Уздржавни блок и магле

NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Uzdržavni blok i magle

Patriota je primarno prožet emocijom i plemenitim uzbuđenjem – vidi sebe posvećenog i posve osjećajnog – tu svjedoka i svjedočanstva drugoga ne treba. Izviđaj neka sprovode dangube, bezosjećajni mislioci i politički filosofi

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

„Inače, teško da mogu da komentarišem bilo što u vezi sa tkz. državotvornim blokom iz prostog razloga što još niko nije javno objasnio što se podrazumjeva pod tim pojmom. Dok to neko javno i ozbiljno ne objasni, sve liči na neku novu prodaju magle na crnogorskoj sceni. “ (Miodrag Lekić)

Nije jak onaj koji to mora da dokazuje ili objašnjava. Tako je i sa patriotizmom: to je jedno gospodstveno i ekskluzivno uvjerenje, pak se jednostavno ima i uspravno nosi – ponosno poput Armani odijela i kravate a ne da se ruži, kvari i trunji dokazima, racionalnim procedurama i refleksijama. Tadijer to nije onaj pravi, izvorni, čisti, samonikli, neposredni, jedinstveni, sobom obuhvaćeni, jednostavni i neponovljivi, pa ako hoćete i nebeski izričaj i nadahnuće.

Patriota grmne „svijetlo“ i bude svijetlo. Treba li tu neko dodatno objašnjenje? Kome nije jasno da država sama od sebe blista i tvori, taj nikad neće postati SDP-državotvorac. Neće se taj naputovati i nagledati Brisela i Vašingtona... Splendida, Miločera, Severine i Svetog Stefana .

Patriota je primarno prožet emocijom i plemenitim uzbuđenjem – vidi sebe posvećenog i posve osjećajnog – tu svjedoka i svjedočanstva drugoga ne treba. Izviđaj neka sprovode dangube, bezosjećajni mislioci i politički filosofi. Oni, mrčenjaci, koji ni u svoje postojanje nijesu sigurni, kamoli u uzvišene entitete, dok se ne sjetuju sa Dekartom i njegovom školom. Njina svjedočba nam zaista ne treba – džabe se kite Evropom i njenim Učenjacima, od stare Grčke naovamo. Na sreću države i ovog namučenog naroda to je jedna neuticajna manjina i beznačajna glasačka masa. Koju će Kusovac i Beba rasćerati vezanih ruku uz malu pomoć i akciju saradnika na terenu. Pa nek’ ih spasu Aristotel i neoplatoničari.

Emmanuel Kant (1724-1804)

Ili čuveni, prepametni – nikad mladi - kritičar čistog uma, poštenja i ljepote, čiju smo dvjestagodišnjicu smrti preturili i obilježili prigodnim predavanjima (Svetozar, Časlav, Rifat, Ranko...) u okviru proslave jubileja AB revolucije. I priprema pristupnih pregovora - k Evropi, razumije se. Taj filosof, član Kraljevske akademije nauka u Berlinu, nije mrdao dalje od kućnog praga, pak je nemajući pametnija posla, posijao sjeme sumnje u sve nebeske i zemaljske autoritete, tražeći od istih da izdrže kritiku od strane razuma i uma i polože račun o razlogu svog postojanja. Poput onog koji je, još prije njega, osporio i omalovažio ono što svi znamo – da je zemlja ravna ka’ tepsija.

Šta reći o najpotonjim njegovim sljedbenicima u našem malom ali naprednom mistu, osim da su pali pod izravan uticaj, ako ne samog profesora iz Kenigsberga a onda neokantovaca, Marburške škole, Frankfurtskog kruga...

Hvali se neznanjem

„Ponavljam, ne znam o čemu se radi. Evo čekamo da nam neko objasni što znači državni patriotizam danas – boriti se za pravnu državu i očistiti državu od mafije ili nešto drugo“ – opet će tvrdoglavo M.Lekić, otkrivajući beznadežnu zatrovanost zapadnim gledištima,racionalizmom i filosofijom.

