Доушници

Doušnici

Žbiri su kamen temaljac svih naših revolucija i pobjeda. Bez njih bi svi naši uzleti i zaokreti ostali bez neophodnog oduševljenja, apriori podrške i početnog zamaha. Mnogi politički naum pokazao bi se kao slomivrat, budalaština i korak u prazno

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: wired.co.uk)

Ratimir Vujačić

“Da li treba objaviti imena doušnika i agenata komunističke vlasti?” (Vijesti 24. avgust)

Pitanje je obzirno i sa dužnom pažnjom upućeno je crnogorskoj javnosti. Osjetljiva tema, kao što i priliči, svestrano je i oprezno postavljena i ispitana. Sagledana i odmjerena iz nekoliko uglova, osnažujući – komleksnost svoju - i mišljenjem jednog istaknutog istoričara i patriote. (Nije N. Kilibarda). Predstavnik nauke je, naravno, pozdravio širinu i delikatnost fenomena doušništva i pridodao mu, dabogme, osoben spoznajno teorijski interes. Zanago, nije suvišno napomenuti da špijanje, mada popularno - kao vlastonosna metoda i inače - nije jedini način obogaćivanja, sticanja i produbljivanja znanja i društvene svijesti. Potrebu da se nešto šire dozna i spozna ne može ispuniti sama OZNA. Čemu uostalom tolike Akademije?! Koje se osim etničkih, bave i univerzalnim istinama.

Naravno, ono što je od značaja za nauku može biti nevažno ili čak štetno za vladajuću politiku i business. Važno je napomenuti da je obratan slučaj nemoguć. Nije zabilježen, izglasan, ergo - nije ga bilo. Naučnici, pak, znaju svoj dug: vazda orni i inspirisani da ovjere i pozdrave političke programe i pravce razvoja.

Minervina sova i žbiri

Istorijska nauka, kao Minervina sova, uzlijeće u sumrak i dokazuje da je sve u nedavnoj prošlosti bilo ka’ najbolje. Ako se nekima čini očiglednim da je štogod pošlo naopačke, malo li je i kratko, istorije ? Pak se - naučnom metodom, suvereno - uzrok sadašnjih nevolja izmjesti na bezbjednu daljinu i naznači u duboku prošlost. Sa kojom današnje rukovodstvo nema blage veze, već zbog vremenosti i mladosti svoje. Uostalom samo površni umovi ne uviđaju zašto je istoričarima većma bliskija i slađa 1918. od 1948. godine. Špijuni iz ćetr’es’osme, borci su za ideju - u plemenitoj zabludi i korisni idioti. Umalo da spase državu. Spremni da pregore i satru komšiju, plemenika, rođaka, bračnog i ratnog druga za (Titovu) političku direktivu, Partiju, nesigurnu sadašnjost i maglovitu budućnost. Proročke su, ipak, Titove riječi: Partija koja je ima ovakve kadrove ne mora da brine za svoju dugovječnost.

Ukratko, tadašnji i docniji žbiri, kamen su temaljac svih naših revolucija i pobjeda. Bez njih bi svi naši uzleti i zaokreti ostali bez neophodnog oduševljenja, apriori podrške i početnog zamaha. Mnogi politički naum pokazao bi se kao slomivrat, budalaština i korak u prazno. Događanje naroda, AB revolucija, rušenje fabrika, srpski populizam VIII sjednice, Crnogorska „državotvorna“ preinaka i revizija njena - nove smjernice k obaranju na manje bratstvo... svak’ (vilajet, nahija, zaseok, populacija), naposljetku, ima pravo i obavezu na zasebnu Ideju, etnički identitet i svoje „srpstvo“. Uključujući i najpotonju LGBT populaciju, ponosnu i najponosniju od svih. Slavna VIII sjednica iscrpila je time sve svoje istorijske mogućnosti.

Sve dvorske spletke i za šire mase neočekivani i čudni obrti odrađeni su blagodareći korumpiranoj i spremnoj poslušničkoj podršci, u duhu uhodane partijske rutine. Kao po špagu. Niko, pa ni etnoakademici, još ne zna koliko je sve to koštalo i koliko će tek da košta poreske obveznike i njihove potomke. Sva ta masivna špijunska inžinjerija, pritisla na sve tanji i jadniji radni dio crnogorskog društva.

Nemoguća lustracija

Mnogi Crnogorac – civil - bio je svjedok kad su „doušnici i agenti komunističke vlasti“ burnih devedesetih i još burnijih dvijetisućitih bez krzmanja skupa sa svojim poslodavcima priješli k novim projektima i gospodarima. Naučeni da slušaju a to svaka vlast zna da cijeni i nagradi, bili su u prvim redovima borbe za očuvanje žive sile vlastonosne strukture. Komunisti, nacionalisti, socijalisti – federalisti, independisti, tribalisti i globalisti. I vazda patriote, poštenjačine i rodoljubi – domoljubi, rekao bi pomenuti Akademik.

Jasno je dakle da „dušnika komunističke vlasti“ već decenijama nema. Tranzicija je učinila svoje. Obnovljeni, svi na broju, odavno su sasma drugi identiteti. Ođeveni u evroatlantsko ruho: na staru lozinku se ne odazivaju. Menadžeri integracija, krupnog i srednjeg kapitala. Vlasnici nekretnina, Business class. Vjerni sebi – karakter je čovjeku sudbina - trezveni, nipošto fanatici ideje, imaju kartu za sve pravce, pretplaćeni na prvu klasu. Svakoj revoluciji naredni. Zahvaljujući njima postojeća vlast može da ponudi sve vrste usluga novim strateškim partnerima.