Држава и поштење

Država i poštenje

Kakva bi to bila država ’đe se poštenje dokazuje pred državnim organima. Država u kojoj je zakonodavstvo tako izgrađeno da ne dopušta čovjeku da bude nepošten, čak i ako on jeste nepošten. Što je DPS-u preče: poštenje ili pravna država? Poštenje, po stotinu puta. U protivnom...

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Arhiva "Vijesti")

Ratimir Vujačić

„Meni je obraz preči od stotinu anketnih odbora" (O.S. funkcioner DPS-a)

Stari Grci su govorili: „Zakon - kralj svega, i bogova i ljudi“. Iz toga je slijedilo da je bezakonje najveća nesreća koja može snaći ljudsku zajednicu, jer se kod izvjesnog ljudskog soja – koji se radije oslanja i poziva na poštenje – u bezakonju ispoljava sklonost da u zadovoljavanju svojih osnovnih nagona nadmaše po surovosti i same zvijeri.

Neophodno je, međutim, misli, postupke, riječi i namjere vladajuće partije i njenih trudbenika, iskrenih patriota i stručnjaka za namicanje glasova - planera vječnog vraćanja istog – tumačiti u građanskom ključu i evropskom horizontu. U prisnoj vezi sa starinskim, domaćinskim običajima, čestitošću i poštenjem. Nikako u nekoj drugoj inspiraciji, namjeri i kontekstu.

Poučna je priča da je kralj Nikola prilikom obilaska Grmožura – ostrvca gdje bijahu zatočeni najteži prestupnici – na pitanje što su počinili, samo od jednog robijaša čuo priznanje da je ukrao ovcu za vrijeme gladne godine. Svi ostali su bili pošteni i nevini osuđeni – po vlastitom iskazu. Kralj Nikola, iskusan i mudar vladar, naredio je da se pušti na slobodu onaj lopov, da ne kvari ostale poštene pritvorenike.

Spinoza i naši etnoakademici

Baruch de Spinoza (1632-1677) čovjek nepotkupljivog uma – nudili su mu i zlatnike da prestane da piše – otkrio jednostavnu istinu: da ni jedna država ne može biti dobra država ukoliko se prepušta ličnom poštenju ljudi. Možete, napraviti jedan pravno-politički sistem u kojem čak i najpošteniji ljudi postepeno postaju lopovi, i to legalni lopovi. I da su pritom uvjereni da potpuno legitimno rade taj svoj posao. Otuda ništa čudno ako vidite neke sumnjive face kako tvrde da su državotvorci. Grade državu po liku svojemu.

Aktuelan je slučaj poštenja člana partije O.S. izloženog nepotrebnom udaru od strane demokratske opozicije. Svaki član DPS-a krije u sebi golemi moralni potencijal, samoprijegorno tinja i služi partiji bez da traži bilo što osim da mu se ne dira u svijetao lik i obraz. Na braniku je fundamentalnog DPS principa: obraz iznad svega - pošten član, jaka država. Zakonska snaga po volji i želji etažmenta. Sa mjerom se pali, sa mjerom gasi.

Nipošto obratno: kakva bi to bila država ’đe se poštenje dokazuje pred državnim organima. Država u kojoj je Zakonodavstvo tako izgrađeno da ne dopušta čovjeku da bude nepošten, čak i ako on jeste nepošten. Što je DPS-u preče: poštenje ili pravna država? Poštenje, po stotinu puta. U protivnom ode članstvo, puče namah cijelo zamešateljstvo, privilegije, državotvorstvo, ako se neko samo drzne, natrunji ili dovede u pitanje prvijenstvo poštenja na našem putu. Evroatlanskim integracijama, fondovima i stranim investicijama.

Naravno, nije moglo biti riječi o tome da nam državotvorci obećaju državu u kojoj za pravdu i slobodu neće biti drugih utvrda i garancija osim poštenja vlastonosne partije i njenih članova. Koji naravski, priznaju samo sud svoje partije (kako ih je već naučio najveći sin naših naroda J.B.T.). Kad najviši državni organ pokuša da postavi stvari u Ustavni okvir, partija kao jedna, ogorčeno i ponosito postavlja i odlučno ističe svoj suverenitet sto puta viši i važniji od države. Ovakvih državotvoraca svijet odavno nije vidio - još od onoga što je rekao: „država to sam ja“.

