„Niko nam neće podariti bolji život, nego ga moramo zavrijediti. Svako pojedinačno mora preuzeti svoj dio odgovornosti. “ poručio je Đukanović.
Nekad čuveni, doživotni - za malo pa vječni – E.Kardelj glavni teoretičar Titinog i našeg puta u besklasno društva dao je pred kraj
života oduška svojoj mudrosti i iskrenosti. Obnarodovao je, u svojoj najpotonjoj
knjizi „ Pravci razvoja...“ da sreću čovjeku ne donosi Partija još manje Država
i politički sistem: sreću čovjek teče sam. Vrsni ideolog i rukovodilac narodnih
masa i radničke avangarde - Partije 'ej - nakon slavne epopeje, obzirno se izvlači
iz revolucije. Tresla se komuna ispao pojedinac.
Go kao od majke ( ne partije) rođen. Tu je gadno ranio nas Crnogorce : 40
godina nakon ovog Kardeljevog priznanja, mnogi crnogorac još vida rane i
oporavlja se pak i dalje ne zna kud bi bez Partije. Nazad ili naprijed. Predao
joj čitavog sebe - da ne pominjemo žrtve koje smo spremno priložili liku Partije
i Ideji. Revolucija, međutim, kao da
otiče od nas.
Zar tako druže Bevc: reci to barem onoj starici
koju si u mladosti tjerao da se odrekne muža, brata, oca, zbog pravilne ideje i
kompartijske linije. Nijeste ustuknuli ni pred osnovnom ćelijom društva. Kao
ni sada uostalom: treba ju rasturiti na
proste činioce. Ni kamena na kamenu: dva brata, otac i sin - dvije nacije, dva jezika. Pa kad ostaneš bez igđe
ikoga - tader otkomanda: snalazi se sam. Preuzmi odgovornost, partija ima preča posla – nove zadatke. Tovariš Bevc, zbilja je li to neka šala ...
Ipak, kroz mukotrpno praznoslovlje velikog
učitelja probijala je sirova i nemila svakodnevnica partijske države i pokisla društveno-ekonomska
računica. Znao je matori ideolog da pred odlazak na počinak - koliko velikog toliko
i bogato sponzorisanog najvećeg sina – valja rashladiti preobimno i nabujalo
partijsko članstvo koje je jednako žuđelo za privilegijama i „nepodnošljivom
lakoćom postojanja“. Društvo u kojem su gotovo svi punoljetni podanici
partijske države ujedno i članovi vladajuće
partije postalo je preskupo za održavanje. Vakat je bio za resetovati stvari i vratiti
na „početni položaj“. Nakon velikih i zanosnih parola, himni i bogatog
sledovanja to ne bijaše trivijalan posao. Partijski kolektiv otežao veoma od
jalove fraze – previše mangupa u našim redovima. Stoga su isti tj. mangupi – ne
odveć pametni i uviđavni - ali tim više sudbinski vezani za tekovine revolucije
i dalje gromko pojali: i poslije Tita Tito. Potonja tragedija je bila upravo u
tome što su ti „manje uviđavni“ dobili nastavak - oni su bili Tito.
„ako po čitav dan sjedimo u kafićima...“
Nijesu Partiji za brigu miševi što
preživljavaju od mrvica i na margini tranzicije: dijalektički gledano oni su
korisni za statiku režima. Sa moralne tačke, koja je u procesu redefinicije -
tražili su šta su dobili. Predugo su oklijevali. Istina ulaznice za prve redove tranzicije su kaparisane i otišle kao halva. Teret su nam odane
radne i biračke mase. Pritisnuti beznađem i nemaštinom tj. uviđajući postojanost
i pravilnost našeg kursa širimice pristaju k našem konceptu i načinu. Posvećeni
duhovnim temeljima, nudimo dobitnu kombinaciju tvrdog kapitalizma i mekih
suglasnika. Neoliberalne ekonomije i
liberalnog morala.
Gospoda pak, što sjede vasdan po kafićima temelj
su i oslonac svih oblika vladavine i poredaka na prostoru rodne nam grude i
šire. Najpotonji sustav, kao što svi znamo, konačan je i savršen - bezbjedan i vječan
– te se polako pokazuje tehnološki višak domoljubnih struktura. Čemu se nijesmo
mogli nadati. Partijski su rod rođeni
drugu i gospodinu (treba jednom riješiti pitanje identiteta) predsjedniku, patrioti
od rođenja članovi od prvog dana. Hoće im se priopćiti, diskretno razumije se, da
prisvoje neki posao ili se povuku sa vidoka (stejdža) jere je prifalilo investitora. Nafte ni kapi. Sve
da smo Sibir faliće jednoga dana - titra između redova nevesele poruke.
Nepoznato je koliko su primaoci poruke podložni
prosvjećivanju i sposobni da prepoznaju sebe kao radnu snagu. Da su radu bili
skloni zar bi upriličili sebi dembelijski
sklad i hlad: novci u džepu merak u
kafiću. Kaplje renta i kamata. Nadalje, da su kćeli žuljavo da rade ko bi tadijer
dao odlučnu podršku Partiji u svim istorijskim poduhvatima i taktičkim
zaokretima. Čemu spremnost da poletimo kao glasački listići i posvjedočimo partijske staze
i bogaze. Kasno je da se Partija pravi blesava i diže ruke od nas. Neka nas
pritisne ne znamo samo kome će biti
tijesno. Nijesmo mi radnici.
Na koncu, kafići su kvintesencija svekolike čaršije.
Javni servis, pozornica - osmatračnica obaška: otolen se vidi domet, kvalitet i
kvantitet tranzicije. Spremni smo, naravski, primiti izvinjenje pa i da se povučemo uz odgovarajuću
otpremninu. Malo li je kafića u Evropi.
No comments:
Post a Comment