Идеал чистог сиромаштва

Ideal čistog siromaštva

Shodno siromaštvu valja upodobiti ekonomsku i poresku politiku: euro po euro na struju, telefon, kablovsku televiziju - sav taj raspojasani luksuz - oštra štednja, dodatna eliminacija viška zaposlenih, porez na zimsku vožnju, prirez na ljetnju, lanci… utabavanje i kaldrmisanje strogoće – tako poznate, ukorijenjene i vjerodostojne u našem političkom stvaralaštvu

Uvecaj!

(Foto: Zoran Đurić)

Ratimir Vujačić

„Ma koji narod nema šta da jede? Ko nema šta da jede neka se prvo odrekne interneta“. (komentator frutek/Vijesti 16.11.)

Evo neko doba kao da ostadosmo bez ideala. Decenijama se gradom, selom, fabrikama, zemljoradničkim zadrugama, orilo od humanih stihova, krilatica, parola... Partija nas napajala idejom napretka, čovjekoljubivim nadahnućem, poput one čuvene: „Čovjek, kako to gordo zvuči“. Autor, nesporno veliki pisac, sada zvuči početnički, prevaziđeno, naivno. (Poznavao je ljude, veoma, ali se nadao da će postati bolji). Ismijaće ga danas, svaki polupismeni internet jahač. Obnovljeno i moćno, neprobojno i pobjednički zvuče (s pozivom na vječnost), novi pojmovi i parole koje ranije nijesmo primjećivali ili bijahu u procesu odumiranja: država, parlamentarna demokratija, privatna svojina...

Imamo sada obnovljene parolaše, prvake i rodoljupce, lidere i državotvorce koji iznad svega vole Crnu Goru ali avaj - ne i Crnogorce. Vrući na Crnu Goru do usijanja - kao za sebe same - sve drugo im na smetnju i dosadu. Posvećeni. Njihovi učitelji i bakljonoše, obožavali su revoluciju, ali im revolucionari i saborci namah omrznuše jer im jade oko prave ideje zadavahu. Za ideju bratstva spremno su žrtvovali braću – za partiju – članove partije. Mnogi iskreni i odani humanista-revolucionar i bratstvenik, sanjar, tucao je golootočki kamen grcajući i natucajući u znoju lica svoga tešku azbuku revolucionarne pravde, obnove, izgradnje i prve petoljetke. Bratstva i jedinstva. Idejne čistoće.

Porto Montenegro

Naši rukovodioci prevashodno i u prvom redu, smatraju sebe pobjednicima - ne dao Bog slugama narodnim ili žrtvama i trudbenicima napretka, industrijalizacije, elektrifikacije, boljeg života. Ne pitajte koga i šta su pobijedili, na čemu se i ‘đe ostvarili?! Pobijedili su na glasanju, a protivu narodnih neprijatelja. Kao da je Narod glup pa da glasa za svoje neprijatelje. Reklo bi se da je Narod pobjednik da je kojim slučajem umjereno zapošljen ili da ima ona prava od prije (pobjedničke) AB revolucije ili makar prije (dobitničke) tranzicije. Ili da ima slobodu kao prije neoliberalizma. Mlogo bi mu bilo: pobjednici – to je ipak neko drugi. Stoga, naduto (poput praznog klasja, rekao bi Leonardo da Vinči) dižu glavu u vis - dok država lagano potanja u tvrdo i sveukupno siromaštvo. Savremenog patriotu, beskompromisnog pregaoca na planu ličnog dobra i ideje – rado percipira sebe kao državotvorca - možeš poznati najprvo po strogoći. Taj se izražava oštro, kratko i jasno. Odsječno i okomito. Bodljikav. Poput ježa, “s trista kopalja na juriš ide”. Ako ne poput Britve samog, a ono jednako posvećeno i ekskluzivno.

Internet zanovijetanje

Dakle, ako smo trenutno u nestašici ideala, ometeni zanosom (ideje) obnove, isti žive u nama kao neprolazne vrednote, pohranjene i čuvane od davnina. Iskustvo ih iznjedrilo, a vrijeme pritvrdilo. Mnogo toga je promijenjeno, od vlasničke strukture do mehkih suglasnika – vrijeme je za počinak i legalizaciju. Naš brod – sve vrijeme na ispravnom kursu - konačno pristaje u mirnu luku. Da, nije teško pogoditi, sad bi naše bundžije opet da razvlašćuju, opet konfiskaciju, nacionalizaciju, pravnu državu i eksproprijaciju eksproprijatora… da poopće siromaštvo. Potpuno nepotrebno i kontraproduktivno: imamo sasvim dovoljan broj siromaha, obespravljenih, pauperizovanih radnika i seljaka, omladine. Koji rado i spremno prihvataju oskudicu - kakav crni internet - jedan šuplji gigabajt šes’ipo štrucova ‘leba. Slatko, čisto i pošteno siromaštvo je najveći i najsigurniji kolektivni sistem bezbjednosti u regionu i istoriji - ako hoćete. (Nije loš ni NATO, ali je skuplji i nestašan).

Shodno siromaštvu valja upodobiti ekonomsku i poresku politiku: euro po euro na struju, telefon, kablovsku televiziju - sav taj raspojasani luksuz - oštra štednja, dodatna eliminacija viška zaposlenih, porez na zimsku vožnju, prirez na ljetnju, lanci… utabavanje i kaldrmisanje strogoće – tako poznate, ukorijenjene i vjerodostojne u našem političkom stvaralaštvu. (Kad si strog vazda izgleda kao da znaš šta radiš i na čemu si.) A partija je, ne jednom, otvoreno izjavila da zna kako. Zaista, ovo što rade ne može boljim načinom.

Obavezna dnevna tomobilska rasvjeta i ljeti i zimi, razumije se, nije mjera štednje ali, zanago, njome se tek uvježbavao koncept implementacije strogoće. Kada po ljetnjem suncu paragraf svijetli drumove (kakav mrak carevaše prije toga) - tader je otvoren put svakojakim reformama. Nema više te reforme koja neće proći. Permanentna revolucija.

P. S. Ako je suditi po prvim reakcijama na Internet Portalu Vijesti, prijedlog o odbacicanju interneta primljen je više nego zadovoljavajuće: prošao je znatno bolje nego “pobjednička” koalicija na posljednjim Izborima. Zabilježeno je preko 70% pristiglih “lajkova”. Suvišno je napomenuti da su zastupnici kontinuiteta internet priključka propali na ovom spontanom natjecanju. Mogu da se tješe statusom manjine, što i nije tako loše u našem multilateralnom pravnom poretku. Na pomolu je NVO o nacionalnoj strategiji Internet konsumenata za naredno stoljeće. Kao manjine koja bi i dalje da surfuje i pustozvrca internetom. To su pravi dobitnici tranzicije.

Црногорска противтежа

Crnogorska protivteža

Mnogi su zaboravili da smo prije no postadosmo samostalni bili samoupravni. Kao takvi, jedini u istočnom i zapadnom bloku. I među nesvrstanima, ’đe bijasmo i član i lider u regionu

Uvecaj!

