Thursday, August 21, 2014

Да пожали ка' да би помога

Da požali, ka’ da bi pomoga

Država odlučno uzima stvar duhovne vertikale u svoje ruke… cijepanje narodnog bića nezadrživo napreduje i bliži se samom jezgru - dva rođena brata, po osnovu obavezujućih smjernica politbiroa te državotvornog “razbistravanja”, otisnuše se raznorodnim pravcima i porinuše u nova prepoznavanja i identitetske avanture

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić

“Jeste da je strašno pobiti ljude… Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu“ (mitropolit Amfilohije o istrazi poturica)

Konačno jedna dosljedna i jasna priča. Pričamo ono što znamo, eh da još znamo što pričamo. Sav posao oko utvrđivanja identiteta svodi se, logikom stvari, na isključenje drugih - prvo iz pojma - potom po potrebi i iz života. Zarad identiteta i istosti svoje, dabogme. “I to treba imati u vidu”, pošteno nas upozorava mitropolit. Elem, nije prestrašno kad se mi takovijem načinom identifikujemo, kad na toj putanji pokazujemo čemu smo vični, što znamo i kako radimo to što znamo. “Propojaće pjesma od užasa”, potvrdilo se nebrojeno puta i od vladike Rada naovamo. Ništa stoga, ako očarani, zatvoreni identitetom, “vjerni sebi” kao slijepoj istosti, iznevjerimo supstancu, “izvitu iskru” i ljudski smisao svoga postojanja. Ako postanemo zločinci i ubice na kraju krajeva.

Uprkos tolikoj i takvoj žrtvi, ozlojeđeni i jalovi , tavorimo beslovesno, pak sve “vjerniji sebi”, spontano kopnimo i sve nas manje ima. Nije da se ne trudimo, jotujemo iz petnih žila, pojemo uz gusle i šargiju kol’ko igđe možemo, komponujemo stoprocentne Crnogorce i Bošnjake, patriotski akademici pišu ovih dana stariji, izvorniji i ispravniji Gorski vijenac… Država odlučno uzima stvar duhovne vertikale u svoje ruke… cijepanje narodnog bića nezadrživo napreduje i bliži se samom jezgru - dva rođena brata, po osnovu obavezujućih smjernica politbiroa te državotvornog “razbistravanja”, otisnuše se raznorodnim pravcima i porinuše u nova prepoznavanja i identitetske avanture.

Nije teško zamisliti u evropeizirajućoj Crnoj Gori blizance koji su politički inspirisani, odabrali i determinisali vlastitu prošlost, pak je jedan Crnogorac, drugi Srbin, Musliman ili Bošnjak. Potonji mogu još da birkaju pak da se “osjećaju” kao Crnogorci, Srbi ili Hrvati. Svi govore, obaška, istovjetnim raznoimenim jezicima. Reče jedan Podgoričanin, član nijedne Akademije: “Ako sam promijenio vjeru, nijesam rod i narodnost”. Akademici ga zblanuto i razočarano gledaju.

Jedan narod nekolike vjere

Povremena prosvetiteljska mitropolitiva kritika partijskih ideologa koji pučanstvu samovoljno i samovlasno postavljaju, propisuju i definišu nove smjernice u pogledu identiteta, jezika i „duhovne vertikale“ sama sebe unižava padom na nivo tih istih „inovatora“, priprostih i priučenih Staljinovih „inžinjera duše“. Osporavanje neodgovornih, jednoumnih i nezgrapnih reformatora svekolike duhovne baštine, biva neophodno i dobija puni smisao, tek kad budi snagu i uspijeva graditi jezik onih, koji misle zajedno i misle dalje, ako pokreće naprijed, proširuje i osvjetljava horizont sporazumijevanja svekolikog ljudstva Crne Gore. Suprotno od korumpiranih „identitetlija“ koji proizvode maglu i igrokaze dok njihovi poslodavci neometano i posvećeno obavljaju posljednji čin privatizacije.
Ovim načinom mitropolit slijeće međ’ kokoške, u „arheologiju“ i istorijske teme u potrazi eliksira za vječni život okamenjene vlastodržačke klase koja suvereno pliva u bari korisnih nejasnoća i loše beskonačnosti. Čeprkati po pepelu prošlih bitaka i sukoba znatno je bezbjednije neg’ se opeći se na žaru današnjice, na poprištu gdje traje borba oko preostalih narodnih i državnih resursa. Želimo vjerovati da mitropolit nije svjesni saučesnik tekuće maskarade, a u vezi prikrivanja udruženog poduhvata, ekonomskog, moralnog i duhovnog pustošenja crnogorskog naroda. Da ne vidi kako jedni te isti djelatnici, hitro veoma, vrše ekonomsku „tranziciju“ i rastur narodne imovine, ali su većma dremljivi, ravnodušni i spori do nepokreta u „implementiranju“ demokratije i pripadajućeg principa smjenljivosti vlasti.