Pozdrav iz Australije

Postoji autentično svjedočenje da je jedna crnogorska građanka otišla u Australiju jer u Crnoj Gori – mada visoko obrazovana – nije više bila u stanju da razluči laž od istine. Pametna neka cura: znala je da u državi u kojoj je preteško utvrditi istinu, ubrzo pada i pravda jer ne može pouzdano da se dokaže nepravda. U tako zabrkanoj državi ostaju bez odbrane i druge humane vrijednosti... uključujući i slobodu koja postaje sloboda zločinjenja i ostalih udruženih poduhvata. Ako nemaš gdje dokazati da ti je neko oduzeo ljudsko pravo i slobodu, kako ćeš tražiti da ti ih vrate. I od koga da tražiš pravdu, ako je država sto puta jadnija od poslušnog i bezbojnog člana partije. Koji - odnekud moćan - očekuje da njegovo poštenje postane svjetionik prema kojem svi treba da se upravljamo.

Џемпер и држава

Džemper i država

Današnji državotvorci naslijedili su i baštine vještinu i tehnologiju prethodne velike priče. Usrećitelja narodnih, komunista, koji su tom prilikom nesmotreno - pojeli Socijalizam.

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Savo Prelević)

Ratimir Vujačić

Lukavstvo je jedan od osnovnih zakona prirode. Blisko političarima - nesaglasno moralu - toj dalekoj i neposvećenoj sferi njihovog ponašanja. Moralno biti il’ ne biti, mrsko je i nedostupno političarima te ga upražnjavaju uglavnom u promotivne svrhe. Pojedinci posvećeni političkom zanatu, vole prije svega, sve što  život pruža a vlast omogućava. Probijaju se i preporučuju gipkošću, domišljato vođeni neodoljivom željom za prisvajanjem vlasti. U tom ključu valja tumačiti sve njihove kameleonske boje i mijene.  Ključni pojam je obnova, mada im nijesu strane ni revolucije: sve što može da prođe polusezonu ili makar jednokratnu potrebu. 

Posmatračima tog ljudskog soja preostaje da se dive snalažljivosti, vitalnosti i istrajnosti njihovoj. Jeste da imaju bogatu praksu, to je jedan od najstarijih zanata, ali ipak... Bitišu, žive život na hedonistički način ali sve vrijeme pozivaju na uzvišene i nezaobilazne društvene vrijednosti: poštenje, život dostojan čovjeka, državu, ravnopravnost... Neko ih je stoga, ne bez ogorčenja, nazvao šibicarima. Pogrešno: nije sporno da postoje sličnosti koje površnog analitičara mogu da zavedu. Razlike su nevelike ali bitne. Šibicari, dakako, znaju i primjenjuju igru skrivanja ali vrte jednu te istu kuglicu. Provaljeni su. Društvenoj nauci i Akademicima nepoznato je od čega sada egzistiraju. Reformisali su se zacijelo, ali teško je odgonetnuti pravce razvoja šibicarske ideje. Osim toga, šibicari su oslonjeni isključivo na snagu svoga genija: ispod časti je svake Akademije,  Javnog servisa, naučnog instituta, međunarodne zajednice, investitora... da im se nađe pri ruci i ponude neophodnu podršku.