(Foto: Shutterstock.com)

Ratimir Vujačić

Vazda smo bili svojeglavi i autohtoni. Stoga, niko trezven neće se usuditi i polagati pravo da našu autokefalnost veže za određeni datum. Pa ako bi se i zaletio – prisebnost je kao i svako dobro loše raspoređena - svakako ni bi uspio, ma koliko uzigran bio.

O poštenju da ne zborimo: „sve prisile ovog svijeta ne mogu nagnati imalo čestit duh da prihvati nepoštenje“. Nekmoli po tom pitanju prozivati Crnogorca: neka svako pođe od sebe pak mu se lako prisjetiti da li je ikad dozvolio da mu drugi soli pamet. Suverenost je naša sudbina – takvi smo odvajkada.

Dušmani će prigovoriti da ne možemo sami ni da se branimo a bez tuđih para ne možemo ni dana... Svašta im se pričinjava jer nas ne mogu očima gledat’.

S druge strane, naši bastaduri od silna zora hvale se i razmeću kako su nam upravo oni „donijeli“ nezavisnost i samostalnost. Nikad se ne bi sjetili da ju obnovimo da se oni nijesu latili posla: kreče danonoćno. Suvereno i demokratski.

Ne treba ovom prilikom navoditi repliku naših oponenata, natopljenih mržnjom prema svojim sunarodnicima tj. nama. Štoviše, providni su sa pričom da smo sa ovakvom pameću kadri jedino propanuti bez ičije pomoći. Ali tek, with little help... naših vazdakadašnjih prijatelja te odvažnog i nesebičnog krupnog kapitala.

Samoupravni od kad sebe

Mnogi su zaboravili da smo prije no postadosmo samostalni bili samoupravni. Kao takvi, jedini u istočnom i zapadnom bloku. I među nesvrstanima, ’đe bijasmo i član i lider u regionu.

Oštro smo se obračunali sa onima koji su snivali da nas na samom početku revolucije, vežu – nezavisnoga da vežeš - uz (tada) moćni Istočni blok. Poslije patriotske obrade i adekvatnog tretmana, isti su potlje pili najradije indijski čaj iz istoimene prijateljske i nesvrstane zemlje koja se nalazi na dalekom istoku.

Tako smo postali istok zapada i zapad istoka. Svoji na svome – zagledani u sigurnu budućnost – ponosni na sadašnjost.

Kod urušavanja Berlinskog zida stajali smo postojano uz svoju himnu i partiju. Socijalizam svuda propada, govorio je tada, predsjednik SK na predizbornom skupu u Herceg Novom - ali kod nas neće – nama basta, nas to nimalo ne brka, ostajemo ono što jesmo - komunisti.

Budući neokapitalista, NATO integrator, Ustavni transformator – promjena generator. I bi tako: u osvit kapitalističke demokratije, prve parlamentarne izbore dobila je Partija koja se zvala Savez komunista Crne Gore. Pokazali smo cijelom svijetu kako se ponaša jedna suverena država sa odlučnim rukovodstvom.

Kako su ti kadrovi potlje udarili kontra smjerom, protiv Socijalizma i nesvrstanosti, kanda i svojih uvjerenja, (zanago ne i protivu sebe) odgovor možemo jedino naći kod mračnih filosofa koji vele da je lukavstvo osnovni zakon prirode i da vukovi nerijetko oblače jagnjeću kožu.

Trn u oku

Neko će reći da je Narod glasao od nevolje, da se plašio nepoznate kapitalističke demokratije, cijeneći da nemamo zdravog kapitala i gotovine... O obučenom kadru da ne govorimo - sve go Lenjinista i Titoista – znao je Narod da će „demokratizacija“ obnoviti hajdučiju i otimanje. Šume, šume velika vam hvala. A što se stranih investicija tiče, što reče onaj čestiti meštar od brodovlja ing. Marović – ne onaj policentrični ideolog - na kojeg glasači namah pomisle : ne dolazi tuđa mačka u kuću da ti lovi miševe nego slaninu da pojede.

Činjenica da neko ima pravo da po sedmi put formira vladu nije nešto što je uobičajeno u demokratskim sistemima, smatra poslanik Evropskog parlamenta i član Delegacije EP za odnose sa Crnom Gorom Ulrike Lunaček.

Da se crno čeljade nasmije: govorio je već Britva, da zahvaljujući demokratiji, gluposti slobodno prelaze sa jedne na drugu stranu okeana. Zaboravlja se da smo upravo Mi držali komunizam do najpotonje ure - kad ni Rusima (sa onolikim bojevim glavama) nije bastalo. Priješli smo tader na rezervni položaj sačuvavši kadrove i živu silu.

Ostaćemo i na braniku neoliberalnog kapitalizama i globalizma, obaška demokratije - pogotovo sada - kad Evropa, opet, neodgovorno i lakomisleno klizi ka ljevici, klimatskim promjenama, radničkim pravima, besplatnom školovanju i liječenju. Sada, kada se neoliberalne vrijednosti kolebaju i drmaju iz temelja.

Demokratija protiv demosa

Zavide nam na rezultatima i starije demokratije od nas. Naša Partija osposobljena je da bude avangarda - kako radnim – tako i pauperizovanim glasačkim masama. Takav zadatak voljni smo sustavno obavljati sa minimalnom - relativnom jel’te - većinom ili većinskom manjinom.

Kada se udružimo Mi kao veća manjina (od 27%) i manja manjina (od 3%) - kao šlag na torti - tada namaknemo čitavih 30% glasova demosa. Nijesmo Mi izmislili demokratiju pa da nam se spočitava onih 70% koji predstavljaju manjinsku većinu. Imamo i svoje svoje analitičare koji na naučnoj osnovi proizvode zaključak i vide više nego zavidnu izlaznost i iskazanu ogromnu podršku. I čak zamjeraju (analitičari) Narodu što je toliko izlazan i zadovoljan da je manjinski „pobjednik“ vazda i unaprijed poznat.

Velika seoba političara svih profila prema demokratiji kao najprofitabilnoj profesiji postkomunizma, je, koliko izvjesna toliko i neizbježna. Ili, što bi rekao jedan neostvareni filosof: odkad je pao Berlinski zid i magarac je postao demokrata.

Мултичетничка Црна Гора

Multičetnička Crna Gora

Naše četovođe sustavno i „legitimno“ vrše destrukciju civilnog života, dobrih običaja i prava na vlasništvo: privatnog, društvenog – ovisno o fazi revolucije ili čak evolucije

Uvecaj!

Partijski vojnici četuju u mnogim formacijama (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

Doći će i taj dan, samo da ne dođe brzo, kad će vascijela Crna Gora biti iz jednog komada - ravna i ujednačena - pravna država. Građani i pojedinci, jednaki u pravima i obavezama – u svemu drugom različiti. Država i građanin – sve drugo nebitno osim priganica i tufahija kojih će biti koliko ti srce ište; nakon što vratimo kredite. Sav minuli rad stoljeća, kolektivni identiteti, propale ideologije i imperije, omraze i trvenja, nesebično i predano njegovani - s koljena na koljeno - uz ne mali trud (sredstva i pripomoć) tradicionalnih prijatelja i staratelja, oko konstituisanja odijeljenih rodoslova, kalendara, povijesti, jezika, nikako da izgubi snagu. Istina, urušava se naše bogato pamćenje samo od sebe, zub vremena grize ali mi odlučno stojimo na braniku različitosti, pripadajućih privilegija i projekata. Uživajmo u lošoj beskonačnosti i bezvremenosti, koja međutim, vlastodršcima prije liči na mirnu i tvrdu luku. Neka su vječni naši vlastodršci – patriote i državotvorci - vizionari i četovođe.

