Вјекослав

Vjekoslav

Naš Vjekoslav pojačava svoju uvjerljivost kad kaže: „vidite i sami da nijesam potresen“. Mogao je reći : „znate i sami...“. Znamo: taj odavno ne zavisi ni od rada ni rezulatata rada već od armije poslušnih i ucijenjenih parazita.

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Shutterstock)

Ratimir Vujačić

“Mnogo me ne potresaju afere”, (Milo Đ. – premijer)

Nije tajna da je u nekim vilajetima Vlast nesmjenjiva. Vjekuje kako i dolikuje. Može da se šuška, ogovara ispod glasa, pričaju vicevi i dosjetke tek da ne bi bilo namrtvo dosadno. Okamenjena Vlast stoga i sama poklanja i odašilje povremeno šaljive anegdote tek da okrijepi letargične podanike. Priča se po posijelima koješta, čak i protiv vlasti – demokratije na pretek. Vlast vazda i blagovremeno prati šta narod razgovara i ćakula. Tek da ni njoj nije dosadno.

Čuvena je polemička poštapalica vlastodržaca iz vremena prije neoliberalizma, suverenizma i postkomunizma: „ima pojedinaca kojima ova današnjica smeta i nije po volji...“ – budne i brojne svjesne snage žestoko uzvrate i raspale po neprijateljima svih boja. “Današnjica” je bila pojam pred kojim se stajalo u stavu mirno i neupitno. Britva i drugovi – čuvari tekovina i pjevači hitova i refrena revolucije.

Neočekivano, u žestokoj borbi i izmjeni vatre, protiv svakojakih bandi naše lučonoše i predvodnica, vremenom i sami promijeniše boju. I to ne jednu. Ironija sudbine ili spasonosno političko lukavstvo: ako je već došla ta pogibija da je neprijatelj sve više u pravu i primiče se vlasti, tader je bolje da se preinačimo - da uludo ne bandoglavimo. I kad nema druge, preturimo u neprijateljske boje. Dajući im nama svojstven sjaj, komat smo žešći, srčaniji i posvećeniji borci za implementaciju evropske i svake ideje od onih mrcina koji ih zastupaju u svojstvu nenarodnog elementa. Ti izdajnici bi ju samo obalavili u pustoj želji da osvoje vlast - pored nas živih. Ka’ da je vlast zrela kruška da ju svak’ ubere.

Istina voli da se skriva

Nije do DPS-a, što sa istinom u CG nije običaj ka’ kad neko umre: da se šalje glas, da svi koji treba doznaju. Istina se sada nalazi i institucijama obnovljene države. Tamo ju čuvaju stari, provjereni partijski kadrovi. Opet, nije do poštenog nam rukovodstva što je istina manje pouzdana od smrti. Iz viših duhovnih disciplina poznato je da neke bitne stvari i procesi ne daju glasa od sebe. Stoga je demokratija kao i istina vazda na ispitu i neprilici. Pa su mnogi umorni i odustali.

A onda odnekud, iznebuha, nepostojeća frula sama počne da pjeva: „ U cara Trojana kozje uši“. Naš Vjekoslav, međutim, ne vjeruje u bajke. Vječnosti je obećan kako mu i ime zbori. Nikakve afere ga ne dotiču: njegovo bogatstvo nije od ovoga svijeta.

Komunizam eto, ka’ i neko čeljade, umrije kad nam je bilo najljepše s njim, bez da je davao ikakve znake bolesti. Glasali smo i posmrtno za njega. Nije pomoglo. (“Mrtvu glavu ne diže iz groba…” – Vladika Rade). Ipak, valja ponoviti, glasanjem nijesmo spasili komunizam ali jesmo komuniste. I dali im šansu da se presaberu i budu što mu drago: nacisti, neoliberali, folkloristi, tribalisti, globalisti... Da tako ne učinjesmo, preuzeše vlast poražene snage, truli buržoaski elementi potpomognuti stranim kapitalom. Pogledajte samo nekadašnje Titove komuniste i nosioce štafete kako se kontinentalno i planetarno integrišu: milina, mogao bi im pozavidjeti svaki mrski desničar i rigidni antikomunista. Kakav tempo, intonacija, elitizam, atlantski sevdah, harizma… besprekorno Armani i profi držanje. Nova uloga im ništa manje ne pristaje od pređašnje. Dok su razvijali Socijalizam kao svjetski proces.

Dobar tempo

Afere su, biva, nešto novo. Nijesu to više kafanski razgovori sotto voce, ili glasniji kad se popije koja čašica. Afere u pokušaju bi „trebale da osujete dobar tempo crnogorskog integracionog razvoja” (Milo Đ. - premijer). Elem, neprijatelj mijenja dlaku, ali ćud nikako. Kao što su ranije bacali klipove pod točkove socijalističke izgradnje - Vjeko ih se živo sjeća - evo ih opet, prerušeni u nezavisne medije i parlamentarnu opoziciju. Plekaju se, kače o vrat… opstruiraju, iritiraju. Pa dokle više, patriotski se zapitati.

Nego, ako je vjerovati nepotresenom premijeru, mi se razvijamo dobrim tempom. Ako ste drugačijeg dojma idite očnom ljekaru ili Gradonačelniku Podgorice. Mada, sve su prilike, nema Vam spasa. By the way, da nijesmo primjerni Europljani - u izvanrednom tempu i intonaciji - tijesno bi bilo ovim jadovima i okorjelim državnim neprijateljima koji nas opanjkavaju. Takozvanoj opoziciji. Zakukala bi nečija majka da nijesmo lideri u regionu.

Ipak u svemu ima zrno istine. Naš Vjekoslav pojačava svoju uvjerljivost kad kaže: „vidite i sami da nijesam potresen“. Mogao je reći : „znate i sami...“. Znamo: taj odavno ne zavisi ni od rada ni rezulatata rada već od armije poslušnih i ucijenjenih parazita. Glođu – koji sitnijim - koji ajkulinim zubima. Jedemo već korijene, kao što je vizionarski previdio nekadašnji predsjednik Branko Kostić.