (Đede Jovo: „prijava je bilo više nego zatvorskih kapaciteta“).

Procvat palanačkog mentaliteta i obnavljanje plemenskih skupština 90-ih godina, pa i sama „istorijska“ VIII sjednica, nijesu bili ništa drugo nego kupovanje vremena i spasavanje vladajuće klase dok se lati neke nove doktrine i lijepe priče. Neoliberalizma, na primjer, gdje je palanački duh opet nezamjenljivi partner, oslonac i siguran glas, pak evo srećno živi svoju treću epohu: bio je ortak komunizma, zaslužan za uzlet fašizma 90-ih, djelatan i svoj na svome u obnovi kapitalizma.

Prof. dr Vukotić preporučuje svojim studentima kao neophodnost i gvozdenu nužnost novog morala da pokidaju sentimentalne veze sa drugovima iz djetinjstva i rane mladosti. Da odlučno raskrste sa svojom mračnom prošlošću. Nije obrazložio u ime čega i kojeg višeg društvenog načela: recimo, države svih građana, u ime naroda, napretka, neoliberalizma sa ljudskim licem, svijetle budućnosti... Ne bi bilo zgorega da se prof. podupre i nekim naučnim argumentom, jerbo je tu najjači - makar na engleskom jeziku. Ne, to neće učiniti jer je to koliko nemoguće, toliko i suvišno. Nemoguće, jer se takav naum kosi i protivi svim poznatim humanim načelima i filosofijama u Evropi posljednja dva i pol milenijuma. Suvišno, jer se njegovi sljedbenici ne „lože“ na nauku.

Poslušnost je vječna

Tek, neoliberalizam je u oblasti morala zaživio u našoj svakodnevici ne manje nego što je rastur državne privrede promovisan u rodoljublje i patriotizam. Svako lakonog – ko mučeništvu nije sklon - jedanak se upodobio i upregnuo. Ne čudite se ako vam se rodbina i prijatelji više ne javljaju na mobilni telefon ili ne odgovaraju na e-mail. Javljaju se svojim pretpostavljenima, nadređenima, strateškim partnerima, političkim instruktorima... Malo sjutra (kad lipše neoliberalizam) rođacima, drugovima iz djetinjstva, škole, vojske, kafane, fudbala...

Naš rasplemenjeni, neoliberalni čo’jek odlučio se na osamljivanje, izdvajanje, profit, obesmišljavanje društvenih veza, obzira, dobrih običaja, uljudnosti i tekovina civilizacije, zarad obećavajuće budućnosti – novog opijuma za narod - ideologije neoliberalizma, privida lične sigurnosti i bezbjednosti, oslonjene na bezuslovnu poslušnost, poniznost, tekući račun i partiju.

„Gde god da smo ranije bili, sada smo se vratili u jedan teškopodnošljiv, političkom patologijom uništeni, vrednosno opustošeni palanačko-patrijarhalni zavičaj”... (Milorad Belančić). Ili što bi Vladika Rade rekao, slamke smo i siročad tužna - bez igđe ikoga.

Два Ранка или револуција која тече

Dva Ranka ili revolucija koja teče

Jezik je zacijelo ozbiljna rabota o kojoj ovaj pjesnik ne može i ne smije da ćuti ali… to je kao što svi znamo politički posjed par excellence.

Uvecaj!

Pa i V. Čerčil reče da su interesi vječni

Ratimir Vujačić

“Jovović je u emisiji predstavljen kao jedan od najznačajnih pjesnika srpskog jezika koji je primarno trebalo da govori 'o politikantima koji su promijenili ime jezika u Crnoj Gori i opštem stanju u literaturi i jeziku'”.(Vijesti 09.02.)

