Два Ранка или револуција која тече

Dva Ranka ili revolucija koja teče

Jezik je zacijelo ozbiljna rabota o kojoj ovaj pjesnik ne može i ne smije da ćuti ali… to je kao što svi znamo politički posjed par excellence.

Uvecaj!

Pa i V. Čerčil reče da su interesi vječni

Ratimir Vujačić

“Jovović je u emisiji predstavljen kao jedan od najznačajnih pjesnika srpskog jezika koji je primarno trebalo da govori 'o politikantima koji su promijenili ime jezika u Crnoj Gori i opštem stanju u literaturi i jeziku'”.(Vijesti 09.02.)

Nedavno je i jedan pjesnik - Ranko Jovović - izazvao erupciju komentara na Portalu Vijesti. Naravno, ne zbog svoje poezije i ne zbog gostovanja u nekom državnom mediju. Odvažio se na vruće teme – onako pjesnički naivno i okomito – na Radiju Svetigora. Jezik je zacijelo ozbiljna rabota o kojoj ovaj pjesnik ne može i ne smije da ćuti ali… to je kao što svi znamo politički posjed par excellence. Političari su ga preuzeli , preporučili i umijesili kao identitetsko uporište, bitno za život i opstanak mlade nam obnovljene i neoliberalne demokratije. I države bogme - kako se rado i od srca, oglašavaju i prse.

Metež i hajka: od gomile komentara administrator je bio prinuđen da izbriše polovinu; ne bi pogriješio da je i preostalu polovinu prepolovio. Koliko žuči, isključiviosti, uzbuđenja i niskih strasti izazivaju uzvišena identitetska pitanja. U odnosu na zacrtane i zanosne partijske projekcije - koje ništa dobro ne obećavaju - prodaja preostale državne imovine proći će, zanago, neopaženo i bez sjekirancije. Ekonomija više nije temelj države – Lenjin se u grobu prevrće – domaći lenjinisti muče. Ali ne zadugo – čekaju da se pojave Četnici.

Ko je najgori Crnogorac?

Daleko su iza nas nevini počeci revolucije kada su dva brata bili tek ideološki - pod prinudom prilika svjetskog rata - razvrstani u razne formacije: jedan međ’ četnike drugi u partizane. Partijski mislioci su tu tragičnu diobu pomno odnjegovali, analizirali i održali kao nešto najdragocjenije što nam je podario II svjetski rat. Dapače, uzdigli je na naučni nivo i dali joj fundamentalan karakter. Ti lenjinisti u ostavci su o trošku države plandovali pola stoljeća – sa neskrivenom pretenzijom na vječnost - tkajući gvozdenu zavjesu između nas i njih. Vodili beskompromisni i istrajni ideološki rat protivu klasnog i idejnog protivnika. Sustavnom i britkom boljševičkom metodom naslikali su za potrebe revolucionarnog ambijenta, podmuklog i mrskog neprijatelja partije, demokratije, države i naroda. Prosto je čudnovato da je ovaj narod mogao izroditi nešto tako grdno, mračno i naopako. Tek će se najnovija partijska nauka i Akademija hrabro očitovati povodom ovog teškog pitanja - o čemu je šira javnost blagovremeno i u obrocima uniformisana putem državnih medija. U svakom slučaju u “godinama raspleta” nije bilo suvišno napomenuti da su pobjedu opet odnijeli “mladi, lijepi i pošteni”. Da ne bi ko štogod pobrkao.

Ranko protiv Ranka

Ranko protiv Ranka i naravno Krivokapić protiv Krivokapića. “Jeste, jeste. Vrlo ovako tužno jeste",  složio se pjesnik Jovović kada je jedan Krivokapić procijenio drugoga – poznatijega - da je “najgori Crnogorac”.

Elem, podjela do koje je došlo u toku svjetskog rata i revolucije bila je tek u zametku. I nije mnogo obećavala. Sve su prilike da bi tuna i okapala da nije potonjeg truda svjesnih i organizovanih partijskih snaga. Podjela čisto politička sa nužnim dodacima našeg podneblja, gdje su ideje često samo povod da pokažemo svu raskoš violentnog dinarskog bića.