Ne vidjeti, pritom, desetine hiljada obespravljenih radnika i nezaposlenih građana nad provalijom beznađa. Dok napušteni od svih, gomilaju i gutaju poniženje i srdžbu. A mogao bi i trebao da ih čuje mitropolit crnogorski i primorski. Ko će ih čuti ako ne On - sada, kad su ostali bez glasa.

Погибељна авантура

Pogibeljna avantura

Iteligencija je otkrila da mora teško raditi u znoju lica svoga, obespravljena, kao i ostali radni slojevi društva. Stoga je vladajuća partija morala naći način, da makar dio domoljubne inteligencije osobi i izuzme iz surove tržišne utakmice.

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
"Upozoravamo crnogorsku javnost i političke prvake državotvornog usmjerenja - političke koalicije koje se promovišu u ime takozvanog nacionalnog pomirenja …, vode u pogibeljnu avanturu" (dio DANU)

Treba učiti od pametnih i učenih - akademika naime - legalnih i legalizovanih, kanonskih  i samozvanih. Vazda umni, budni i na braniku. I kad nesanicom izmučeni, usplahireno  upozoravaju na dušmane u našim redovima, koji ne tremižu,  ne oru nit’ kopaju, nego nam o državi i razuru rade. Bi, da se kao mire s nama i obaška, bore protiv nečesove korupcije, koju su zanago sami izmislili. Briga nas  za jedno i drugo - kao i za njih ako ćemo pravo. Još će ispasti da smo mi  korupcija.

Ukratko, ‘oće, sve blago glagoljeći, da nas navuku na tanak led pregovora i kolaboracije sa unutrašnjim i ino neprijateljem. Sreća pa se znamo - još od četr’esprve, kad smo ih vojno i politički porazili. Novija historijska istraživanja otkrivaju, da omraza među nama seže i više unazad - najmanje do IX stoljeća, odkada nam bačaju klipove pod točkove i koče Euro i Atlanske integracije. Rad na novim projektima, zacijelo će baciti svjetlo i na ranije vjekove ispunjene našom borbom za današnje ciljeve i strateška opredjeljenja njima uprkos,  koji se vazda bore za ciljeve iz 90-tih.
                                                          No pasaran
Zaludu ih opominjemo da smo  Mi država, da smo tu odvajkada (odakle su oni, to niko ne zna), da imamo namjeru da ostanemo bez ograničenja mandata, pa da nam je i loše ka’ što baš i nije. Iznijeli smo na svojim plećima nekolike revolucije - sve prolazi Mi ostajemo. Predvodili smo i “obnovu državne nezavisnosti” (a ne obratno) kako to lijepo i precizno saopšava DANU - da ima kome. Vi biste obratno - kako da ne - nezavisnu državu kao pravnu konfiguraciju, zakonom presoljenu. I tadijer, da u državi burdikujete po evropskom običaju, zahtijevate ravnopravnost i  k vlasti se primaknete. Da ćerate , pred nas živih, vladavinu zakona i uvodite druge mirođije. Tako ste vi skontali ovu rabotu. Biće da se evropeizujemo zbog vas, ne bi li se vi prihvatili  kormila. Evropeizacija vazda - Evropa nikad! I na autobusu piše “lasta” pa ne leti. Ponekad nam se čini da nijeste toliko loši kol’ko naivni.