Nedavno je i jedan pjesnik - Ranko Jovović - izazvao erupciju komentara na Portalu Vijesti. Naravno, ne zbog svoje poezije i ne zbog gostovanja u nekom državnom mediju. Odvažio se na vruće teme – onako pjesnički naivno i okomito – na Radiju Svetigora. Jezik je zacijelo ozbiljna rabota o kojoj ovaj pjesnik ne može i ne smije da ćuti ali… to je kao što svi znamo politički posjed par excellence. Političari su ga preuzeli , preporučili i umijesili kao identitetsko uporište, bitno za život i opstanak mlade nam obnovljene i neoliberalne demokratije. I države bogme - kako se rado i od srca, oglašavaju i prse.

Metež i hajka: od gomile komentara administrator je bio prinuđen da izbriše polovinu; ne bi pogriješio da je i preostalu polovinu prepolovio. Koliko žuči, isključiviosti, uzbuđenja i niskih strasti izazivaju uzvišena identitetska pitanja. U odnosu na zacrtane i zanosne partijske projekcije - koje ništa dobro ne obećavaju - prodaja preostale državne imovine proći će, zanago, neopaženo i bez sjekirancije. Ekonomija više nije temelj države – Lenjin se u grobu prevrće – domaći lenjinisti muče. Ali ne zadugo – čekaju da se pojave Četnici.

Ko je najgori Crnogorac?

Daleko su iza nas nevini počeci revolucije kada su dva brata bili tek ideološki - pod prinudom prilika svjetskog rata - razvrstani u razne formacije: jedan međ’ četnike drugi u partizane. Partijski mislioci su tu tragičnu diobu pomno odnjegovali, analizirali i održali kao nešto najdragocjenije što nam je podario II svjetski rat. Dapače, uzdigli je na naučni nivo i dali joj fundamentalan karakter. Ti lenjinisti u ostavci su o trošku države plandovali pola stoljeća – sa neskrivenom pretenzijom na vječnost - tkajući gvozdenu zavjesu između nas i njih. Vodili beskompromisni i istrajni ideološki rat protivu klasnog i idejnog protivnika. Sustavnom i britkom boljševičkom metodom naslikali su za potrebe revolucionarnog ambijenta, podmuklog i mrskog neprijatelja partije, demokratije, države i naroda. Prosto je čudnovato da je ovaj narod mogao izroditi nešto tako grdno, mračno i naopako. Tek će se najnovija partijska nauka i Akademija hrabro očitovati povodom ovog teškog pitanja - o čemu je šira javnost blagovremeno i u obrocima uniformisana putem državnih medija. U svakom slučaju u “godinama raspleta” nije bilo suvišno napomenuti da su pobjedu opet odnijeli “mladi, lijepi i pošteni”. Da ne bi ko štogod pobrkao.

Ranko protiv Ranka

Ranko protiv Ranka i naravno Krivokapić protiv Krivokapića. “Jeste, jeste. Vrlo ovako tužno jeste",  složio se pjesnik Jovović kada je jedan Krivokapić procijenio drugoga – poznatijega - da je “najgori Crnogorac”.

Elem, podjela do koje je došlo u toku svjetskog rata i revolucije bila je tek u zametku. I nije mnogo obećavala. Sve su prilike da bi tuna i okapala da nije potonjeg truda svjesnih i organizovanih partijskih snaga. Podjela čisto politička sa nužnim dodacima našeg podneblja, gdje su ideje često samo povod da pokažemo svu raskoš violentnog dinarskog bića.

Uostalom, nije mnogo važno ko je u pravu: bitno je da revolucija teče. I da se ćim više udaljavamo i otuđujemo na gornji i donji kraj, opčinjeni zasebnim identitetom svakog zaseoka. Jedan komentator je teško doživio pjesnikovu opasku da su “Muslimani bivši Srbi” – dakle rod i braća sa Srbima - pak je gorko uzvratio: “Dokle će da nas vrijeđaju”. Priča se da je svojevremeno Kralj Nikola upitao jednoga na Rijeku Crnojevića: “Bješe li Ti ono iz Donjeg Ceklina?” – “Ne Ja, gospodare, ni da’ Bog” – “Oprosti, bolje nam tadijer Ti reci odakle si?” – “Ja, gospodare, iz Gornjeg Ceklina!”