Ko god ne padne očaran – ili kao pokošen - milozvukom mehkih suglasnika u izvanrednoj državotvornoj izvedbi predsjednika SDP-a, taj je zanago zahvaćen logičkim pozitivizmom, anglosaksonskom filosofijom jezika ili lingvističkom naukom Ferdinanda de Sosira. Ništa nije utješnije ako se radi o fenomenu nezaposlenog visokoškolca, obespravljenom radniku, tvrdom na ušima građaninu ili penzioneru sa 140 eura penzije. Koji su kukavički podlegli sivilu i trivijalnosti vlastite egzistencije. Pak su daleko od duginih boja naše evropeizacije.

Državotvorna metafizika

Ako si već socijaldemokrata a nemaš ni „s“ od izvornog humanizma i ideje radničkog pokreta, zašto onda ne bi mogao biti i apstraktni državotvorac. (Kad jednom oblomiš jezik –potlje ide lakše). Baveći se opsjenarstvom, predsjednik SDP-a koristi rijetke trenutke istine svog političkog djelovanja da plete ideologijski privid vlastite državotvornosti. Uvježbava cijepanje svijesti, dok počne izgledati normalnim da državotvorstvo, prije njega jezik nade, postane ideologijski zid iza kojega iščezavaju sve nade i perspektive ovog naroda.

Његош, Ђукановић, Тито

Njegoš, Đukanović, Tito...

Glava partijskog ideologa je jedinstveno mjesto gdje se odvija fenomenološka redukcija i algebarska radnja koja građane tretira i svodi na razlomke

Uvecaj!

Marović (Foto: Luka Zeković)

Ratimir Vujačić

„Marović je saopštio da je na pitanje koju osobu smatrate najboljim predstavnikom vrijednosti u ovoj zemlji, građani Crne Gore su odgovorili da su to: Njegoš, Milo Đukanović, Josip Broz Tito, Kralj Nikola, Sveti Petar Cetinjski, Marko Miljanov i Knjaz Danilo.“ (Vijesti 21.12.2013.)

Zbunjeni građanin, najbolji građanin. Građani Crne Gore u tom smislu uživaju punu i svesrdnu pomoć – posvećenost je u pitanju – DPS partije, satelita i trabanata njenih te kadrova iz naučno, kulturno, obrazovno „državotvornog“ bloka. Gospodin i drug S. Marović spada u one likove drame - ili farse, svejedno - koje bi, da ih nema, morali izmisliti. Ustvari nezamislivo je da ideologa poput njega, tranziciona Crna Gora već nije iznjedrila, nego mora obaška da ga pravi. Upravo je obratno: on je izmislio ovakvu Grnu Goru u kojoj građani na istoj skali vrijednosti postavljaju Njegoša i gore pomenute partijske činovnike i poslenike - demobilisane radničke prvoborce.

Glava partijskog ideologa je jedinstveno mjesto gdje se odvija fenomenološka redukcija i algebarska radnja koja građane tretira i svodi na razlomke. Onaj koji baštini tradicionalne vrijednosti, Vladiku Rada, njegovu kosmičku, plemenitu i plemensku dramu, stavlja se u linearni niz i red za sabiranje sa neutješnim i prilijenim titoistom koji nikako da zaboravi ona divna vremena kad se jelo ’leba bez motike. Ili će prije biti da je jedan te isti građanin pri čistoj svijesti ’ladno naveo da štuje velikog pjesnika i čudotvornog bravara. Čije se djelo, uprkos uspješnoj smjeni generacija na VIII sjednici sunovratilo na svim frontovima – od ekonomskog do moralnog. I završilo, makar se tako priča, bratoubilačkim ratom i rasprodajom placeva ’đe se nekad nalazahu mnoga fabrička postrojenja.