Treba li da vas podjećamo čime vas je sve naš vođa, slavan sa svoje britkosti i preciznosti, nazivao. Evropa ima opoziciju, koja, malo-malo pa odmijeni vlastodršce - da ne zarđaju. Zasjedne (opozicija) na državno kormilo ka’ da im je od baba ostalo, dok mi imamo: bitange, slabiće, strane špijune, zlotvore, državne neprijatelje, mračnjake … ko bi takvima prepustio vlast!? Umalo ne premamiše naše vrle socijaldemokrate i slatki nam podmladak - pozitivce.
                                              Upozorenje u pravi čas
Sjetimo se DANU akademika 90-tih kad su se hrabro isturili i zvonili na uzbunu, ne štedeći sebe, u borbi protiv nadolazeće tmine, gonjeni od režima spremnog na sve - samo  da narodu pošalju spasonosnu poruku. Govorili su, ako se tako može nazvati njihov plemeniti vapaj, da dolaze zla vremena, da će nestati radničke klase i njene vlasti, da će se urušiti voljena nam Juga sa sve socijalizmom, da ćemo ostati sami o svom brašnjeniku, u susret razularenom neokapitalizmu, da ćemo sve predati i prodati, ostati naposljetku bez ičega i nemaštini - najamnici u sopstvenoj državi. Ništa od toga: mrsili su neke sasvim druge priče. I to uglavnom sebi u njedra.

Za akademike, inteligenciju, radničku klasu, seljake... neoliberalizam se pokazao kao okrutan gospodar. Na svoje iznenađenje inteligencija je otkrila da mora teško raditi u znoju lica svoga, obespravljena, kao i ostali radni slojevi društva. Stoga je vladajuća partija morala naći način, da makar dio domoljubne inteligencije osobi i izuzme iz surove tržišne utakmice. Tako su inteligenti-domoljubi uspješno izbjegli i savladali krizu identiteta, nastalu bezdušnim materijalizmom tržišnog  mehanizma. Imaju međutim još jednog zajedničkog neprijatelja - demokratiju.  Smjena vlasti opet ih baca u gomilu, međ’ obespravljene radnike, seljake i neakademijsku inteligenciju. U pogibeljnu avanturu - takoreći.

Борили се љетни дан до подне

Borili se ljetnji dan do podne

“Bez dogovora u Podgorici i bez dogovora o unapređenju koalicione saradnje na državnom nivou, za Bijelo Polje nije prihvatljiva koalicija sa SDP-om, zbog nekorektnog ponašanja u predizbornoj kampanji” (A.K. Vijesti 19.07.)

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
DPS uvraća udarac, od sjevera prema jugu, potom pravcem istok-zapad, gdje će se kanda zaustaviti.  Vrijeme, međutim, teče, dobro je što se koalicioni pregovori otežu do jeseni pak  će birači posve zaboraviti što je ko zborio. Pogotovo onaj dio evropskog lica Podgorice koji se nije isticao jasnoćom. Eh, kad bi barem svi zaboravni i letargični Crnogorci glasali za SDP. Puna kapa - stabilna vlast - vječnost na horizontu. Korisnih nejasnoća, neznanja i korupcije taman kol’ko treba.

U nastojanju da odbiju svaku “opasnu”  djelatnost (promjenu), evo nam svako malo “događaja” i izjava za javnost. Ovaj prividno politički duh  pouzdani protivnik svakog preobražaja otkrio je ljenškarenje kao privid akcije i sasvim specifičan oblik rada protiv rada. On nije samo dio njegove nesposobnosti za djelatnost već i njegovog nehtjenja djelatnosti - djelo jedne nemoći preobražene u patriotsko načelo. Kad se stari kompanjoni mjesecima “dogovaraju” oko vlasti u jednoj opštini u državi koja je manja  od prosječne evropske opštine, onda se tu kuva nešto epohalno i odlučujuće za region i Evropu. Čujemo ovih dana - nakon dva mjeseca - da su pregovori priješli na nivo predsjednika.