Uostalom, nije mnogo važno ko je u pravu: bitno je da revolucija teče. I da se ćim više udaljavamo i otuđujemo na gornji i donji kraj, opčinjeni zasebnim identitetom svakog zaseoka. Jedan komentator je teško doživio pjesnikovu opasku da su “Muslimani bivši Srbi” – dakle rod i braća sa Srbima - pak je gorko uzvratio: “Dokle će da nas vrijeđaju”. Priča se da je svojevremeno Kralj Nikola upitao jednoga na Rijeku Crnojevića: “Bješe li Ti ono iz Donjeg Ceklina?” – “Ne Ja, gospodare, ni da’ Bog” – “Oprosti, bolje nam tadijer Ti reci odakle si?” – “Ja, gospodare, iz Gornjeg Ceklina!”

Neprijatelji su privremeni - al’ Četnici vječiti

Pa i V. Čerčil reče da su interesi vječni za razliku od nestalnih neprijatelja: nekadašnji okupatori su sada naši ponajbolji partneri i bezbjednosni kompanjoni, trula buržoaska demokratija je naš prioritetni cilj, krupni kapital i imperijalizam su svoji na svome u Crnoj Gori, naši su momci u tom smislu rame uz rame u Avganistanu, zaživjela je pravna država i korupcija, stani investitori upravljaju našim resursima i pokretači su održivog razvoja… (Od revolucije i ljevice ne osta ni kamen na kamenu - o čemu domaći lenjinisti muče.)

Jedino su Četnici ono što su bili: neumrli arhineprijatelji i vječiti saradnici okupatora. Naporima nekolike Akademije i patriotskih snaga općenito, konačno privodimo kraju projekat i svestrani raskid od bivše braće i sunarodnika kao krunu naše posvećenosti: radi se o drugoj naciji, Jeziku, Crkvi i naravno o drugom DNK lancu. Ako DNK analiza ne potvrdi nalaz svekolike Akademije - tim bolje. Crnogorci ne ljube lance.

Зауставите јануар

Zaustavite januar

Predsjednik nam zaista kaže da su poglavari tranzicije tek moralni pobjednici i ništa više. Patriote su to bez preobuke i čistih gaća.

Uvecaj!

"Nema onoga čega ima i ima onoga čega nema" (ilustracija) (Foto: Svetlana Mandić)

Ratimir Vujačić

"Kada bi neko mogao da nam pokaže bogatstvo u Crnoj Gori, čijim bi se zahvatanjem mogli riješiti problemi u ekonomiji, zar mislite da bi Vlada propustila to da uradi? Nažalost, tog bogatstva nema i zato moramo posezati za onim što je realna ekonomska osnova za rješavanje finansijskih i ekonomskih problema", tvrdi Đukanović. (Vijesti, 29. januar)

Godine, kao što je najavljeno, počinju januarom. Sve su prilike da će tako potrajati, dapače, svi ostali mjeseci pokazaše se kao višak i čisti trošak. Neka je vječan naš januar – kao nekad crveni oktobar. Sve što se bitno ima reći u pošteni januar može stati. To je mjesec kad, između ostalih, međedi spavaju i eventualno sanjaju - o proljeću - a o čemu drugom. Ako međedi uopće sanjaju.

Naivan i dremljiv, građanin poima Vladu kao što i ona samu sebe štuje i rado prikazuje: u svom domenu i šire, posvećenu opštem dobru, moćnu, djelotvornu i nadasve odgovornu. Podoban građanin i siguran glas uglavnom misli o tome što Vlada još može učiniti za njega – nikako da se upita što on može učiniti za Vladu po pitanju integracije i održivosti! Kad je posljednji put siguran glas – građanin nezavisne - pošao u Vladu, predstavio se, iznio svoje viđenje krize, ukazao kako se dolazi do direktnih investicija, pokreće business, proizvodnja čak, smanjuju troškovi, dovlače strani partneri – ćeraju domaći izdajnici i četnici. Vlada očekuje od glasača posvećenost razvoju neoliberalne ideje i prakse, a ne jalovo pravdoljublje minulog razdoblja naše posvećenosti proleterskoj revoluciji. Čemu opanjkavanje bogataša i dobitnika tranzicije. Prema saznanjima Vlade, nema ni jednih ni drugih, ali zato ima trećih: sve go gubitnik i bezemljaš. Tranzicija je morala da se sprovede zbog Evrope i kolektivnog sistema bezbjednosti a ne da bi se neki građanin dohvatio zelene grane ili prvog miliona. Uostalom, nijesmo mi - nego je A. Dedić uglazbio: „Ja pjevam da mi prođe vr’jeme ahaa... (i da zaradim nešto)“.