Zaštita lika i djela

Očigledno je izostanak lustracije i lakirovka kadrova revolucije dala poželjne rezultate. Odbor uglednih naučnika od povjerenja i inih profitera, čuva kao trajnu društvenu vrijednost, njeguje tajnu, lik i djelo mlađanog komuniste - potonjeg državotvornog poduzetnika i milionera - iz obije njegove razvojne faze i nadasve vrlog povjerenika Kominterne Broza, čo’jeka sa sedam datuma rođenja - tako da nije čudo što je još živ – demokratski izglasanog za maršala i doživotnog predsjednika.

Ipak, previše je za zdrav razum, depeesovska nakana da svede na kvantitativnu razliku - u broju glasova neke naručene ankete - Njegoša i pomenutu dvojicu partijskih odličnika. Od kojih je mlađi, istina, uspjeli AB revolucionar. Tačnije rečeno, šta će ova dvojica komunista, od kojih jedan to više nije a drugi nije Crnogorac, nego najveći sin naših naroda i narodnosti, među čuvarima trajnih crnogorskih vrijednosti i identiteta? (Kad smo već kod algebre, ista zabranjuje sabiranje baba i žaba).

Uostalom priča se da ih radnička klasa nije pomenula u testamentu. Dapače, umrla je bez riječi i posljednje želje. Ostala bez teksta.

Tito i Đukanović

Prijeđimo tadijer, na istorodne pojmove i od lakšeg pitanja prije nego se njime pozabave istoričari koji vole da prosvjetljavaju duboku prošlost. (I da u istoj pronalaze neočekivane analogije). Što je zajedničko ličnostima iz podnaslova? Na prvi pogled ništa bitno, osim što su bili revolucionari, potom političari tehničari, kruti vladari sa dovoljno poslušnika - i kao takvi jedan drugome predavali štafetu - od 1945. do dana današnjeg. Do 90-ih godina obojica bijahu komunisti. Ali se više nije dalo izdržati. Stariji je ostao dosljedan ideji najvjerovatnije zbog jednog od datuma svog rođenja. Mlađi je udario stazama kapitala. Posvećeno se bacio na nove vrijednosti i identitete. Prijenuo uz buržuje, profitere i rentijere. Vatreno i proleterski. Sličnost im je nadalje, a o tome je riječ, što vole da se lijepo oblače - dijamantske šnale, zlatni satovi - i da vječno vladaju. Anketirani – tumač ankete pogotovo - prepoznali su njihovu neprolaznu vrijednost i smjestili ih međ’ velikane. Ako je vjerovati Svetozaru – radničkom tribunu iz primorja u ostavci.

Zenon iz Grblja

Krajnje je vrijeme da, makar onaj, sve brojniji - dokoni dio – crnogorskog pučanstva počne sa studijama starogrčke i novije filosofije. Pa da mu, pučanstvu, postane jasno ono što decenijama dokazuje Svetozar iz Grblja, da najbrži nikad ne prestiže najsporijega ako ovaj potonji ima prednost od 11.000 ležećih glasača koji se izjašnjavaju pismom. Ako uzmemo u obzir da je ovo otkriće staro više od dvije tisuće godina, tadijer je jasno zašto DPS poglavari pokatkad, govoreći o sebi - govore o vječnosti. Bitni su nepokretni glasači. Koje je, jasnim pogledom, vidio još Zenon iz Eleje (490-430. prije n.e.)

Бркови

NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Brkovi

Podrška vlasti LGBT manifestaciji je u cilju dodvoravanja posmatračima i ocjenjivačima našeg „napredovanja u integracijama“. Lakše je organizovati „paradu ponosa“ ili štogod slično, nego privesti pravosudnim organima jednog jedinog „državotvorca“ – koji godinama praktikuje koruptivne radnje, uzima mito i bjesomučno gomila bogatstvo

Uvecaj!