Hedonizam je patriotizam

Nadalje, hedonizam nijesu izmislili političari, pak je poistovjećivanje istog sa njima zanago pretjerano. Turati sklonost prema čulnim zadovoljstvima u definiciju političara bio bi sumnjiv posao sa aspekta logičke korektnosti. Mnogi vole život na profinjeno animalan način, seks, francuska i domaća vina, ali se pritom ne pozivaju na vječnost, radničku klasu, nacionalne manjine, Evropu. Doduše, nije neuobičajeno u našem narodu (pa i narodnostima) da  građanin izlazeći iz kafane, propisno nacvrcan i nakon dobrog roštilja, da sebi oduška i podvikne: „Živjela komunistička internacionala“.  Ali, molim Vas, ko će pomisliti da je taj član vladajuće koalicije ili borac za našu stvar? Da je prolupao i pobrkao parole od prije i poslije AB revolucije. Ne, u najboljem slučaju, taj galamdžija i globalista je neki lakomisleni bravar ili moler koji je častio sebe (i nekog grebatora) nakon omrčene dnevnice. Razlika između njega i političara je tolika da ne može biti veća. Eto koliko stvarnost zna da bude varljiva. (Stoga nije čudo da se političari nerijetko upravo na nju i pozivaju).

Današnji državotvorci naslijedili su i baštine vještinu i tehnologiju prethodne velike priče. Usrećitelja narodnih, komunista, koji su tom prilikom nesmotreno - pojeli Socijalizam. Obavezni junaci i nadalje su patriote i neprijatelji, koje ovi prvi neumorno otkrivaju i imenuju. Neprijatelji su njihov ponajbolji ali - sve su prilike – i jedini proizvod. (Sav ostali samopregoran rad njihov, spada u sferu potrošnje) Ipak vještina, pozlata sa zanata, sve više, otkriva se i doima „bljutavo kao prozrijeta opsjenarska vještina”(G.V.F. Hegel). Što bi rekao jedan anonimni savremenik, a zabilježio I. Andrić: „Kad čovjek sluša radio, pomisli da ovoga rahatluka – kao u našoj državi -  niđe nema“.

Jagnje i prvi milion

Kad se, nevoljno, komunistička avangarda našla pred sudom istorije i onim što se zove trenutak istine, optužnicu za njihov epohalni promašaj i blef sačinili su mlađi partijski drugovi, sasvim odmjereno i u duhu ideje hedonizma. Glavna zamjerka i dijagnoza odnosila se na jelovnik revolucionara i masnu hranu najvećih sinova našeg naroda: kao što ih je i Ljekar prethodno upozorio – previše jagnjetine. Jagnjad se ujedno pokazaše kao jedine nevine žrtve odvažnog komunističkog pregalaštva i poduhvata. (Znali su mladi pučisti da će račun koji su načinili jagnjofuci tek prispijevati - nadugačko i naširoko). Naravno, za razliku od nekih drugih šteta i zuluma, koje svaki veliki projekat nosi sa sobom, jagnjići nijesu dobili izvinjenje, trg ... Akademije o svemu tome ćute. Njihov vidokrug i prvijenstvo uživa slavna prošlost. Mudraci uzlijeću u sumrak - kao i Minervina sova  (opet  Hegel).

Što li će budući AB revolucionari – prilikom prezimanja štafete - istaći kao glavnu propust sadašnjih usrećitelja i dobročinitelja naših? Svakako, sudeći prema njihovom habitusu i intelektualnom kapacitetu, neće biti posebno inventivni ili nedajbože strogi i radikalni. Takođe je mala vjerovatnoća da će svojim šefovima spočitavati bilo šta u vezi hranljivosti morskih plodova, francuskih vina, obaveznog deserta. Ili pak prvog miliona - bez  pedigrea.  Zanago, pustiće u opticaj zlatnu ploču (iliti kuglicu skrivalicu): jednu epohalnu ideju, gospodo i drugovi – braćo i plemenici - ne može da iznese i ovaploti jedna generacija patriota. Nužna je obnova, podmlađivanje, ljepota i novo poštenje na našem putu u svijetlu budućnost i vječnost.

Мило није сам

Milo nije sam

Sanjali su Deindustrijalizaciju, predgrađansko stanje lišeno glavoboljne proizvodnje, fleksibilno - partijsko Sudstvo uz milozvuk gusalah i mehkih suglasnika. Gdje konačno nema rada i rezultata rada. A bogatstvo ponosno ističe kao društveni odnos

Uvecaj!