Neprijatelji su privremeni - al’ Četnici vječiti

Pa i V. Čerčil reče da su interesi vječni za razliku od nestalnih neprijatelja: nekadašnji okupatori su sada naši ponajbolji partneri i bezbjednosni kompanjoni, trula buržoaska demokratija je naš prioritetni cilj, krupni kapital i imperijalizam su svoji na svome u Crnoj Gori, naši su momci u tom smislu rame uz rame u Avganistanu, zaživjela je pravna država i korupcija, stani investitori upravljaju našim resursima i pokretači su održivog razvoja… (Od revolucije i ljevice ne osta ni kamen na kamenu - o čemu domaći lenjinisti muče.)

Jedino su Četnici ono što su bili: neumrli arhineprijatelji i vječiti saradnici okupatora. Naporima nekolike Akademije i patriotskih snaga općenito, konačno privodimo kraju projekat i svestrani raskid od bivše braće i sunarodnika kao krunu naše posvećenosti: radi se o drugoj naciji, Jeziku, Crkvi i naravno o drugom DNK lancu. Ako DNK analiza ne potvrdi nalaz svekolike Akademije - tim bolje. Crnogorci ne ljube lance.

Зауставите јануар

Zaustavite januar

Predsjednik nam zaista kaže da su poglavari tranzicije tek moralni pobjednici i ništa više. Patriote su to bez preobuke i čistih gaća.

Uvecaj!

"Nema onoga čega ima i ima onoga čega nema" (ilustracija) (Foto: Svetlana Mandić)

Ratimir Vujačić

"Kada bi neko mogao da nam pokaže bogatstvo u Crnoj Gori, čijim bi se zahvatanjem mogli riješiti problemi u ekonomiji, zar mislite da bi Vlada propustila to da uradi? Nažalost, tog bogatstva nema i zato moramo posezati za onim što je realna ekonomska osnova za rješavanje finansijskih i ekonomskih problema", tvrdi Đukanović. (Vijesti, 29. januar)

Godine, kao što je najavljeno, počinju januarom. Sve su prilike da će tako potrajati, dapače, svi ostali mjeseci pokazaše se kao višak i čisti trošak. Neka je vječan naš januar – kao nekad crveni oktobar. Sve što se bitno ima reći u pošteni januar može stati. To je mjesec kad, između ostalih, međedi spavaju i eventualno sanjaju - o proljeću - a o čemu drugom. Ako međedi uopće sanjaju.

Naivan i dremljiv, građanin poima Vladu kao što i ona samu sebe štuje i rado prikazuje: u svom domenu i šire, posvećenu opštem dobru, moćnu, djelotvornu i nadasve odgovornu. Podoban građanin i siguran glas uglavnom misli o tome što Vlada još može učiniti za njega – nikako da se upita što on može učiniti za Vladu po pitanju integracije i održivosti! Kad je posljednji put siguran glas – građanin nezavisne - pošao u Vladu, predstavio se, iznio svoje viđenje krize, ukazao kako se dolazi do direktnih investicija, pokreće business, proizvodnja čak, smanjuju troškovi, dovlače strani partneri – ćeraju domaći izdajnici i četnici. Vlada očekuje od glasača posvećenost razvoju neoliberalne ideje i prakse, a ne jalovo pravdoljublje minulog razdoblja naše posvećenosti proleterskoj revoluciji. Čemu opanjkavanje bogataša i dobitnika tranzicije. Prema saznanjima Vlade, nema ni jednih ni drugih, ali zato ima trećih: sve go gubitnik i bezemljaš. Tranzicija je morala da se sprovede zbog Evrope i kolektivnog sistema bezbjednosti a ne da bi se neki građanin dohvatio zelene grane ili prvog miliona. Uostalom, nijesmo mi - nego je A. Dedić uglazbio: „Ja pjevam da mi prođe vr’jeme ahaa... (i da zaradim nešto)“.