Parada ponosa u Podgorici (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

Postoji jedno i samo jedno načelo političke pobjede, uspjeha i dugovječnosti u Crnoj Gori. Količina entuzijazma i govorna snaga, naravno sa pozicije vlasti, bilo da posvećenici guraju i sprovode doktrinu komunizma ili energično lično prisvajanje i bogaćenje - jednako i tvrdo obećavaju da je preuzeta ideološka utopija na pragu potpunog trijumfa. Društvo, hoće reći podanici, treba samo da dobrovoljno i disciplinovano stave dokrinarnu omču oko vrata u susret srećnoj budućnosti. Imali smo unikatni socijalizam sada okomiti i oštri neoliberalizam.

Socijalistički ideja je i pored dobro opremljene državne sile, UDBE, moćne doktrine i genijalnog vođe, završila potpunim slomom: čak ni u šarenilu postkom političkog pluralizma, nema niti jedne partije lijeve orijentacije. Radnička klasa je naposljetku ostala sirak tužni bez igđe ikoga. Još samo da naši bogataši ostanu bez bogatstva, pa da se pozdravimo i sa neoliberalizmom. Da svi argatujemo bratski i složno – radnici i profiteri - za račun stranog investitora u svojoj rođenoj i nezavisnoj državi. Pružimo si tada jedni drugima ruku pomirenja: dođite da ostarimo zajedno.

Poštena inteligencija

Etablirani intelektualci su povodom prava na brak istopolnih građana konačno pokazali svoj humani potencijal, hrabro i strastveno stali u odbranu raznovrsnosti i pune ravnopravnosti. Nećemo biti sitničavi pak primijetiti da njihov probuđeni senzibilitet za proširenje ljudskih prava sasvim slučajno izlazi u susret trenutnoj potrebi europeizacije djela i lika aktuelne vlasti. Nije tu, kako bi dušmani spočitavali, na snazi princip subordinacije i podjele uloga, mada se u učenim istupima nije prezalo od zajapurenosti i oštrih ocjena - osuda i diskvalifikacija karakterističnih za dogmatski politički diskurs. Kao od šale, raskrinkali su, mapirali i žigosali domaće retrogradne sile – konzervativce i baštinike tradicionalnih vrijednosti - kao kočničare vladinog dobro osmišljenog i sve bržeg koračanja u Evropu. Patriotska inteligencija, uostalom, vazda je znala svoj dug.

LGBT populacija ima protiv sebe, kako to naučni kadar - načitani momci koji su vidjeli svijeta - i vrli independentisti hoće da proture, „pravoslavnu omladinu“, potom zatucane i izopačene vjerske poglavare. (Ima tu i drugih kojima ne basta da se oglase). Valjanost i stručnu kompetentnost ovakvih procjena ubrzo su oborili događaji u regionu: par mjeseci nakon inspirativnih dubokih analiza naših naprednjaka i prosvjetitelja u europskoj Hrvatskoj je pao na referendumu prijedlog o svekolikoj propusnosti i ravnopravnosti u pogledu definicije građanskog braka. Bez da su se miješali naši nazadnjaci. Imaju oni neke svoje „pravoslavce“ i reakcionare, u njihovom (komendijantu) slučaju – europljane.

Izlišno je podsjećati da ti isti proevropski inteligenti ćute kao zaliveni po drugim jednako važnim, civilizacijskim i društvenim pitanjima, povodom kojih, neobrazovani i bespomoćni građani, prepušteni na milost i nemilost političkoj propagandi, pojedinačno i spontano zauzimaju stanovište.

Poštena i vlast

Podrška vlasti LGBT manifestaciji je u cilju dodvoravanja posmatračima i ocjenjivačima našeg „napredovanja u integracijama“. Lakše je organizovati „paradu ponosa“ ili štogod slično, nego privesti pravosudnim organima jednog jedinog „državotvorca“ – koji godinama praktikuje koruptivne radnje, uzima mito i bjesomučno gomila bogatstvo.