Hoće da neće

Zaneseni predizbornom retorikom šta li, SDP-ovci kao da predadoše zaboravu ko drži visak, a ko miješa malter. Čije je da radi radnju, a čije da jotuje. Ko ih je barem najpotonjih 17 godina zapošljavao na lezihljebe radna mjesta i slao u evropske metropole i hotele. SDP kadar  živi u najboljoj od svih mogućih država, ali protiv svojih uvjerenja. Demokrate dobro namještene i opskrbljene u jednom nedemokratskom društvu. Tako rascijepljenog bića, međutim, za vječnost se raspituju. Iz bogatstva tog proturječja - ako je vjerovati dijalektičarima - zanago će se nešto ispiliti. Ka’ će, ne znamo. No, je li neko rekao da nam se neđe žuri?

S druge strane, treba vlastonoscima čestitati na uzdržanosti i strpljenju po pitanju nestašnog držanja inače krotko podobnog saigrača. Mudrost kojom ih je obdarila  poluvjekovna vlast sjetuje, da ih uzigrane, ne ometaju dok privedu performans do kraja, zabavljajući sebe i publiku dugo toplo ljeto. S jeseni, pristupiće rodnom jatu - gđe vlast počiva i tići se. U Podgorici je sa 5000 glasova prevagnuo  nedepeesovski, opštenarodni front  i to je valjda razlog da  profi demokrate optrče svih devet krugova prije neg’ prilegnu u izdašno i udobno DPS gnijezdo.

Politički vašar u  režiji dosade

Cjeloljetna ova pogađanja i naklapanja nadopuna su za ono čega nema a moglo je da bude. Podsjećanje na sve što je socijaldemokratija propustila za dvije decenije partnerstva „na pravoj strani istorije“, vodeći borbu na pogrešnom frontu, u pogrešno vrijeme, odvažna protiv lažnih protivnika, neznatna i smetena spram realnih, biranom frazom i prividno osuđujući politiku kojoj sami doprinose. Uprkos zbiru svih tih izvrtanja i dosljednoj smušenosti,  neumorno rasturaju drogu „demokratskih promjena“ dok se beznađe i protivrječnosti u CG društvu slažu i gomilaju.

Što je zdrava i okrepljujuća politička volja tanja i neznatnija, to se  glasnije i bučnije zagovaraju grandiozni projekti evropskih i atlantskih integracija. Nije slučajno što je kod patriotskih demokrata sve podređeno čekanju velikih događaja. Ukoliko je život prazniji - manje život a više pustinja - utoliko je obećanje „pravog“  i „istorijskog“  događaja neophodnije kao terapija i opijum za narod. Načelo lukavstva je vrhovno radno načelo ove politike koja je zacijelo bez cilja, tj. sama sebi cilj, jedna igra kojom vlada duh nadigravanja i izigravanja. Pregovaračka ova djelatnost je djelatnost protiv djelatnosti, posao onemogućavanja demokratske većine da onemogući i prekine dalju depeesizaciju crnogorskog društva.

Беба порнографија

Beba pornography

Pitajte akademike zašto ćute: nijesu ludi da ih potlje prikažu kako negdje vrše veliku nuždu ili zapišavaju plot u rodnom selu. Pri današnjem stanju tehnologije i špijunske službe, zaista samo ludaci mogu da trunje vodu vlastodršcima

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
"Zašto bih se stidio" V. P. Beba

Nije Beba tikva bez korijena. Bratski je i poslovno priskočio, “institucioanalno i vaninstitucionalno” - da pripomogne poslenicima, posvećenicima, ovdašnjim domoljubima - čuvarima poštenja, mladosti i vječnosti. Skromnost je njihova vrlina: jesmo grdni, priznaju, ali pogledajte ko nam je alternativa? Tek se ispilila, prepadnuta i iskorijenjena, nakon pola stoljeća jednoumlja, progona i ilegale; morali smo mi komunisti da im slivamo strah, hrabrimo i njivimo - sada smo pluralisti, Europljani - vlastodršci u okvirima formalne, izborne demokratije. Ne može se više bez opozicije, pa ju sami darujemo i upošljavamo - od Novaka do Novaka. Tako je nastala i zgodna priča da nas narod uprkos svemu voli i podržava. Kritička inteligencija, i to obojica njih - treći je negđe utekao - i pođekoji opozicionar oboriše krilaticu: izračunali su da naš “narod” teži cirka 25% glasačkog tijela. Onda je došla najpotonja (neprijateljska) ofanziva: od Mašana do afere snimak i Vanje Ćalović. Hoće reći da i to malo glasača vrbujemo i kupujemo državnim parama i povlasticama. Neka, čoče!