Predsjednik nam zaista kaže da su poglavari tranzicije tek moralni pobjednici i ništa više. Patriote su to bez preobuke i čistih gaća. Vidjeti da je neko bogatstvo prijenulo k partiji i državotvorcima, uprav onamo ’đe se poštenje uzvisilo zajedno sa mladošću i ljepotom - naočigled svih nas – znači zanemariti veličinu, obnovljeni juriš na nebo i vrednote naše partije. Ne vidjeti šumu od drveća.

Od Kumrovca do Brisela

Valja nam razmišljati kako malim porezima - ne zamlaćujući se proizvodnjom - doći do maksimalnih rezultata. Nadalje, pripuniti budžet uplatama nezaposlenih radnika koji će dobrovoljno pohađati kurseve crnogorskog jezika; izložiti plan pridobijanja glasača lijepim riječima, rasteretiti tijem načinom državne fondove i robne rezerve, relaksirati pretrpane državne institucije novog talasa prepodobnih glasača – potonjih državnih činovnika.

Sjeća se, zanago, Predsjednik DPS-a i Vlade srećnih vremena kad je sticao temeljno patriotsko i stručno obrazovanje. Bile su to godine opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Iza svakog grma virila je puška, svaki građanin je bio kolektivni sistem bezbjednosti. Strani neprijatelj nije mogao da priviri, a domaći obesnažen, popisan i zaveden (u spisak). Stoga smo se pokazali nečuveno spori i postojani - jači od svake mijene i prolaznosti. Zahvaljujući tome, rodoljubivi pjesnik je mogao sevdalinku o vječnosti našoj da zapoje.

Još stari Grci biljahu u nedoumici da li se suština pojavljuje ili voli da se skriva. Da li postoje bitnosti i esencije što nesaznatljive borave u vječnoj pomrčini? Nekad teški metafizički pojmovi sada su privatizovani i kooptirani od strane DPS iluzionista - nevidljivi poput brzopoteznog bogatstva, nekretnina na pjeni od mora - nastalih na talasu državnosti i demokratije. Zanago, inozemni žiro-računi spadaju u nesaznatljiva noumena nad kojima svako ljudsko zapire saznanje. Za razliku od radničkih plata koje se lasno daju percipirati, oporezovati i kvantificirati prostim računskim radnjama i tromim organima mrzovoljne administracije.

Kralju vjeran Titu odan

Elem, predsjednik po običaju, svojim šećerli retoričkim trikovima, dokazuje da nema onoga čega ima i ima onoga čega nema. Učini nam na znanje da u neoliberalnoj MNE nema bogatstva za oporezivanje - još manje za zahvatanje – makar Vlada nema takvo saznanje i vidokrug. Biće prije da je DPS konačno zaokružio i pritvrdio svoj neoliberalni nauk i zadatak: bogatima bogatstvo – sirotinji bijeda, oskuduca i porez. Taj program (i zadatak) doveo je do predvidljivog i planiranog osiromašenja većine građana i do koncentracije bogatstva društva u rukama malobrojne ekskomunističke - sada već neoliberalne - manjine.

DPS je postao birokratija koja služi privatnoj moći i privatnom bogatstvu, a istina o njihovoj povezanosti ne smije biti otkrivena širokoj neupućenoj javnosti – elem, glasačima.

Po svom konceptu odabrane elite koja će određivati uslove onoga što će se zvati „nacionalnim interesom“ i koja vlada u ime širih masa, neoliberalizam nosi u sebi sličnost s lenjinističkim konceptom „avangardne partije“ koja nas je diktaturom već jednom vodila u srećnu i sigurnu budućnost. Time se krug naših komunista i neoliberala zatvara. Od Moskve do Vašingtona - ne mrdajući ademovicu s mjesta. Što onaj napisao na nadgrobnoj ploči: „Kralju vjeran - Titu odan”...