Mi smo vojska prava

Bogati smo u razlikama, po šumama i gorama. Svako izobilje kvari pa i multi(č)etničko: nigđe nema takvih tj. ovakvih noći… sve go četnik i početnik. Uostalom, ko nije četnik može biti samo početnik. Kad se orodi politikom prva obaveza mu da četuje, kampuje i ljetuje neđe o državnom trošku i kolektivnom identitetu. Da se svom četnom starješini prikloni i povinuje. (Nipošto da preskoči onog u regiji i okruženju). Podvrgnuti se partiji - političko krilo svake čete - prvi su koraci početničkog reda, rasporeda. Pak se veselo zapjeva: početnik sam – tim se dičim. Imali smo i prvog ministra, premijera - početnika – potonjeg predsjednika, veleposjednika i povratnika… vizionara, ljevičara, desničara. I šta nam fali.

Naše četovođe sustavno i „legitimno“ vrše destrukciju civilnog života, dobrih običaja i prava na vlasništvo: privatnog, društvenog – ovisno o fazi revolucije ili čak evolucije. Nakupili su, bogme, i zavidno iskustvo: valjan partijski vojnik četovao je u mnogim formacijama, kampovima, kolektivitetima i identitetima: kao komunista, socijalista, internacionalista, ateista, tribalista, neoliberal, šahista... sportista – kratak je spisak, zaista. A sve prizivajući neke druge „četnike“ koji su potučeni tijekom II svjetskog rata idejno, vojno i politički. Obaška dotučeni nakon pobjedničkog vojevanja u revoluciji koja teče. Oni su (tragična) prošlost, ali četovanje ne smije umrijeti sa njima. Mi njima više nijesmo od preše, ali oni nama jesu.

Manjinističke čete

Da, prijatno je „pobjednicima“ prisjećati se poraženih četa – svakako prijatnije nego li se uplitati u pitanje, danas i ovdje, kome to revolucija teče. Revolucija koju izvojevaše pobjedničke čete srdačno svojatane od primalaca vlastonosne štafete. Zanago nečista savjest (oceubistvo) koja neumoljivo goni na prebiranje po pepelu i zgrarištu povijesne drame oružanog dijela revolucije i građanskog rata. Gdje je pobjednicima oduzeta pobjeda od strane krotkih i poslušnih nasljednika. (Tako je to sa poslušnima: danas slušaju tebe, sjutra već nekog drugog). Ono što nije pošlo za rukom suprotstavljenoj zaraćenoj braći - izravnim (ideološkim) neprijateljima, učinili su vajni sljedbenici i krivokletnici: „Druže Tito mi ti se kunemo...“

Da je četovanje i nadalje "emocionalno potentna simplifikacija", snažno nas podsjećaju etničke partije u građanskoj državi Crnoj Gori. Takozvane manjinske, etno partije, nepogrešivo implementiraju pročetnčiki duh: evo nas kod vas – nipošto kod njih. Mi smo, vele, posvećeni građanskoj opciji (Bog je velik – biće jednoga dana) ali bez vlasti smo ti ka’ bez države, kao autohtona loza, tavorimo u ćorsokaku. I oni drugi nude vlast, ali, imamo Mi svoje etno afinitete i projekte koje percipiramo kao ispravne. Dozvolite da imamo svoje prioritete, prijatelje i obaveze prema okruženju i šire. Podjećamo da je Crna Gora naš dom - doduše ne i rod... niđe nema takvih noći. Mi smo principijelna koalicija: posvećeni smo svim principima, koje koristimo po potrebi.

Komedija nečiste savjesti

Crnogorske etnije su državotvorne u nekoliko država, imaju matice u okruženju, zaštitnika i sponzora u regionu, simpatije i partnere širom planete. Svaka naša etnija je most prema stranim investitorima koji na taj način obnavaljaju neraskidive veze i sevdah prema starom kraju. Kad ne bude ništa peostalo da se „investira“ – još malo pa nestalo - idemo da četujemo po Avganistanu i Iranu, Siriji i Džamahiriji. Samo da se još malo razvijemo po četama iznutra i povežemo prema vani.

Svaka četa, naravski, krije svoje pasjaluke, a veliča tuđe. Za prpošnog početnika, druge čete bivaju u prvom redu - pete kolone. Mogu da četuju ali... zna se koja je prva uhvatila priključak i drži visak. Prva udarna četa, zna se, to je naša vertikala. Četovođa određuje ko je početnik i četnik, a ko zlosrećni i neznaveni marginalac, pojedinac – bez čete – sirak tužni bez igđe ikoga. Građanin takoreći. Njegova četa snom mrtvijem spava.

Држава на дар

Država na dar

Da li smo glasajući za nezavisnost ujedno glasali da budemo tužni nadničari stranog kapitala & domaćih pomagača i NATO vodonoše? Ako jesmo, čemu onda maskarada i prazno, nadmeno hvalisanje „nezavisnošću“.

Uvecaj!

(Foto: Flickr)

Ratimir Vujačić

„Čujemo da je on donio i nezavisnost… Ne, nezavisnost su donijeli građani Crne Gore, a on je samo profitirao na njoj – politički, finansijski, istorijski“ (Bojan Baća, naučnik)

Nezavisnost je najpopularniji ovovremeni politički mit i aksiom vladajuće klase. Podrazumijeva se i ne dokazuje – ona je toliko očigledana i nedvojbena - da ju ne vide samo ostrašćeni neprijatelji i bandoglavci - oni i samo oni – koji, ne žele da ju prihvate, smisle i vide. Nikako da se pomire sa političkom realnošću - nezavisnost što se zove. Jedino se stariji independisti spore sa potonjim i naknadnim, oko autorsksih prava na ideju. Implementacija nije sporna: prvoborci ideje su blagovremeno abdicirali u korist prpošnog i očvrslog vođe, partijskog veterana, obzirno upozorivši pučanstvo o neminovnosti da se stvar prepusti stručnom i iskusnom kadru. Koji zna kako se to radi. Implementacija je prevashodno tehničko pitanje a mi ćemo poslije preuzeti odgovornost i rabotu u svoje ruke. Ako ne odmah, a ono malo kasnije – poručivali su independisti. Sve će biti drugačije – samo da se domognemo nezavisnosti, odvojimo od Niša i Beograda. Tako je bauk nezavisnosti počeo da kruži Crnom Gorom.

Vjekovni san

Vladajuća klasa po osnovu implementacije a u svrhu hvale i prisvajanja prava vladanja, suvereno pripisuje sebi ne samo materijalna i duhovna dobra, nego i svekolike zasluge, izvorni naum i vazdakadašnju čežnju k reinkarnaciji plemenske, obaška građanske, slovesnosti i državne samostalnosti. Padaju polako u zaborav sve profitne i neprofitne družine, agenture i pojedinci zanesenjaci - vrli promoteri obnove naše stare slave – dični independisti.