Redefinicija bračne zajednice i slične akcije, imaće svesrdnu potporu vladajuće klase jer ne zadire u njene vitalne interese, obaška podiže mršavi proevropski ugled. Uzgred rečeno, bitniji i presudniji pokušaji modernizacije na ovom prostoru benadežno propadaju. Umjesto njih padamo nazadačke u pleme, obnavljamo, njegujemo plemensko palanačke sentimente i filosofiju. Nije bilo političke snage i volje, dovoljno policije i intelektualaca ni tijekom komunističke revolucije - da se savlada palanka u pozadini. Ko ne vjeruje, neka pita Krivokapića kud mu se đedoše evropska socijaldemokratska načela, kojima se koliko kaćiperno i uporno, toliko neopravdano kiti. I da obrazloži „iskorak“ u utješnu mitologiju mehkih suglasnika, njihovu ulogu u emancipaciji i modernizaciji radničke klase Crne Gore te sakralizaciju države i vlastitog mjesta u istoj.

Svoj najčistiji izraz i zlatno doba - palanački duh - imao je u periodu obesmišljavanja i urušavanja komunizma, propadanja SFRJ i potonjih AB revolucija. Što se propadanja tiče zanago nije još rekao svoju posljednju riječ.

Čudno je u najmanju ruku, da se i najmlađe naše udruženje građana dosjetilo - zanago ih je neko dobronamjeran sjetovao - u borbi za svoja prava, umjesto modernim humanim načelima okitilo brkovima; koji su prepoznatljiv simbol i zor zatočnika patrijahalne civilizacije. Ako je DPS-u uspjelo da nemilosrdno ruši preostale dobre običaje i društvene norme, pozivajući se pritom na rodoljublje i slavnu prošlost, tada nije morao u tu svrhu zloupotrijebiti i LGBT populaciju. Koja sigurno nije bila osnovna snaga patrijahalnog društva. Ili jeste – taman koliko i DPS.

На правој страни историје

Na pravoj strani istorije

Da, ako ste se tek sad probudili, Crna Gora je za razliku od svojih građana – nezavisna i suverena, srećna i napredna

Uvecaj!

"Krivokapić&co „ponekad“ su pristajali („morali su“) na ustupke" (Foto: Luka Zeković)

Ratimir Vujačić

Političari naši - vlastodršci osobito - imaju mnoge zajedničke osobine i vrline koje ih krase i uzdižu nad milionima običnih smrtnika i glasača. Premudri su, obaška lijepi i pošteni. Odvajkada se bastašno bore za velike istorijske ideje i ciljeve. Zaludu ih goniš i izlažeš nepravdama, oni bivaju samo čvršći, jer znaju da su na pravom putu, ponosni, jer brane i sprovode ono što im je „istorija ostavila u amanet“ (pismo predsjednika Ranka, članstvu SDP). Naše vrijeme i životi su skromno polje njihovog podvižništva, a mi - tek nedostojni posmatrači i svjedoci povijesnog napona i stvaralaštva ovih kolosa.

Taman smo malo odmorili od komunista i njihove posvećenosti, epohalnih zamaha i pobjeda, kad evo nam svježeg, bezgrešnog i vitog Krivokapića - žive nade naših novih istorijskih pregnuća. Ljevičar ili desničar – vrag će ga znati - ushićen, čelom dodiruje nebo, piše svojim sljedbenicima pismo-poslanicu: “Ostvarili smo najvažniji san u novijoj istoriji Crne Gore“.

Između mita i stvarnosti

Da, ako ste se tek sad probudili, Crna Gora je za razliku od svojih građana – nezavisna i suverena, srećna i napredna. Nastavak znaju i vrapci: samo da odnekud dojave novi i novi investitori, pa da i dalje svakim danom u svakom pogledu napredujemo. Naravno, nije ovdje riječ o običnim ljudskim sudbinama, deklasiranim radnicima bez posla, dostojanstva i nade, ili možda onima što nijesu mogli ni sanjati ovakve i ovolike blagodeti od svoje mudre posvećenosti „državi i državotvorstvu“. Mimo i iznad njih lahko nadlijeće apstraktna i uzvišena retorika našeg domoljupca. O'đe se - sve su prilike - sa vječnošću zbori. A „tu ljudsko zapire spoznanje“.