Своја држава

Svoja Država

Lako se sad dopisivati sa centrima svjetske revolucije kad je đede Jovo poša’ u penziju i briselski je demokrata obaška

Uvecaj!

Kako se takav uopće usudio da priviri u MNE (Foto: Savo Prelević)

Ratimir Vujačić

Da li misle da će „naši partneri“ u Briselu pasti na tjeme kad vide kako se Crna Gora zakitila čovjekom koji je iz te Evrope utekao – ne sviđa mu se porez, legitimno, ali on je utekao kod Putina. (B. Brković - kolumna “Žerar”)

Intelektualci su naša najviša nada. Ima građana koji vjeruju i nadaju se, poput svojih neukih predaka, u kosmički poredak, vrhovnog tvorca, njegovu dobrotu. Taj će, vjeruju, jednog dana sve dovesti na svoje mjesto. Ako neko misli da je On budala – grdno se vara.

Kod intelektualaca je - sve su prilike - vjera u nebo, rjeđi slučaj: bili su gore, ’odali, osmotrili – praznina, vele, i neprobojna tama. Na sreću našli su uporište i oslonac u svjetlosti vlastitog razuma i jasnog rasuđivanja. Nipošto sitnosopstveničkog interesa, šićara, partijske podobnosti... to bi samo trunjilo i bacilo sjenku na plemenitost njihovog zanata, poduhvata i misije. Ispriječilo se između njih i istine. Ništa, međutim, ne može kupiti ili pomutiti njihov oštri pogled na stvarnost.

Ukratko, intelektualci vjeruju u sebe i nas – mi vjerujemo njima.

Otvoreno pismo

Nekad se centar svjetske revolucije nalazio istočnije - u Moskvi. Naši kadrovi i metalski radnici bili su među najboljima i najvatrenijima. Ili kako bi rekao Ahmed Nurudin - boljih je možda i bilo, ali vjernijih nije bilo mnogo. Osvojili smo vlast i postavili revoluciju na noge - vjerni diktatu i podršci Moskve ali avaj: ponekad je vlast teže održati nego osvojiti. Smiješano najslađe se piju – trasirali smo novi put i prišli onima koji imaju novca u većim količinama. K njihovom buđelaru a kontra bivšeg gazde i zaštitnika. (Vjerni Kominterni prijeđoše na prevaspitavanje - k Golom otoku). Tek, postali smo jedna osebujna država, dragocjena i fleksibilna destinacija, istina, veoma skupa po pitanju održivog razvoja. Samo je Zapad mogao da podnese toliki trošak.

Konačno Partija se donekle odrekla Tita, njegovog lika, djela, bratstva i jedinstva, Socijalizama - na istorijskoj VIII sjednici. I priješla na obnovu neopravdano zanemarenog feudalnog poretka, pripadajućih mu atributa i vrijednosti – privrede, užih državnih granica, opširnih privilegija... odgovarajuće kulturne nadgradnje. Nova faza revolucije mogla je da počne - što je i učinila. Sa istim kadrovima razumije se. A to su oni koji ne glavoboljaju previše kad je vjernost ideji u pitanju. (Njihovo načelo je kontinuitet vlasti, a taj je nerijetko povezan sa diskontinuitetom ideje).

Grupa MNE intelektualaca konačno u otvorenom pismu obavještava javnost da Milo&kompanija nijesu više socijalisti. To što možda jesu al’ se pritajili il’ će ponovo biti - ne izvinjava ih. Intelektualci i crnogorski građani i dalje su u nevjerici. “Mi, potpisnici ovog pisma, a vjerujemo i mnogi crnogorski građani, s nevjericom smo primili vijest...“ (grupa intelektualaca).