Kako se branio Socijalizam

Pravnim ljekovima dabogme. Boro Krivokapić u svojoj knjizi o “Bes/konačni Tito” navodi slučaj Dušana Ćetkovića, naše gore list, koji je 24. aprila 1978. rješenjem Okružnog suda u Beogradu (sudija Miodrag Jović) upućen u Ludnicu: “Ako se... ima u vidu da optuženi na glavnom pretresu izjavljuje da on kao politički protivnik… oseća potrebu da i nadalje pismenom reči nastavi borbu protiv ovakvog sistema, onda je sasvim logičan zaključak veštaka… da je optuženi duševni bolesnik…”. Nesrećni Dušan je proboravio 5 godina po zatvorskim bolnicama odakle je naposljetku pušten nakon intervencija i protesta uglednih ličnosti. Mogao je sa slobode da posmatra kako se “dogodio narod” i država podobnih, trezvenih i zdravih, buknula kao suva slama: 100.000 građana je poginulo u građanskom ratu, a dva miliona se razbježalo širom planete. Počinjeni zločini zapanjili su svjetsku, ali ne i domaću javnost i naše političare. Naprotiv, strpljivo su pripremali kadrove i narednu fazu AB revolucije.

Od Novaka Novaku - crnogorska hronika


Nema revolucije kojom bi se obnovio “narod” (plemenski duh neplemenske, posle-plemenske svijesti), koja nije težnja ka nasilju i, samim tim, ka pornografiji. Obnoviteljski prodor u pornografiju, učinio je, očekivano, narodnjak, jezički reformator, profesor, političar N.K. U svojoj opširnoj knjizi 700 stana, luksuzno izdanje, tvrdi povez, o državnom trošku (štampalo Ministarstvo prosvjete i sporta CG) prepričava posne i banalne političke sapunice penzionera sa Ivanovih korita.
Romanopisac u posljednjoj trećini knjige konačno zapada u pornografiju. Kao što je onomadne topovima oslobađao Dubrovnik. Da bi “spasijo” (profesorov pravopis) i oživio svoju beskrvnu pisaniju, čini očajnički pokušaj i “uzlet” u “mrsnu priču” i pornografsko nadahnuće. Oslanjajući se na “špijunske izvještaje”, autor nastavlja pripovijest o Njegošu, Bećkoviću i Napoleonu sa aspekta njihove tjelesne građe i opisima polnog organa. Tako profesor narodne kniževnosti vidi, zamišlja i obnavlja “narodni duh”. Ambiciozna državotvorna knjiga zanago nije dala željene rezultate; najprije će biti zbog neobjavljivanja odgovarajućih fotografija.

Revolucija, međutim, teče
Ako ste ikad pokušali da kritikujete makar sindikalnog povjerenika propale obućarske zadruge, bili ste podrvrgnuti iscrpnoj psihoanalizi. Žigosani u medijima i opsjednuti “patološkom mržnjom” prema povjereniku, predsjedniku vlade i državi. Pomenuta Vam je tetka i njeno držanje za vrijeme okupacije. Gukni, majčin sine. Pitajte akademike zašto ćute: nijesu ludi da ih potlje prikažu kako negdje vrše veliku nuždu ili zapišavaju plot u rodnom selu. Pri današnjem stanju tehnologije i špijunske službe, zaista samo ludaci mogu da trunje vodu vlastodršcima. Kad te bače na sliku bajto, ne pomaže sud - presudiće ti Kilibardin “narod”.