Tek, jedno je nesporno: konačnu presudu po ovom pitanju donijeli su građani Crne Gore. Nije rečeno zaludu: gotovo je kad narod kaže da je gotovo. Istorijsko „da“ značilo je glas za nezavisnost, odluku o nezavisnosti, istupanje iz dvočlane zajednice kao posljednje karike ka vječnosti i singl poziciji. Riješiti se na punu samostalnost znači stasati i biti spreman na iskušenja koje ona donosi, imati jasnu samospoznaju o svojoj snazi i mogućnostima, samopouzdanje, uvjerenje i povjerenje u svoju samodovoljnost, postojanost i vrijednost... sve su to atributi zrelosti, subjektivni, lični doživljaji i sentimenti – uznapredovale društvene svijesti i tekovine koje odražavaju zrelost jednog društva.

Dušmani će prigovoriti kako rado zaboravljamo da smo društvo koje baštini nekoliko neuspjelih društvenih projekata. Bez valjane pouke i naravoučenija. Sve popularnija 1918, ništa bolja 48. i 88. - čak smo i socijalizam uspjeli da zabatalimo i nagrdimo. Nadalje, nezavisnost nije gotovina pa da se može prigrabiti na partijkoj sjednici, u vili pod Goricom, izglasati, donijeti, pretočiti u zaključak, nezakonito steći, darovati, na mah postići. Odluka o nezavisnosti nije isto što i nezavisnost sama. Koliko smo odmakli - u implementaciji narodne volje i ideje nezavisnosti!? Dovoljno za partiju - premalo za narod – opet će dušmani. Može li da ispadne, po običaju, sasvim suprotno od željenog i očekivanog.

Budućnost je međutim počela

Protivnici ostvarene (ne)zavisnosti spore, s obzirom na okolnosti, slobodu glasača prilikom glasanja ali to je beznačajno sa stanovišta krajnjeg rezultata. Budućnost će sve to pozlatiti i učiniti bezrazložnim strah onih koji su se premišljali: djela će govoriti umjesto nas, pokazaćemo nevjernim Tomama drugu obalu (tako je govorio Britva). Stvarnost će ubrzo odgonetnuti sve naše mogućnosti i sposobnosti koje su čamile u mraku raznih federacija i državnih zajednica.

Poluvjekovno iskustvo u rukovođenju sopstvenim sredstvima rada, privredom, resursima... svim onim od čega se živi, poslužilo nam je taman toliko da shvatimo (tj. onima koji su rukovodili) da to nije za nas - odnosno njih. Ekonomsku osnovu države i naših života organizovano smo prepustili i ustupili stranom faktoru – tzv. investitorima. Kad je u pitanju odbrana nezavisnosti, državne teritorije i vjekovnih ognjišta red je da saslušamo pomoćnika ministra odbrane pukovnika Rifeta Kosovca: “Imajući u vidu veličinu i stepen ekonomskog razvoja naše zemlje, jasno je zašto je ideja o samostalnoj crnogorskoj odbrani nerealna”... Pojam „nezavisnost“ očigledno poprima neke nove sadržaje i gubi one uobičajene, poznate iz formalne logike. Svejedno – to samo povećava politički zanos vladajuće partije: ponosno delegiraju osnovne funkcije države, ekonomiju i odbranu, premještaju ih na sigurno - van Crne Gore - i predaju u nadležnost vladajućeg kapitala i NATO. Naturamo se, nudimo i namećemo... nikako da nas konačno usvoje: uredite se malo prvo, hlade nas – ne dijele se priganice.

Da li smo glasajući za nezavisnost ujedno glasali da budemo tužni nadničari stranog kapitala & domaćih pomagača i NATO vodonoše? Ako jesmo, čemu onda maskarada i prazno, nadmeno hvalisanje „nezavisnošću“. Vladajuća klasa nudi, doduše, zamjenu - neprestano i bjesomučno nas uči novom pojmu nezavisnosti: to ti je kad si nezavisan od (velike) Srbije i Beograda. Pred ovom fascinacijom koju nam toplo preporučuju u vidu magle, pad u neslobodu koju živimo je beznačajan. Uostalom, drugi se sasvim blagonaklono i nježno brinu o nama; daju nam domaće zadatke i kredite. I što je najvažnije - nijesu toliko veliki i strašni kao Srbija.

Хомосексуалци и Србијанци

Homoseksualci i Srbijanci

Gore označeni „srbijanchic“ je u polemici o LGBT pitanju, jasno zastupao ljevičarske stavove i humanizam. Mada smatra sebe crnogorskim patriotom i umjerenim nacionalistom – badava – odala ga ćirilica.

Uvecaj!

(Foto: Wikipedia)

Ratimir Vujačić

“Prvo – radi se o gay ili LGBT osobama, homoseksualcima ako hoces a ne homicima! Kako bi ti volio da tebe nazivaju Srbijanchicem?“ (komentator Morpheus/Vijesti 22.09)

Jedan aforističar je rekao po pitanju socijalizma i tijekom istog, postojane demokratizacije njegove: „Razlika između demokratije i demokratizacije je kao između kanala i kanalizacije“. Između ostalog (za mlađe čitaoce) socijalizam je krasila posvećenost partije demokratiji. U našoj domaćoj koloritnoj, svi tonovi i nijanse sive boje, izvedbi – performansu – ona je glasila: ništa nije toliko dobro da ne bi moglo biti bolje. Tako su pripovijedali priučeni i na vrat na nos opismenjeni (poturali im pismeniji) ali odani do kraja i bez rezerve - partijci. Divili se sebi kako napredni i mlađani deklamovati naučiše. Današnji „suverenisti“ izgledaju neubjedljivo, tupo, rigidno i priglupo u odnosu na prvu generaciju recitatora i parolaša. Ovi novi jesu uporni - papagaji od zanata – voljni i korumpirani ali unatoč tome, blijede kopije sa oskudnim fondom parola i riječi; tek dvije tri proste rečenice i retorička obrta. Pravo osvježenje su evroatlantski čimbenici duginih boja.

Evropa i evropeizacija

Partija kao dio i razlomak (ali kakav razlomak – elita bajto) neskriveno i posvećeno teži da usreći čitavo društvo i sve konstitutivne djelove društvenog organizma; jednako posvećeno odstranjuje – dobar nos i golemo iskustvo - štetne procese i elemente po vlastonosnu ideju i zdravlje društva u cjelini. Na sreću, to nikako i nipošto nijesu pripadnici LGBT populacije i ina erotična usmjerenja. Što nije protivno partiji na vlasti kao krucijalnom (nipošto djelimičnom i klimavom) osloncu države ne kosi se ni sa pravilno shvaćenim nacionalnim interesom. Zadatak svih demokratskih i evroatlantskih kapaciteta je da populaciji duginih boja, požele dobrodošlicu a vrli domaćini i subjekti sa političkim iskustvom štošta i posavjetuju.