Ilustracija (Foto: Arhiva "Vijesti")

Ratimir Vujačić

Šta je to u crnogorskom biću što ga goni ka neoliberalizmu. I to nakon Socijalizma kojemu Crna Gora bijaše odana mimo drugih. Privrženost Komunizmu - jošte ga hvale i veoma žale - većma je razumljiva: jednakost, nagrađivanje prema radu, veliki vođa, jednonačalije... Znao je to da cijeni i voli ozebli plemenski čo’jek ukorijenjen u slozi i uravnilovci– nespokojan u potonjoj palanci - čardaku ni na nebu ni na zemlji. Zastrašen kapitalizmom i modernizacijom. Pristupio je revoluciji kao protivteg njenim modernim stremljenjima, zaklet povratku i obnovi plemenskog rahatluka. Koji je upečatljivo opjevao Sveti Petar Cetinjski u svojim poslanicama.

Princip „nagrađivanja prema radu“ bio je garancija ubogosti i jednakosti kao osnovnih vrijednosti plemensko-palanačkog univerzuma. Ako je neko odmakao po pitanju imovine bilo je vidljivo da stvari idu nekim paralelnim i pogrešnim tokom: budna partija - čuvar kursa - promptno je sačinila komisije za ispitivanje imovine nepoznatog porijekla. Bio je to prevashodno poziv na revolucionarno poštenje – Zakon i pravna država bijahu skrajnuti i u drugom planu. Naime, Ustav i Zakon mogao si da kršiš ako si zavjetovan Partiji na vjernost i podobnost. Ko je štogod pridodao sebi mimo rezulatata rada, valjalo mu se suočiti sa partijskim organima po pitanju pravovjernosti. Državni organi ne pitaju za podobnost no se drže Zakona kao p’jan plota; pak bi ondašnje neoliberale tretirali kao prestupnike i krivolovace. Ali imali smo, tada, samo partiju.

Neoliberali u Socijalizmu

U Tužilaštvu su zasjedali strogi učitelji R.Č. i M. koji bi smjelo, na nagovor partije, otpadnike od fundamentalnog načela namah smjestili na Goli ili pod Spušku glavicu. „Svjesna akcija revolucionarnih snaga“ imala je kao i mnoge druge i slične, sporadičan ili bolje - suprotan efekat: poneki vrli partijac vratio je stan ako je zakučio još koji ili imao kuću. Kad su budući neoliberali viđeli da je cijela rabota spala na svijest, poštenje, odanost narodu, revoluciji i partiji – bogaćenje je dobilo popriličan zamah. Potomci, današnji borci za transparentno bogaćenje, NATO-Evropljani, businessmani, neopatriote i državotvorci, ističu da ni u Socijalizmi nijesu bili bez gaća – naprotiv. Vazda u trinko nove džempere, nešto sa strane i ’leba sa kupovnom marmeladom. Komunisti kapitalu skloni, k Briselu nastrojeni i demokrate po pitanju Afganistana. Ademovica im bijaše - volumenom svojim – isprednjačila daleko u svijetlu budućnost.

Sanjali su Deindustrijalizaciju, predgrađansko stanje lišeno glavoboljne proizvodnje, fleksibilno - partijsko Sudstvo uz milozvuk gusalah i mehkih suglasnika. Gdje konačno nema rada i rezultata rada. A bogatstvo ponosno ističe kao društveni odnos. Prihoduje se po osnovu političke podobnosti, poštenja i ljepote. Boduju se patriotski duh, domoljublje, ljubav prema prošlosti, narodu i nacionalnim manjinama. Entiteti koji imaju basnoslovnu cijenu s obzirom na veličinu i slavu našeg plemena. Otuda zamašni profiti prilikom otkrivanja i obnove minulih neponovljivih vremena.