Neka građani no Brisel

Lako se sad dopisivati sa centrima svjetske revolucije kad je đede Jovo poša’ u penziju i briselski je demokrata obaška – neće nam ništa - pod uslovom da mu se prizna da je to vazda bio. Uostalom lako je dosjetiti se da je slavni glumac došao da se raspita kod naših rukovodilaca kako je to biti socijalista, milioner bez obaveza, patriota i temelj svoje države. (Formalni logičari bi tu primijetili kontradikciju i drveno željezo – šteta što nemaju kome da pišu).

Očigledno, nije više vijest da je DPS odustao od pojedinih parola, ideja ili nedaj Bože državotvornog programa. Zanimljivo je - za dokone intelektualce - da li je iko u njih i vjerovao. Kako inače objasniti činjenicu da nikome iz štaba DPS državotvoraca, partijskih ideologa i romanopisaca, iskrenih simpatizera – napokon, suverenističkih pisaca kolumni, nije palo na pamet da slavni glumac Žerar, milioner i businessman „ne priznaje svoju državu“. I to onakvu, brale – kolijevku građanske revolucije i moderne Evrope. Članicu NATO. No se raskućio i proskitao zarad tri tovara prekomjernog blaga. I pošao kod Putina. Pa Mi sad moramo da se izvinjavamo Briselu zbog njega. (I Monte Karlu ništa manje jer je tamo trebalo da pođe).

I čuvari tvog poštenja

Kako se takav uopće usudio da priviri u MNE, posred obnove naše vjekovne duhovnosti, suverenosti i nezavisnosti. U jeku borbe socijalista na daljem razvoju imperije kapitalizma. Kako je smio izaći na oči državotvorcima, patriotama i obnoviteljima temelja države za vjekove koji su pred nama. I Konsolidacije budžeta vladinim prirezom euro po euro na telefonski i strujni priključak. (Krupni kapital ne ide bez široke podrške građana).

Poseban i svakako ne najmanje važan (dapače!) aspekt naše borbe vodi se upravo protivu opozicije i nevjernih građana koji traže hljeba preko pogače i bleje preko brda i po regionu za matičnom državom. Hiljadu puta smo im rekli da si utuve u glavu: „nijeste vi protiv socijalističke partije i demokratije, nego protiv svoje države“. Crkavate od zavisti što smo veće patriote i milioneri od vas. I što plaćamo porez tamo ’đe su nam pare.

Ђекна

Đekna

Srećna je država u kojoj dolaze nove godine. Pa i ona u kojoj novi pobjednici liče na stare.

Uvecaj!

Filip Vujanović (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

"Iz sve snage se nadam da će DPS odgovorno i u ozbiljnoj proceduri predložiti svog kandidata,…, pominjanje mog imena doživljavam kao kompliment za ono šta sam radio, ali i prognozu medija da sam ja, ako budem kandidat, već siguran pobjednik.” F. Vujanović (Vijesti, 03.01.)

Srećna je država u kojoj dolaze nove godine. Pa i ona u kojoj novi pobjednici liče na stare. I nadaju se „iz sve snage“ da sve ostane po starom. Nijesu oni baš toliko stari da bi mi brinuli jesu li minuli i ’oće li zaboga. Vidi se, zanago, „mrijet’ im se neće, a jes’ nješto što ih naprijed kreće“. Dapače, mjesto šarca veselo jašu friške ideje, trendove i parole. Dok je konja - eto njima jahanja - grabe ka vječnosti, obaška.

Priča se da je srećna država i ona u kojoj svako valjano radi svoj posao. Neko je primijetio da u našoj novijoj državotvornoj povijesti, koja počinje epohom socijalnih revolucija pod vođstvom Partije, preteže obratan slučaj. Da se gotovo niko na liniji državotvornog patriotizma „ne miješa su svoj posa’“ , osim što ga sporo mrsi i otaljava. Pak će dodati, da je tako i bolje za državu. Manja je šteta. Bolje, zacijelo, nego praviti vodenicu „’đe niti je splake ni potoka“. U čemu naši kadrovi vazda prednjače, pak su lideri su u Evropi i šire. Patriotski naboj i vizija uzdižu naše partijce takoreći u nebesa – kadri su iznijeti i poduhvatiti se svega zemaljskog. (Partija ih odnjihala – njojzi hvala).