Црногорски, него што

Crnogorski, nego što

Pridjevima smo i započeli našu noviju istoriju. Revolucija je potekla iz njih


Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
“Vlada je juče osnovala Fakultet za crnogorski jezik na Cetinju” (Vijesti 20.06)
Od kada je Bog digao ruke, Vlada čuva Crnu Goru. I njenu duhovnost. Utvrđivanje osnovnih vrednota vrši vanrednim naporima, uprkos stavu učenih, u jezokoslovlje upućenih građana sopstvene države. Isti se, gle čuda, pokazaše rezistentni spram domoljubnih ideja najboljih sinova AB revolucije. Njihovog smjelog prodora u prošlost. Vlada djeluje lokalno, razmišlja regionalno pak se snašla: inozemni eksperti za neznatne novce odradili su postavljeni zadatak. Tako su poreski obveznici uprkos neslozi dobili četvoroimeni jedinstveni jezik. Državotvoran i služben. Vazdakadašnji, a svjetski. (Svi rade za naše dobro da imaju kome).
Izvanjci su dali za pravo našim bakama u stručnom smislu, ali desile su se tu i neke strukturalne promjene u skladu sa neoliberalnim moralom i ekonomijom. Imenica Crnogorac postala je pridjev. Ne možeš više biti Crnogorac, imenica, kamoli temeljna vrijednost, ako nemaš pridjev pri sebi, ako te on ne podrži, vaspostavi, vaskrsne. U predjelu si sjenki bajto, neostvaren, nema te, ako te nadjev od pridjeva ne osnaži, zaživi i poperi.
Pridjevi prije referenduma
Prije referenduma je pridjev bliže određivao imenicu. Tome nije bilo prigovora, i Migo se slagao, ako ne vazda u padežima, a ono u tome segmentu jezičkoga sistema. Ništa, moralno politički nepodobno ne nalazahu političke snage u ranijim fazama revolucionarne izgradnje gramatike, sintakse i inače. Pokazaće se uskoro, nezaobilazan, samostalan, rukovodeći, moćan i svemoćan entitet - pridjev naime. Crnogorski. Taj je kadar da iznjedri, ovjekovječi, ustoliči - po potrebi i proguta. („Ne pitajte šta je jeo/taj je jeo šta je hteo“, Bio jednom jedan lav, Dušan Radović). Imenica, poput nekih drugih tekovina, nestaje, biva sporedna, nepostojeća i nebitna, gurnuta u mračni zapećak i opoziciju. Neprijateljski ostrašćena, kontrarevolucionarna ako hoćete.
Pridjev, ranije opisan, pridodat, patriotskim obrtom postaje supstancija, prvobitan, sposoban da iz sebe rodi i proizvede stvarnost, imenicu, poželjan realitet. Crnogorska država jedanak postaje država - izravno iz pridjeva. Crnogorstvo nije prirok nego podmet, samostojeći, suvereni, stvaralački subjekat i najviša stvarnost. Možeš iz njega da stvoriš što hoćeš: pravnu državu, Evropu, visoki standard, vječnost... o tričarijama poput elitnog turizma, poljoprivrede ili fabrike čokolade da ne zborimo... Još samo neko pošten, a jak, da nas brani. (Ne zbog čega drugoga, no što nemamo kad). Službeno činodejstvovanje i posvećeno horsko pojanje domoljubnih postrojbi daje pridjevu ne samo svečani sjaj i najviši značaj, nego poput Jerihonskih truba ruši i najtvrđe prepreke našem napretku.
Mladi, pošteni i lijepi - revolucija u genima
Pridjevima smo i započeli našu noviju istoriju. Revolucija je potekla iz njih. Neko će reći da su ministar prosvjete i ini domoljubni političari grubi i sebični materijalisti. Naprotiv, jerihonci su to - ne obični trubači - materiju poznaju iznutra. Nesporno, po srijedi je idealizam. Stvarnost nas često iznevjeri, ideja nikad.
Prevaziđena gramatika kaže da je crnogorska država, banka, kapital... prevashodno država, banka i kapital, čak i da su prava, kamata i dobit raspoređeni ravnomjerno svim Crnogorcima - što, međutim, nije slučaj. Zanovijetala zbore da je pridjev bez noseće imenice, puka samoobmana pak ne može trajati do kraja vremena, premda su Migo i Filip, obaška Ranko, jednoglasni po pitanju vječnosti.
Nije isključeno ubuduće, da se uz gramatiku služe priganice i tufahije. U vrtićima svakako treba biti fleksibilan, pak mališane upućivati u buduća znanja na sva četiri jezika u službenoj upotrebi, ipak, razumije se, sa posebnim naglaskom na službeni. Jezik na kojem služimo, jel’te.