Predsjednik nam zaista kaže da su poglavari tranzicije tek moralni pobjednici i ništa više. Patriote su to bez preobuke i čistih gaća. Vidjeti da je neko bogatstvo prijenulo k partiji i državotvorcima, uprav onamo ’đe se poštenje uzvisilo zajedno sa mladošću i ljepotom - naočigled svih nas – znači zanemariti veličinu, obnovljeni juriš na nebo i vrednote naše partije. Ne vidjeti šumu od drveća.

Od Kumrovca do Brisela

Valja nam razmišljati kako malim porezima - ne zamlaćujući se proizvodnjom - doći do maksimalnih rezultata. Nadalje, pripuniti budžet uplatama nezaposlenih radnika koji će dobrovoljno pohađati kurseve crnogorskog jezika; izložiti plan pridobijanja glasača lijepim riječima, rasteretiti tijem načinom državne fondove i robne rezerve, relaksirati pretrpane državne institucije novog talasa prepodobnih glasača – potonjih državnih činovnika.

Sjeća se, zanago, Predsjednik DPS-a i Vlade srećnih vremena kad je sticao temeljno patriotsko i stručno obrazovanje. Bile su to godine opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Iza svakog grma virila je puška, svaki građanin je bio kolektivni sistem bezbjednosti. Strani neprijatelj nije mogao da priviri, a domaći obesnažen, popisan i zaveden (u spisak). Stoga smo se pokazali nečuveno spori i postojani - jači od svake mijene i prolaznosti. Zahvaljujući tome, rodoljubivi pjesnik je mogao sevdalinku o vječnosti našoj da zapoje.

Još stari Grci biljahu u nedoumici da li se suština pojavljuje ili voli da se skriva. Da li postoje bitnosti i esencije što nesaznatljive borave u vječnoj pomrčini? Nekad teški metafizički pojmovi sada su privatizovani i kooptirani od strane DPS iluzionista - nevidljivi poput brzopoteznog bogatstva, nekretnina na pjeni od mora - nastalih na talasu državnosti i demokratije. Zanago, inozemni žiro-računi spadaju u nesaznatljiva noumena nad kojima svako ljudsko zapire saznanje. Za razliku od radničkih plata koje se lasno daju percipirati, oporezovati i kvantificirati prostim računskim radnjama i tromim organima mrzovoljne administracije.

Kralju vjeran Titu odan

Elem, predsjednik po običaju, svojim šećerli retoričkim trikovima, dokazuje da nema onoga čega ima i ima onoga čega nema. Učini nam na znanje da u neoliberalnoj MNE nema bogatstva za oporezivanje - još manje za zahvatanje – makar Vlada nema takvo saznanje i vidokrug. Biće prije da je DPS konačno zaokružio i pritvrdio svoj neoliberalni nauk i zadatak: bogatima bogatstvo – sirotinji bijeda, oskuduca i porez. Taj program (i zadatak) doveo je do predvidljivog i planiranog osiromašenja većine građana i do koncentracije bogatstva društva u rukama malobrojne ekskomunističke - sada već neoliberalne - manjine.

DPS je postao birokratija koja služi privatnoj moći i privatnom bogatstvu, a istina o njihovoj povezanosti ne smije biti otkrivena širokoj neupućenoj javnosti – elem, glasačima.

