Сви смо ми Драго

Svi smo mi Drago

Sreća pa u politici i društvenoj klimi koju institucije države snažno proizvode ne važi zakon gravitacije i pripadajućeg mu slobodnog pada - već slobodnog leta i preleta.

Uvecaj!

Drago tamo, Drago ’vamo: Drago Đurović (Foto: Ivan Petrušić)

Ratimir Vujačić

U mladoj nam demokratiji i jedva nešto starijoj državi ništa nije nemoguće. Princip, prvo država potom demokratija, daje svoga ploda: institucije pravnog poretka vrše energičan i osmišljen demokratski upliv u nezaštićeno i pluralizmu sklono društveno biće. Drago tamo, Drago ’vamo – landara – a „državotvorno“ glasačko tijelo ne trpi osipanje i rashod. Ili nedostatak kvoruma pod izgovorom demokratije i rezultata glasanja.

Sreća pa u politici i društvenoj klimi koju institucije države snažno proizvode ne važi zakon gravitacije i pripadajućeg mu slobodnog pada - već slobodnog leta i preleta. Nažalost, fizička realnost - i ekonomija kao njen dio - nikako da se pokori našem političkom geniju.

Dokle, pitanje je samo

Nama i ne priliči da kao suverena država predugo trpimo ovaj maćehinski odnos materijalnog okruženja, Njutnove mehanike, raznih zakona gravitacije i ekonomije, koji iracionalno, drsko - poput same opozicije – bacaju klipove pod naše točkove. Stoga je, uviđavan & pozitivan, građanin posvećen politici kao prvom uslovu opstanka i održivog razvoja. Ovaj sevdah ne smije biti sputan i omeđen bilo čime od ovoga ili onoga svijeta. Pogotovo novotarijama poput pravne države i građanske demokratije.

Ujka Sam, možemo već slobodno reći – naš Ujka Sam - odavno cijepa atom u imperijalne i humane svrhe. Pocijepaćemo ga i Mi ako zatreba – a zatrebaće: kao punopravan član alijanse, jedanak postajemo dioničar i vlasnik nekoliko stotina bojevih glava. A tada nema više granica širenju demokratije kao svjetskog procesa. Otklonićemo suvereno sve smetnje na putu privatizacije, globalizacije i NATO - homogenizacije. Poslije nas ostaće samo haotični atomi i elementarne čestice.

Priznajemo samo sud partije

Metalski politički radnici podržaće – principijelno naravski – pitomca Draga, najpotonjeg junaka obnove i izgradnje koju započeše mladi, lijepi i pošteni. Tolika medijska pažnja nečemu što se događa decenijama – od samog početka DPS suverenizma : počev od čuvenog glasanja i potonjeg preloma na Glavnom odboru (56:6 protiv Britve - nakon nekoliko dana obrnuto) pa sve do ničim izazvanog masovnog transfera i seobe „velikosrba“, vrlih kadrova Slobe slobode i običnih nekorumpiranih glasača - prema „državotvornoj“ opciji. I sad da se kola slome na Draga, DPS-pozitivnog ekspozitivca.

Inače, pozitivna opozicija poznata u SFRJ kao „više socijalizma“, u postkomunizmu i tranziciji ubrzo je preinačena u „više nacionalizma“, dok se najposlije fokusirala ka oštrijoj primjeni „nacionalnog“ programa. „Više nacionalizma“ pokazalo je ubrzo kontraindikacije kao i svaka promašena terapija. Nakon neminovnog rata sa komšijama proces disolucije i razgradnje dosljedno se nastavlja i sprovodi prema unutra. Neuki nacionalizam rasparao je društvo po plemenima i etničkim „identitetima“, nahijskim narečjima i jezicima... pak smo opet obnovili predgrađansko društvo i palanačkim zloduhom nadahnutu federaciju. Suvereni građanin postao je preplašeni i obespravljeni pojedinac sa kojim partijska država raspolaže po potrebi. Partija neće pravni poredak ali za utjehu velikodušno preporučuje toplinu i rahatluk etno zajednice.

Nacionalna država - istorijski koncept poznat kao skup ravnoravnih građana izrodila se u predgrađanski provizorijum, nagodbu i dogovor etničkih „identiteta“. Umjesto jedinstvene Nacije kao države građana, programira se obnavljanje, restitucija i zavođenje ideologijom vječnog feudalizma. Sve dok sustavna implementacija „nacionalnog programa“ ne učini da svi postanemo retardirani nacisti ili makar beznadežno etno-pozitivni.

Pravna Država i ideologija

Po definiciji, Država afirmiše, štiti i utvrđuje dostojanstvo, autonomiju i suverena prava građanina koja su osnovna tekovina i civilizacijsko dostignuće moderne Evrope. Državu je, međutim, moguće preturitu u službu vladavine ideologije (komunizam, neoliberalizam, nacizam) i tader se pretežno koristi kao sredstvo slamanja i onemogućenja prava na slobodu tog istog građanina. Koji biva upodobljen i oblikovan programom i interesima glavnog odbora partije. Milom ili silom.

Proizvodnja nam ne ide – pretvrda je – odustali smo i prestali u istu da ulažemo: jedino servisiramo dugove koji nastaju usled ponovljenih pokušaja te vrste; ne bi ni tu petljali ali stranci neće da se bakću našom proizvodnjom ako im ne namirujemo gubitke. Partija se blagovremeno prebacila na investicije u glasačko tijelo. Kapitalizuje ulaganja u siguran glas. Trošak je državni - prisvajanje partijsko - pobjednicima svih izbornih natjecanja se višestruko isplati. Zavidljivci su zblanuti količinom pokretnih i nepokretnih dobara socijalista i patriota dok Patrija sve više duguje. Još će neki glupi opozicionar reći da toliko dugujemo jer patriote neumjereno i dušmanski troše: ekskomunisti kao nacionalisti, prisvojiše tijekom „državotvorstva“ tih par milijardi. Plus troškovi na glasače, razumije se.

Tek, van svake sumnje, u MNE je postalo moguće, dvostruko pozitivnom Dragu, staviti u usta da njegovo ponašanje „nema apsolutno nikakve veze sa bilo kakvim ili čijim uticajem“ i da je „isključivo motivisano namjerom da sačuva svoje dostojanstvo“. Nakon ovakvih riječi cijela nacija bi trebalo na neodređeno vrijeme da zaćuti. Ili bolje, složno kao nekad, uskliknimo: Drago – to smo Mi!