Nazočni u AB i etno revoluciji

U AB revolucijama se čiste i odstranjuju partijski elementi koji su kamen spoticanja novim zaokretima i pravcima. Zalutaju u partiju naivni pojedinci, opijeni principima i ideologijom. Nijesu mogli da pomire proleterski internacionalizam i etnocentrizam 90-ih; logički povežu Komuniste zaklete industrijalizaciji i neoliberalno rušenje fabrika i proizvodnih postrojenja. Vladajuću partiju koja je zastupala modernizaciju, napredak i humanu budućnost valjalo je upodobiti kozarstvu, obnavljanju predmodernog plemenskog društva; pozdraviti ukidanje radničke klase, zastupati divlju ljepotu, nepismenost i tupost širokih narodnih slojeva. Svaka koza, novo radno mjesto – poručuju nam neopatriote novobogataši. Čine ono što znaju... samo još da zableje, pomenute koze, i eto novih 40.000 samohranih građana.

Vladajuća ideologija svela se na dvije, tri parole sasma dovoljne za obnoviteljsko neoliberalni kurs. Učenje o vječnosti partije i popratnoj neprijateljskoj, antidržavnoj opoziciji koja, kao takva, bezobzirno jede narodni ’ljeb. Dok nam podmuklo radi o glavi. (Ako već imamo državu što ih, antidržavne, ne pohapsi nego šnjome straše ojađeni narod). Ne, opet će to oposliti podobne i svjesne neopatriotske snage. Zakon je mač sa dvije oštrice pa ko se istog lati, može od njega – Zakona - i da strada. Podučavao nas je u tom smislu veliki učitelj našeg naroda i narodnosti J.B.T:„Priznajem samo sud svoje partije“.

Vlastonosci sami sebe zapliću – sami sebe otpliću – pak ako se netko prevari i pokuša umiješati u njihovu rabotu i plemeniti zanat, grdno će se pokajati. Znaju, onako upleteni, žestoko da uzvrate. Stoga je u totalitarizmu po pitanju svog života a njine rabote - najpametnije ćutati. I zboriti dobro je – sve što te muči prije ili kasnije proći će... ako ne baš muke, a onda ti. Samo je Crna Gora vječna!

Мигова времена

Slučaj ministra Miga

Sav Migov ideološki hokus-pokus je što na državu jednoznačno gleda kao na partijski magacin. Nađe se tunake za svakog po nešto.

Uvecaj!

Slavoljub Stijepović (Foto: Savo Prelević)

Ratimir Vujačić

Jedan bauk kruži europskom Crnom Gorom – bauk nezaposlenosti. Nema novih radnih mjesta, a preostalim trudbenicima prijeti tehnološki višak. Dok su drugi rušili zid – mi smo srušili radničku klasu i fabrike kao njeno utočište. Nova razvojna filosofija DPS-a nije mogla da otpočne dok se ne ponište svekolike tekovine modernizacije, socijalističke revolucije i izgradnje. Čemu fabrike, radnici, inžinjeri, kulturna nadgradnja i humanisti raznih pravaca i smjerova.

Sreća pa su ostala brda u kojima su nekad živjeli Crnogorci. Pošto nivo razvoja proizvodnih snaga određuje oblik društvenog uređenja, valjalo je vratiti stvari u pređašnje stanje. Obnova plemenskog društva mogla je da otpočne. Predmodernu materijalnu osnovu tj. brda trebalo je samo dovesti u sklad sa duhovnom nadgradnjom, idealom samonikle palanačke (etnocentričke) homogenizacije, plemenskim običajima, mehkim suglasnicima...

Umjesto mogućeg preobražaja kulturnog polja i nastavka modernizacije - mladi, lijepi i pošteni udariše k obnovi plemensko-palanačkog, etnocentričkog rahatluka, ’đe plivaju ka’ riba u vodi. Nijesu majstori da naprave bure, ali su svemu drugome naredni. Plemensko-palanački ili patrijarhalni zloduh nije mogao a da, sa svoje strane, ne podrži i pripomogne sve što je upravo najkonzervativnije, što unaprijed nagoveštava kontraindikativni slom obećanog napredovanja. Napredovanja k Evropi do koje mu je stalo taman koliko i do lanjskog snijega. Rodonačelnički duh se Evrope latio samo da bi joj se narugao i najposlije izigrao.