Propala je radnička klasa, uništena privredna struktura, bijeda i dugovi rastu, moral pada - ali: „ostali smo čvrsti, jer smo znali da smo na pravom putu“. Istorija je za ovog „socijaldemokratu“ blagorodna nužnost i neprestani naredak, uprkos utisku koji neki potkrepljuju svojom neveselom javom, da nam je komat grđe nego ranije – dok su nas drugi rukovodili. „Ponosni na ulogu, koju je istorija dodijelila našoj generaciji“ – sa zadovoljstvom će i slavodobitno pozdraviti svoj „državotvorni“ performans.

Slobodan Sadžakov - doktor nečesove etike (nauka o poštenju): „Sociolog Karl Manhajm pisao je o mentalnom padu ljudi (inače kalkulativno-racionalnih u sferi ekonomije) kad dođu na teren politike. Drugim rečima, niko ih ne može prevariti u ekonomskim transakcijama ni za kusur od nekoliko centi, ali ih ponekad može prevariti za ceo život. Dokaz za to je u našem dvorištu, u činjenici da se balkanski narodi već više od dve decenije bave idiotskim nacionalističkim 'projektima', upropašćavajući i svoje živote i živote ko zna koliko generacija posle njih“.

Ali cilj opravdava sredstvo

„Naoružani... mudrošću u ostvarivanju ovog svetog istorijskog cilja“, Krivokapić&co „ponekad“ su pristajali („morali su“) na ustupke. „Nekad su ovi kompromisi bili veoma teški, ali ... sudbina vam nerijetko dodijeli saputnike koje sami ne biste odabrali”. Tako vam je to kad ste samo slijepo oruđe u službi napretka. Istorija je izabrala njih, a ne oni istoriju, tako da je sva odgovornost na istoriji. Ili pak na onim nestašnim „saputnicima“ što im dodijeli sudbina.

Poznato je, međutim, i to baš iz istorije, da ako ne birate sredstva (i saputnike) u postizanju „svetog cilja“ - dogodi se da usput izgubite svrhu i sve ono što taj cilj čini vrijednim i društveno prihvatljivim - kamoli uzvišenim. Tada „sveti cilj“ postaje tek puko sredstvo zarad sticanja koristi, političke moći i manipulacije ljudskim osjećajima. Pretvarajuće sebe u mit koji obmanjivanjem i lažnim obećanjima izlazi u susret zaludnjim nadama, vjerovanjima, željama i strahovima ojađenih podanika.

Jedina su garancija

Krivokapić na kraju patetično poziva članstvo da bez oklijevanja i odlaganja „od ovog trenutka zajedno krenemo putem pobjede“ jer je ista “jedina garancija sigurne budućnosti naše djece”. Neumoran je naš usrećitelj – spreman je da kao i svi mitotvorci „zanavijek ostane“. Nije stoga čudo što ga mnogi prozivaju i mole da nas ne napušti sad kad im je najslađe. Obećava (ipak će ostati) da ćemo u doglednoj budućnosti postati „ponosni ljudi koji žive po mjeri i standardima svojih budućih sugrađana u zemljama EU i NATO-a“. Skromnost mu ne dozoljava da istakne hvale vrijedne rezultate: naši rukovodioci & comp. već krstare po Evropi i Americi, ruku pod ruku sa tamošnjim bogatunima, a mi podanici, godinama unazad, NATO smo saborci za slobodu i demokratski preobražaj Avganistana.

Индепендент сатира

Independent satira

Dični independentisti odvažno i uporno kruže kao mačak oko vrele kaše kad je u pitanju bit i srž Države. Sada su u posvećeni “manjinama“ i ko zna čemu još, samo da izbjegnu susret sa onim što je suština države – a to je prije svega : pravni poredak, zatim pravni poredak i na kraju opet i ponovo, pravni poredak

Uvecaj!

Amfilohije (Foto: Arhiva "Vijesti")

Ratimir Vujačić

Odgovor na tekst “Mućke”, autora Mira Perovića, Vijesti, 15.11.2013.