Bojler

Trezven i postojan - poput kamenja ovijeh brda - patriota, komunista i državotvorac, vazda se nalazi na poslu grijanja narodnih masa. A to je krajnje odgovoran i ozbiljan posao. Ako ne za državu, a ono za partiju, sebe i svoj dućan. Ima bojlera čiji grijači optočeni kamenom troše energiju banbadava – grijući doduše sebe - i onda nam neko iz Evrope donese radosnu vijest da postoji topla voda. I u tom smislu preporučuju poglavlja 23 i 24. I desiće se čudo: poteći će iz naših bojlera topla voda.

Elem, vrijeme beskompromisne partijske borbe za opšti - državno nacionalni razumije se - interes može zgodno da se upotrijebi za utvrđivanje i razvoj lične egzistencijalne infrastrukture. Bogati građanin je osnova države, te državotvornost istog valja tako i shvatiti. Nekad je to bila samoodrživa revolucionarna vlast, goli idealizam – uz neophodno mjestimično nasilje - sada je, međutim, promptno posvetiti se prisvajanju i prionuti k ličnoj svojini, kapitalu i nekretninama. Nije to lakomost, već politička podobnost: obnavlja se država. Vlast je dabogme i nadalje naša: ponašamo se kao da je vječna ali valja biti spreman, imućan i žešće pripunjen u slučaju neprijateljskog udara opozicije. Ta sve otvorenije iskazuje namjeru da nas odmijeni, pozivajući se lukavo na demokratiju i princip smjenljivosti vlasti. (I iskustvo nas uči da vječnost nije vječna). Možda nailaze teška i teža vremena - za razliku od nas pobjednika, resursi i radnička klasa se tanje i posustaju. Moramo obnoviti i zbiti partijske redove – otvoriti neku novu priču - umrežiti se u lične i kolektivne sisteme bezbjednosti.

Od VIII sjednice do VI flote

Tako biva da su vremena kolektivnog zanosa – revolucionarna država, državna revolucija – rasadnik „ljudi posebnoga kova“ (J. V. Staljin) koji prije svega druguju i zbore sa vječnošću. Kad se nadaju, to rade „iz sve snage“ i naravno „odgovorno i u ozbiljnoj proceduri“. Pominjanje svog imena doživljavaju „kao kompliment za ono što su radili“. Nije valjda da se (negdje u skrivenim kutovima duše) plaše zaborava i privremenosti kao naličja vječnosti kojoj su toliko posvećeni. Razumije se, s obzirom da je „siguran pobjednik“, najbolje rješenje je da opet bude kandidat. Zanago, partija neće napraviti tako grub previd – makar se snažno nadamo. Jedino je sporno da li je sigurnog pobjednika uopće umjesno nazivati kandidatom. Kandidati – to su drugi – Mi smo pobjednici. Druže Visarionoviču, maršale, Tvoja riječ i djelo još žive u malenoj Crnoj Gori.

Inače, predsjednik bi nakon mnogih mandata bio prinuđen da se vrati poslu za koji se mlađan školovao. A to je upravo ona surovost života od koje je partija trebalo da ga spasi i sakloni. Stručno znanje našeg kandidata (i sigurnog pobjednika) je nesporno, ali mu politika i ideologija padaju – što padaju – prosto leže: slatko, lako i blisko. Mogao bi čo’jek pomisliti da nema veće kazne u suverenoj nam zajednici nego živjeti kao civil - od svoga rada i znanja. Čim se Predsjednik tako „snažno nada“ nakon decenija mukotrpnog, odgovornog, ozbiljnog i samopregornog rada. Prevalivši dug put od VIII sjednice do VI flote. I koliko su mu jada tek zadale one četiri strofe...