Elem, ne ide tako, drugovi i drugarice, homoerotične orijentacije: ne begenišete drugi pol a nama držite lekcije o drugosti, trpeljivosti i suživotu. Nama nije ni malo lako sa ženama, ali trpimo gospodo: vi odustali, mi držimo liniju razgraničenja; kako je nama, vi možete samo da nagađate. Stoga, nije da vam zavidimo - ni da Bog - ali imate naše svekoliko uvažavanje i podršku. Uostalom, vaš problem je (ako to nije prejaka riječ) prije svega, osebujne političke prirode. I demokratsko pitanje najvišeg ranga. Morate se suočiti i odrediti spram onog što se zove surova realnost - kao npr. radnička klasa – takođe jedna ugrožena manjina. O, da znadete što vas jošte čeka... (čuvajte se izdajnika i mangupa u svojim redovima). Učite na greškama bližnjih svojih. Radnička klasa sa stoljetnom tradicijom, Karlom Marksom, Prvom, Drugom i Trećom Internacionalom, Lenjinom, Titom, Savezom komunista Crne Gore, DPS-om, socijalističkom vladom, Milom Đukanovićem i evropskom Crnom Gorom... obija pragove stranih ambasada i ljubi metalnu ogradu ispred zgrade Vlade - mlađanog socijaliste i radničkog trubuna u ostavci dr Lukšića. Naime, on sve to više nije al’ mu nezgodno da kaže. (Preuzeo ga krupni kapital).

Pamet u glavu

Zarad političke legitimacije, principa ravnopravnosti, podrške i nephodne podobnosti (conditio sine qua non) valja vam se očitovati povodom sljedećih pitanja: ’đe bijaste prije, u toku i nakon referenduma - svakako nijeste izvolijevali - prvo demokratija pa država; gdje i kad ste dali punu podršku grbu, zastavi, himni (sve četiri strofe) i konfiskaciji crkvene imovine. Kojom prilikom ste istakli da volite državu. Šta mislite o ćirilici koju neki heteroseksualci i nadalje koriste kao tvrdoglava neposlušna (ćirilična) manjina? By the way, da li ste za zaštitu drugih manjina, naroda i narodnosti. Koju narodnost i homoetniju preferirate ili ste pak autohtona loza dukljanske provenijencije. (Ako je homoerotizam urođen, po pitanju roda i narodnosti možete slobodno da gravitirate i izaberete porijeklo). Pažljivo odaberite kojem narodu pripadate, mada su i naknadne korekcije popularne. Jasno je – nota bene – da u MNE postoji narod i partija koji su prevashodno posvećeni evroatlantskim integracijama, za koje se, nadamo se, i vi zalažete. Ako je Kolumbo otkrio Ameriku, za tu partiju se može reći da je otkrila Evropu. Gđe ste uvedeni u glasački spisak. Anonimne vas ni partija ni država ne prepoznaju kao glasačku supstancu i entitet. Kolikim glasačkim kapacitetom raspolažete, takođe nije nevažno pitanje. Šaljete li svoje pripadnike u atlantske misije u cilju razvoja demokratije kao svjetskog procesa. Možda je najbolje da se konstituišete kao nacionalna manjina i tražite svoju sobu kao Ferhat Dinoša. Kao nacionalni savjet manjinskog entiteta postajete ustavna kategorija sa pripadajućim benefitima. Jedanak se kačite na budžet. Tader, ponosno, ispred kancelarije, istaknete zastavu duginih boja. Uprkos sivoj boji na sivoj pozadini koju preferiramo Mi, kao većinska evroatlantska i seksualna grupacija.

P. S. Gore označeni „srbijanchic“ je u polemici o LGBT pitanju, jasno zastupao ljevičarske stavove i humanizam. Mada smatra sebe crnogorskim patriotom i umjerenim nacionalistom – badava – odala ga ćirilica.

Procrnogorski Crnogorci

...svi smo Crnogorci ili Srbi što nije svejedno – ta se supstanca ne može mjeriti niti uzeti kao pouzdan osnov za radno mjesto, platu, business, ekonomski napredak društva ili pojedinca

Uvecaj!

(Foto: Flickr)

Ratimir Vujačić

Nekad su Crnogorci bili Crnogorci po rođenju. Dovoljno je bilo da se rodiš i sva Crna Gora znala je za tebe. Biti Crnogorac bilo je koliko jednostavno toliko važno i teško - ponekad više kazna nego nagrada.

Čuvati obraz crnogorski bio je kategorički imperativ - odgovornost prema rodu uslov ličnog ponosa i osjećaja valjanosti prema izvanjcima. U svoje zlatno doba Crnogorci su mjereni i vrednovani po junaštvu, a potom ka’ i ostali - po radu i rezultatima rada. Prva mjera je budući depolitizovana, namah obezvrijeđena - druga pak mjera - koliko god razumna i prirodna u nejunačko doba, pokazala se nemogućom za implementaciju.

U revolucionarnom historijskom poduhvatu najboljih sinova naših naroda i narodnosti, koji su stvorili i rukovodili jednim od najboljih društveno-političkih poredaka u povijesti planete važilo je pravilo: „Radio ne radio – svira ti radio“.

Uostalom, vazda je najteže bilo biti crnac i Crnogorac. Svaka majka može roditi čo’jeka - Crnogorca samo Crnogorka - pisao je jedan pjesnik našeg roda, ali nekog nama sasma stranog naroda. A tek nacije, da nas veliki Bog (i koalicija) sačuva.

Kriza ideje

Naravno, pojavila se na koncu revolucije duboka kriza ideje: društvo u kojem su svi evoluirali kao komunisti počelo je da se guši u uspjehu programa rukovodeće partije. Svi su htjeli da budu privilegovani – što nije protivno razumu – tako je koncept avangarde provaljen i poharan. Nakon upokojene Titine direktive masivno poslušno članstvo gubi kompas i ne zna kuda. Na istorijskoj VIII sjednici je napokon rečeno: ne znamo da radimo al’ znamo da se bijemo. Obnova ideje bila je na pomolu.

Vrti, vrti, poslije švrljanja po komšiluku, ispade da je najbolje da se mjerimo i nagrađujemo po tome koliki je ko Crnogorac ili Srbin, svejedno. (Potlje nije bilo svejedno mada ko se dosjetio taj se većma namjestio i omastio). Neki su neminovno kasnili u idejnom prestrojavanju misleći da je to ama baš budalasto i nebitno – svi smo Crnogorci ili Srbi što nije svejedno – ta se supstanca ne može mjeriti niti uzeti kao pouzdan osnov za radno mjesto, platu, business, ekonomski napredak društva ili pojedinca.

Razum i formalna logika opet su pokazali svoju nemoć, a pamet još jednom ustuknula i popustila. Vrijeme je za novi zid – između nas i njih – po pravilima koje Mi propisujemo. Posla brale, koliko ti Bog hoće!

Obnova ideje u neoliberalnom ruhu

"Crna Gora je dobrano partijska država" – kroatizirano (naučio na Dubrovniku) predizborno klikuje visoki funkcioner DPS-a M.V. po obrazovanju zaludnji pravnik. Na stranu ona narodna „čega se pametni stidi”…, jedan pravnik, obaška obnovljeni, ne bi smio osnovne pretpostavke i temelje državnosti da iznosi na predizborni pazar i ohrabruje korumpirane glasače sviknute na privilegije po osnovu puke poslušnosti.