Stišan ali nenačet u svojoj Skojevskoj dogmi g. Miro Perović pokušao se distancirati od mučnog utiska koje ostavljajaju “napredni” njegovi stavovi i prijedlog o rješenju i “obezbjeđivanju moralne i duhovne čistote vjerskih poglavara”. Nastavljajući da nepokolebljivo dijeli lekcije o Europi i hrišćanstvu, svima, pa i samom Mitropolitu. Zaista, dovoljno je samo čvrsto vjerovati u svoje ideje, kako sam i nagovijestio u kolumni o našim vazdakadašnjim dobrotvorima. Sa visine svoga independentizma lahko isključuje i posprema ‘đe je kome mjesto. Kao superioran psiholog uviđa da sam beznadežno emotivan i iracionalan ali na pogrešan, nepodoban način. Moj principijelan, zdravorazumski stav protiv nasilja (kastriranje bez sudske presude) i orgijanja ideološke - u najnovijem slučaju, independentističke - svijesti podvrgnut je, a kako drukčije, psihološkoj analizi. Naime u psihologiji – kraljici palanačkog duha – logika nije pripuštena i nema pravo glasa.

Trezveno, objekivno i bez emocija M. Perović veli: “isprovociran ekstremnim porukama mitropolita Amfilohija, pa je takav karakter poprimila i moja satira... Reagovao sam kao građanin na fašističke poruke i poziv na linč...”. Em je isprovociran, em sklon umjetnosti - satiričar dabogme – njegovim riječima “Kastracijom bi se obezbijedio sami vrh moralne i duhovne čistote vjerskih poglavara” - nema se što prigovoriti. Ne ćuti se krivim. Čista psihologija.

U svom reagovanju pažljivo i redom otklanja “detalje” koji se nijesu ni odnosili na njega. Mlad pa ne zna da je takvih boraca za opšte dobro u CG vazda bilo za izvoz – nije on prvi - o njima je bila riječ. Uostalom, nema bitne razlike između DPS-koncepta i independentista u rezervi, koji se sada preporučuju kao crnogorsko proljeće i garant državnosti. Otuda, svako malo napadi (ni manje ni više nego) na fašizam MPC i Mitropolita, kao differentia specifica, svojevrsna independentistička legitimacija, vlastonosna lozinka i dobitna kombinacija. M. Perović je uzet tek kao primjer naduvene independentističke obijesti, budući da se u nimalo sporoj utrci nego oštroj konkurenciji, izborio za prvo mjesto: prijedlogom da se kastriraju vjerski prvaci ne bi li konačno postali “moralno i duhovno čisti”.

Elem, M. Perović jasno vidi fašizam pak se hrabro bori protiv istog – duboko uvjeren da je na pravom putu. Hladno i bez emocija: kastraciju bi obavili stručni i za to osposobljeni profesionalci. Ni slično fašističkim, ekstremnim, porukama i procedurama nazadnjaka sa druge strane barikade. Oni samo hlape i govore u metaforama – independentisti su konkretni. To ih preporučuje da im povjerimo jedan novi januar.

Dični independentisti odvažno i uporno kruže kao mačak oko vrele kaše kad je u pitanju bit i srž Države. Sada su u posvećeni “manjinama“ i ko zna čemu još, samo da izbjegnu susret sa onim što je suština države – a to je prije svega : pravni poredak, zatim pravni poredak i na kraju opet i ponovo, pravni poredak! To je mnogo teža, poštenija i preča borba od inferiorne independentističke - uslovljene palanačkim sentimentima i identitetom - koju rado upražnjavaju narcisoidni pretedenti na Vlast i patriotizam. Dok se “independentisti” konačno dosjete (ako je njima uopšte do toga) o čemu se zapravo radi - društveni tokovi će otići podaleko i nepovrat a mi postati jedna dobro usidrena kolonija. Sreća što je većina independentista lično solidno situirana. Pak će u svemu biti od pomoći novim gospodarima.