Uviđajući – možda i podsvjesno – prirodu ovog protivrječnog i nemogućeg poduhvata, nije čudo što su izrugivanje, šegačenje i sprdnja postali utemeljujući odnosi DPS-ovske „državotvorne“ priče. U takvom „šaljivom“ društvu, jedino poslušni mogu dobro da prođu, dok su same društvene vrijednosti nužno preinačene i poništene. (Kad DPS-ovce uhvatiš u krađi oni odgovaraju da oni to rade transparentno - za razliku od drugih – koji se plaše Zakona).

Zbogom Sveto - rastanak nam nije mio

Naposljetku, među drugijema, tehnološki višak slijedi i partijskim ideolozima. Ukidaju se “mislioci i teoretičari” srećne budućnosti. Kako svoje interese prikazati kao opšte nije više partijska briga. Armija poslušnih glasača regrutuje se na način kako to pokazuju audio i stenografski zapisi radnih dogovora DPS-a. Tu više nema potrebe za kumrovačkim pitomcima ili latinskim citatima. Na idejnom frontu prazno je mjesto tamo ’đe su se uzdizale perjanice i stjegonoše poput S.M. i N.K. I pored nesumnjive posvećenosti, izobraženosti i bezuslovne spremnosti da opslužuju sve vrste okruglih stolova: od švedskih do istorijskih, lingvističkih, teoloških i, razumije se, naučnih. Pravi majstori dogmatičke simulacije svih znanstvenih rodova i diskursa. Obučeni da kvaziracionalno razglabaju o bilo kojoj političkoj besmislici, prinuđeni su napokon da prihvate ulogu dvorske lude na partijskim posijelima ili logorejičnog piskarala patriotskih porno sadržaja. Migo je za njih institucija.

Suvišak ideologa i doušnika svakako spada u najmanju štetu i gubitak: tek opomena je podobnima - da šteta kad krene ne bira.

Migova vremena

Propast titoističke ideologijske svijesti ostavio je nenačet i sačuvan duh subordinacije – poslušnosti prema gore i sabijanja prema dolje. Poistovjećivanje sa “očinskim” likom novog vođe imalo je više nego dobru strukturu dočeka u naslijeđenoj partijskoj nomenklaturi. Mladi vođa i predsjednik mogao je da odvažno nastupi po utabanoj stazi, preuzme upražnjeno mjesto i dužnost. Njegovim poslušnicima nije više od preše nikakva ideologija. Na gotovs: kakav god bio sadržaj, inovacija ili “vizija”, kojima se neumorno podaje nepogrešivi vođa - sustopice ga prate, bez ostatka identifikuju i predaju implementaciji.

Našim školovanim ideolozima nije ni na kraj pameti da poistovjećenje „državotvorne koalicije“ sa praotačkim i „očinskim“ likom vođe, dešifruju kao socijalnu patologiju. Ubuduće nema više zvanične doktrine samo prazni nalog potčinjvanja i isključivanja neposlušnih. Pogubni učinak takve doktrine bez doktrine, ideje bez svojstava, koja više nikog ne zanima, prije ili kasnije stiže u sve pore društva. „Ukratko, doktrina na vlasti je pravoverno ništa, nihilizam (volje za moć?) koji, sada, može da bude sve i, naročito, sve najgore…” (Milorad Belančić).

Jedan od junaka ove priče je naravno i ministar Migo: ministar ali i partijac iz dna duše – pismen uslovno rečeno ali po zadatku naučnik, obrazovan i kulturan. Operativac glasonosac, donosi glasove, zapošljava, penzioniše i promoviše, opošljava, ali ne širi neku priču. Njegovi fanovi odazivaju se solarno i na izravnu nadoknadu – ništa na obećanje. (Ukinut je, rekosmo li, pojam svijetle budućnosti). Sav Migov ideološki hokus-pokus je što na državu jednoznačno gleda kao na partijski magacin. Nađe se tunake za svakog po nešto. „Nacionalni interes“ je (posljednja) sveta riječ pred kojom se drhti. I kojom se obaraju i tuku neprijatelji partije, države i Miga. Pa sad progovori, ako ti basta: Migo je nauka, kultura, obrazovanje, pismenost i nacionalni interes. U evropskoj Crnoj Gori.