Podgrijavajući predizbornu lakomost i neurozu - mudruje: „za Crnu Goru i Crnogorce, najznačajnije radno mjesto je biti vlast“. Iskreno nema što, glasači nemate čega da se stidite: ponašajte se kao i do sada – sebično i vlastonosno, koristite državu za lične projekte i svrhe – glasajte za stečene privilegije i neravnopravnost, svoja radna mjesta, business, svoju užu zajednicu kao pouzdan temelj partijske države.

Ispod tanke neoliberalne pokorice druga Miška lahko uzavri sektaška strast boljševika. I naum partijski – predgrađanski – nepravni, nepravedni i nepravični karakter države.

Partijska država

Partijska država je taman država koliko je i trula jabuka – jabuka. (Poznato je kod truleži da ubrzano napreduje). Najzad, drug Miško se zanago sjeća da smo uoči urušavanja Komunizma već, svi do jednoga, postali prepodobni poslušni članovi partije. U tom smislu je sve bilo u najboljem redu.

U samoj „Tvornici Radoje Dakić“ bilo je komunista više nego nekad u cijeloj Jugoslaviji. Čista dijalektika druga Lenjina koju je međutim doživio samo drug Miško: na vrhuncu svoga razvoja komunizam prelazi u svoju suprotnost – neoliberalizam. Vozdignuti članovi partije, uglađeni kosmopoliti i leptir mašna internacionalisti prelaze sa kavijara na kačamak, postaju pleme, nahija, katunjani i Crnogorci (ili Srbi što nikako nije svejedno).

I to u iznosu od preko 100% - ako je vjerovati preliminarnim iskazima istaknutih bratstvenika budućih tranzicionista, evroatlantskih posvećenika, neoliberala. Tek, nakon što rad nije stvorio čo’jeka, Crnogorac je postao fundamentalno, unosno zanimanje, osnovica, polazište i odredište. Najviša mjera političke podobnosti. I nadasve korisna nejasnoća.

Tako partija proizvodi frakcije, razlomljeno, otuđeno i podijeljeno društvo, partijsku diktaturu, poslušnost i koristoljublje. Vi ste, drugovi i bratstvenici, obnovili jednu primitivnu ideju a ne Državu. Pravna država je za vas i nadalje špansko selo. Vama bliža srcu partijska država je taman toliko država koliko i trula jabuka – jabuka.

P.S. Čovjek se u CG rađa dva puta: kao homo sapines i politički – homo politicus. Prvi slučaj je univerzalna pojava što postmodernog (ili predmodernog svejedno) Crnogorca ostavlja ravnodušnim. Pitanje je koliko univerzalne istine uopće, obavezuju jednog suverenog proCrnogorskog Crnogorca. Uostalom, u MNE si se zaludu i rodio ako od toga nijesi napravio političko pitanje i karijeru. Ako je vjerovati vazdakadašnjem drugu Mišku.

Сав тај блеф

Sav taj blef

Možemo samo da nagađamo koliko bi naše izvanredno prolazno vrijeme - skoro sve je evropeizirano, prodato i rasprodato - dovelo u zabunu prosječnog povratnika s onog svijeta, koji je (zauvijek) okovan prošlošću

Uvecaj!

"Svi su skloni da dodatno posvijetle sebi puta i obnaroduju to svoje raspoloženje" (ilustracija) (Foto: Vesko Belojević)

Ratimir Vujačić

Da se kojim slučajem digne iz groba građanin upokojen u doba bratstva i federacija – predistorije naše nezavisnosti - kad Crna Gora bijaše tek članica, federalna jedinica sa 36 generala, ostao bi zabezeknut tekućim prilikama. Jedan još živući bivši patriota, preteča današnjih autohtonih lingvista rekao bi – bezvezeknut. Da ne pominjemo upokojene u vrijeme dvočlane federacije ljuto zaraćene sa Evropom i šire.

Naravno, iz obzira prema vaskrslom, ne bismo ga odveć posvećivali u tekuće stanje, kako smo se eto konačno dozvali pameti – ne samo u pogledu nezavisnosti nego i inače - pak sa Evropom sarađujemo na ravnoj nozi i zakazanim datumom. Poslujemo, trgujemo, razmjenjujemo mišljenje. Prodajemo bez zadrške, ćim prije, i društvene firme što donose dobit, pouzdanim strateškim partnerima – tader i mi kupujemo - ne damo pari da miruje. Pazarimo dabogme: manje-više sve, poglavito luksuznu robu i koještarije za ličnu potrošnju. Doba je privatizacije i pojedinačne svojine. Radikalne dabogme – vazda bijasmo posebnoga, revolucionarnog kova. (Pokojnik se toga zanago sjeća).

Više vrijedi trinko novi Audi, Armani, Rolex - i nešto crkavice sa strane, da se nađe za crne dane - u ličnom vlasništvu nego Telekom, Jugopetrol, Solana... i sve te tantare - kao društveno, državno i nacionalno blago. Naravno, to nipošto ne brani rukovodiocima i nosiocima pojedinačne svojine da nas obavijeste kako sve to rade u državotvornom svojstvu i elanu - nacionalnom interesu. Zarad prosvjetljavajuće prošlosti i samo takve, neviđene budućnosti. U tom smislu možemo i dalje da računamo na njih.

DANU, BANU, MANU...

Možemo samo da nagađamo koliko bi naše izvanredno prolazno vrijeme - skoro sve je evropeizirano, prodato i rasprodato - dovelo u zabunu prosječnog povratnika s onog svijeta, koji je (zauvijek) okovan prošlošću. Čudio bi se, sav bezvezeknut, šta sve živ čovjek mora da proguta. Poslije onolike priče - i to ne nekih mitomana - već najboljih, obaška naoružanih, sinova našeg naroda o komunizmu i društvenoj svojini. (Preteče mladih, lijepih i poštenih). Čemu duljiti, dosjetio bi se jedino onaj građanin kojeg je samo prerana smrt spriječila da postane član gore navedenih etno naučnih družina. Takve ništa ne može iznenaditi. Kontrarevolucija, prevrtači i liberalizacija najmanje. (Najviše bi ih obradovala demokratizacija.)

A tek sitnice koje odvažno sijeku prosti, elementarni, tzv. zdravi razum. Stari Vujadin se nije sjekirao dok su mu (tadašnji investitori) oči vadili, a potomci dižu dreku na patriotsku koaliciju zbog tablice množenja. Pa se još čude reformi školstva, matematike, formalne logike, gramatike... Nova stvarnost ište nove fundamentalne naučne pretpostavke. Elem, na liberalizovanom multipl tržištu – kojem smo bez ostatka posvećeni – europeiziranih telekomunikacija, sekundu obračunavaju kao minut pak nas, taman naviknute, nečesovi Regulatori zbunjuju, tvrdeći, valjda po sjećanju (koje često vara), da jedna sekunda i 60 sekundi nijesu isto. Nego šta su kad se jednako naplaćuju. Ne samo kvantiteti nego i kvaliteti, neminovno se izjednačuju u interesu vlasnika kapitala. Magarac, građanin ili brav svejedno, jednaki su u svojim pravima i obavezama pod uslovom da se jednako kotiraju na slobodnom (dakle liberalizovanom) tržištu.

Nacionalno prosvjetljenje - sloga

Ipak, a mogli smo to odmah reći, najjači dojam na oživjelog ostavila bi dnevna halogenska rasvjeta. Za sada, i nažalost, samo automobila kao pokretnih bešumnih objekata. Nekad je motorno vozilo bilo nevidljivo ali se na daleko oglašavalo progorelim dihtunzima i auspuhom. Kod nagluvih to nije ostavljalo neki dojam pak nijesu nalazili načina da se mimoiđu sa bukom iz suprotnog smjera (na zlu priliku istog pravca). Bilo je to vrijeme kada smo zbog manjkave sunčeve svjetlosti trpjeli i snosili velike materijalne i ljudske gubitke. Mada smo još tada imali jednu od najboljih regulatornih Policija u regionu.

Po pitanju intenziviranja svjetla u po bijela dana složila se sva Nacija. Ne samo proevropski raspoloženi (koji čine glavninu, da se ne lažemo) komunisti, bivši i neoliberalizovani, ne samo koalicija nego i konzervativci i opozicija. Independisti i federalisti. Rođeni i odrođeni etno identiteti te i oni koji ne vole svoju državu. Svi su skloni da dodatno posvijetle sebi puta i obnaroduju to svoje raspoloženje. Spram ove neviđene transparentnosti Policija je pokazala ogromnu posvećenost: tomobil sav bliješti i sjakti na jarkom suncu i nije jednostavno percipirati upaljeno svjetlo. Poželjno je da su farovi toliko moćni da se vide i u podne.

Broj nesreća i nezgoda je drastično smanjen. Materijalni i ljudski gubici više nego prepolovljeni. Sve se to drži u tajnosti zbog demokratske javnosti. Ista može da, uzjogunjena, upita zašto se ovoliko čekalo. I zatraži da se uvede još ovakvih propisa koji će važiti za sve pa makar ne bili ovoliko korisni i pametni.

P.S. Možda bi DANU, BANU, MANU, CANU... mogli da izračunaju koliko uvećava godišnju potrošnju goriva na nivou Nacije ova ingeniozna inovacija i uspješna implementacija dnevne rasvjete automobila. Pa ako nije preskupo da udarimo dnevna svjetla na kuće, zgrade... Svaki pješak, bio bi obavezan da nosi fenjer. Danju - noću, kako hoće.

У цара Тројана

U cara Trojana

Uporno - potežu i sredstva prinude – u strahu su velike oči. Naslućuju da je Jezik nepotkupljivi strateški neprijatelj, vazdakadašnji narodni front, sporo ali ubojito oruđe. U cara Trojana kozje uši. (Uvršteno kao obavezno štivo na postdoktorskim studijama UDG)

Uvecaj!

Ratimir Vujačić

U laži su kratke noge - ali i njima se korača. Na sitno, od danas do sjutra, neoliberalno... Nije hrđavo, plaća se dobro, što bi rekao jedan bivši visoki funkcioner – trostruko. Trostruko simpatizerima – tek toliko da im se osladi – rukovodiocima se, naravski, množi dvocifreno. Nije rijetkost da se računa i sa stotinama – srazmjerno patriotizmu koji je u principu nemjerljiv, ali ga je u našoj osebujnoj političkoj praksi neminovno kvantificirati. Zbog stabilnosti i nezavisnosti Države.

Sve uz milozvuk i pratnju svečane fraze koju maestralno prezentiraju. Dok naposletku ne dosade i Bogu i narodu. Ali, gle sreće, utoliko pristigne nova zadaća i sponsorstvo. Nova svježa fraza – novo posvećenje. Sitan korak, okret, eto nas opet na magistralnom putu u svijetlu budućnost.

Novi činovi

Zbog burnih historijskih tokova nema se kad ni nauka odrediti vrijednostno i dijagnostički spram uzavrele današnjice, nekmoli da se oglasi narodni genije pretočen u pošalice i anegdote. Izuzetak je komična pripovijest, svojevremeno u opticaju, o bivšem ministru i njegovoj ljubavnici. Ipak, zavređuje pažnju jedan postkom pokušaj uspostavljanja hijerarhije u pogledu novog vrijednosnog sustava – poretka jel’te.

Naime, AB revolucija zbog mirnog karaktera (ratovalo se jedino za mir) i bezidejnosti svoje, nije iznjedrila nove prvake i odličnike, generale, pukovnike, ideologe... osim časnih izuzetka u resoru paravojske i policije. Računalo se uglavnom sa postojećim komkadrom kojeg je bilo u dovoljnim kooperativnim količinama.

Kurvini sinovi

Neki domišljan, posmatrač tekućih prilika i nastupajućih događaja, već je sredinom devedesetih uočio koji ljudski materijal i profil odnosi prevagu i najbolje kotira na polit, business regionalnoj areni. Dao se potruditi i oko stepenovanja & vrednovanja „junaka našeg doba“. (Učimo po malo engleski - naš novi maternji – biće da je dr V.V. u pravu).

Na scenu je suvereno stupio novi konstitutivni entitet. Početni stepen tranzicionog odličnika, koji posjedniku uklanja brigu oko preživljavanja u nesolidnom okruženju, obaška donosi ne male benefite – naziva se kurvić. Naredni razvojni stupanj, koji valja postignuti što iskustvom, što prirodnim darom (prigodan rodoslov i diploma nijesu od viška) postiže više zvanje i rang - kurvin sin.

Razvitak i uspon ovog soja tu se nipošto ne zaustavlja niti zaglavljuje u nekom ćorsokaku. Značajne društvene uloge i odgovorni poslovi potrebuju opširniji kapacitet, nesporni talenat i potencijal.

Za zahtjevnije i složenije poduhvate nije dovoljno dogurati do prethodnog stepena mada isti obezbjeđuje sasvim pristojnu egzistenciju nosiocu odličja i njegovoj familiji. Da ne duljimo, sljedeći visoki čin je garant našeg boljitka i pripada onom koji zaslužno nosi ime: veliki kurvin sin.

Naravno, ni tu nije kraj: evolucija, nakon (i u toku) revolucije iznjedrila je više i najviše stepene savršenstva, likove sasvim prilagođene ambijentu i pripravne svom daljem nesputanom razvoju.

Sjetimo se N.K. (još jednog profesora), koji je u poznim zrelim godinama doživio odlučne faze evolucije: skromno je konstatovao – evoluirao sam. I uselio u pripadajući mu novi komforni stan. Uostalom, zar bismo postigli ovolike i ovakve rezultate, da nemamo odličnike koji prevazilaze svojom ingenioznošću, imovinom, navikama, poštenjem, sve prethodne niže stupnjeve.

Naša postignuća bi postala naučno (akademici su i ovako u nedoumici) i na sve druge načine neobjašnjiva, obaška nedostižna, da nemamo sreću, pak naše životne putanje obasjavaju, određuju, uslovljavaju i trasiraju ličnosti – koji sami sobom predstavljaju krunu političke evolucije. Elem, najviši stepen je: mrtvi kurvin sin.

Prepredenost koja krasi ovaj pozni plod u vrtu Crne Gore i Brda neuporediva je i bez premca u regionu. Stoga je neiskaziva i neprevodiva na europske jezike. (Možda ipak treba razmislitu o uvođenju engleskog kao maternjeg). Narodni jezik, sa sve pisanim i usmenim predanjem, otporan je i nepotkupljiv, neumoljiv, sirov, bodljikav, oštar, jednoznačan, slikovit, tačan i trenutačan, providan, emotivno obojen.

Premda nemoćan da se sam izbori sa zloćudnim fenomenima naše političke povijesti, vispreni reformatori, tranzit efendije, akademici, plaše se veoma, pak predlažu njegovo uklanjanje u staro gvožđe, uvođenjem engleskog, a djelatni su i na planu njegovog samouništenja, umrtvljivanja, škopljenja, sterilizacije, obesmišljavanja, ponižavanja...

Uporno - potežu i sredstva prinude – u strahu su velike oči. Naslućuju da je Jezik nepotkupljivi strateški neprijatelj, vazdakadašnji narodni front, sporo ali ubojito oruđe. U cara Trojana kozje uši. (Uvršteno kao obavezno štivo na postdoktorskim studijama UDG).

Do tada imamo na grbači: posvećenike, patriote, europske pregaoce, obnovitelje i neimare nezavisnosti, borce za bolji društveni standard i život dostojan čovjeka, čuvare tekovina i privatne svojine, dozivače investitora bez ugradnje, nepokolebljive borce... Ma, ne viđesmo ništa mlađe, ljepše i poštenije. Koračaju sve sitnije...

Самоубојство као патриотски чин

• Objavljeno: 05.08.2012 u 10:33
• 1188 prikaza
• 4 komentara

• Smanji slova
• Normalna slova slova
• Povećaj slova

NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Samoubojstvo kao patriotski čin

Treba pozdraviti kulturno samoubistvo u vidu mehkih suglasnika, koje nam Partija svesrdno preporučuje i pride stavlja na raspolaganje sredstva državne prinude da stvar bolje progura

Uvecaj!

Čovjek može biti svakojak, ali komunisti su „ljudi posebnoga kova“: Staljin (Foto: foreignpolicy)

Ratimir Vujačić

“Uvođenje novih slova pismenim, obrazovanim ljudima je sada na neki način jedno kulturno samoubojstvo. Toliko je to štetan čin za same Crnogorce”. (Snježana Kordić, Vijesti 24. 07.)

Kako doći sebi glave bez ičije pomoći pitanje je od najvišeg nacionalnog interesa. Hrlimo iz revolucije u revoluciju bez da nam prethodno iskustvo štogod pomogne i posvijetli. Ali, neka se o toj temi izjasne ćutanjem nacionalne institucije i na svoj neponovljiv, osebujan način – članovi DPS anketnog odbora, partijski mislioci i dugovrati pozornici. Organi partijskog pravosuđa i tužilaštva, obaška. Sa svojim liberalnim shvatanjem Zakona i strogim poštovanjem partijske discipline.

Stariji se čitaoci sjećaju kad su nas u školi podučavali o ekonomskoj osnovi i kulturnoj nadgradnji, koje, pravilno shvaćene, bez ostatka definišu i objašnjavaju složeni društveni sustav. U toj shemi, razumije se, ekonomija ima prvijenstvo – ne vremenski nego po bitnosti. Nerijetko se to i grubo isticalo jer su glavne (revolucionarne) snage bile bačene na front privrednog prosperiteta društva. Ekonomski preporod zakonito pokreće za sobom nove društvene odnose i novi moral. Revolucija, brale!

U stav mirno - revolucija teče

Koegzistirala je i mekša varijanta – među dokonim teoretičarima - koja je upozoravala na razuđeniji odnos, ali vertikala je ostala netaknuta: ekonomija hrani, uslovljava, ograničava i određuje sve vidove kulturne nadgradnje. Tako je uokvirena - po opstanak socijalizma ključna - priručna teorija i praksa reolucionarnog morala kao segmenta kulturne nadgradnje. Presudna pokretačka snaga socijalne revolucije - ljudski faktor – kruto je upregnuta i svedena na podobnost, krotkost, podatnost, pripravnost partijskoj direktivi. (Upravo podobnost, nota bene, nipošto odgovornost). Povodljivost, podložnost, poslušnost, pokornost... Podobnost isključuje odgovornost i u tome je sav trik revolucionarnog morala. Dobar komunista postao je mali čovječuljak (pleonazam dakako)... kojeg ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep. Kao takav imao je da iznese veliku revoluciju.

Otuda nije čudno što se napokon „AB revolucija“ dogodila kao prigodno vikend okupljanje uz jogurt sa benignim parolama i slanje nekoliko istaknutih rukovodilaca u davno zaluženu penziju. Zajedno sa predškolskim uzrastom (konačno sloga!) mogli smo da zapjevamo: „iv, iv, iv – niko nije kriv!“... Premda ostaci „privrednog preporoda“ liče – makar za trenutak - na pokušaj samoubistva. Sve te mračne, napuštene fabrike, hale i ugostiteljski kapaciteti...beživotno i bespomoćno ćute.

Veseli neoliberalizam

Svijet - s ove strane brda - nije vidio dokonog patriotu. Čovjek može biti svakojak, ali komunisti (i potonji neoliberali) su „ljudi posebnoga kova“ (J. V. Staljin) – vazda poletni, pouzdani i pošteni. I širokog opsega službe: od Kominterne do Pentagona. Analiza „posebnog kova“ humaniste - komuniste i neoliberala - brzo bi se izrodila u pogibeljnu raspravu o valjanosti i etici komunizma i neoliberalizma čiji su oni pouzdan oslonac i temelj.

Naši neoliberali imaju problem sa identitetom: u prošlom životu komunisti, do bola preosjetljivi na kritiku, percipiraju istu kao masivan neprijateljski udar. Uzvraćaju uvrijeđeno, žestoko i uzvišeno, na mahove patetično: osjećaju raspeto dvojstvo u sebi – glava im i mentalne odlike u komunizmu - ademovica isprednjačila k kapitalizmu. Na nivou Ideje, bude čežnju za plemenom, idiličnom prošlošću i rahatlukom, u sadašnjosti grade nepremostive klasne razlike, zloćudne razdore i omraze. Nijesu se čestito ni ispilili, a nalaze se u stanju duboke moralne krize i konfuzije. U takovom stanju i pometnji nije ni čudo ako je hinsan sklon samoubojstvu. Koje preporučuje prije svega i za početak - drugima.

P. S. Stoga treba pozdraviti kulturno samoubistvo u vidu mehkih suglasnika, koje nam Partija svesrdno preporučuje i pride stavlja na raspolaganje sredstva državne prinude da stvar bolje progura. Ako smo osnovne proizvodne snage predali na upravljanje i uživanje stranom faktoru, ako smo nadničari na svom imanju, tader nam velike nauke i kultura ne trebaju. Nije to za nas. Onom malom čovječuljku, iz prvog pasusa, Država ukida pravo na pismenost. Koji će mu moj. Zanago, ako se vraćamo kozama, motici i međ’ sužnje, šta će nam gramatika, sintaksa, semantika... ’Đe ode krava neka ide i uže.