Po svom konceptu odabrane elite koja će određivati uslove onoga što će se zvati „nacionalnim interesom“ i koja vlada u ime širih masa, neoliberalizam nosi u sebi sličnost s lenjinističkim konceptom „avangardne partije“ koja nas je diktaturom već jednom vodila u srećnu i sigurnu budućnost. Time se krug naših komunista i neoliberala zatvara. Od Moskve do Vašingtona - ne mrdajući ademovicu s mjesta. Što onaj napisao na nadgrobnoj ploči: „Kralju vjeran - Titu odan”...

Своја држава

Svoja Država

Lako se sad dopisivati sa centrima svjetske revolucije kad je đede Jovo poša’ u penziju i briselski je demokrata obaška

Uvecaj!

Kako se takav uopće usudio da priviri u MNE (Foto: Savo Prelević)

Ratimir Vujačić

Da li misle da će „naši partneri“ u Briselu pasti na tjeme kad vide kako se Crna Gora zakitila čovjekom koji je iz te Evrope utekao – ne sviđa mu se porez, legitimno, ali on je utekao kod Putina. (B. Brković - kolumna “Žerar”)

Intelektualci su naša najviša nada. Ima građana koji vjeruju i nadaju se, poput svojih neukih predaka, u kosmički poredak, vrhovnog tvorca, njegovu dobrotu. Taj će, vjeruju, jednog dana sve dovesti na svoje mjesto. Ako neko misli da je On budala – grdno se vara.

Kod intelektualaca je - sve su prilike - vjera u nebo, rjeđi slučaj: bili su gore, ’odali, osmotrili – praznina, vele, i neprobojna tama. Na sreću našli su uporište i oslonac u svjetlosti vlastitog razuma i jasnog rasuđivanja. Nipošto sitnosopstveničkog interesa, šićara, partijske podobnosti... to bi samo trunjilo i bacilo sjenku na plemenitost njihovog zanata, poduhvata i misije. Ispriječilo se između njih i istine. Ništa, međutim, ne može kupiti ili pomutiti njihov oštri pogled na stvarnost.

Ukratko, intelektualci vjeruju u sebe i nas – mi vjerujemo njima.

Otvoreno pismo

Nekad se centar svjetske revolucije nalazio istočnije - u Moskvi. Naši kadrovi i metalski radnici bili su među najboljima i najvatrenijima. Ili kako bi rekao Ahmed Nurudin - boljih je možda i bilo, ali vjernijih nije bilo mnogo. Osvojili smo vlast i postavili revoluciju na noge - vjerni diktatu i podršci Moskve ali avaj: ponekad je vlast teže održati nego osvojiti. Smiješano najslađe se piju – trasirali smo novi put i prišli onima koji imaju novca u većim količinama. K njihovom buđelaru a kontra bivšeg gazde i zaštitnika. (Vjerni Kominterni prijeđoše na prevaspitavanje - k Golom otoku). Tek, postali smo jedna osebujna država, dragocjena i fleksibilna destinacija, istina, veoma skupa po pitanju održivog razvoja. Samo je Zapad mogao da podnese toliki trošak.

Konačno Partija se donekle odrekla Tita, njegovog lika, djela, bratstva i jedinstva, Socijalizama - na istorijskoj VIII sjednici. I priješla na obnovu neopravdano zanemarenog feudalnog poretka, pripadajućih mu atributa i vrijednosti – privrede, užih državnih granica, opširnih privilegija... odgovarajuće kulturne nadgradnje. Nova faza revolucije mogla je da počne - što je i učinila. Sa istim kadrovima razumije se. A to su oni koji ne glavoboljaju previše kad je vjernost ideji u pitanju. (Njihovo načelo je kontinuitet vlasti, a taj je nerijetko povezan sa diskontinuitetom ideje).

Grupa MNE intelektualaca konačno u otvorenom pismu obavještava javnost da Milo&kompanija nijesu više socijalisti. To što možda jesu al’ se pritajili il’ će ponovo biti - ne izvinjava ih. Intelektualci i crnogorski građani i dalje su u nevjerici. “Mi, potpisnici ovog pisma, a vjerujemo i mnogi crnogorski građani, s nevjericom smo primili vijest...“ (grupa intelektualaca).

Neka građani no Brisel

Lako se sad dopisivati sa centrima svjetske revolucije kad je đede Jovo poša’ u penziju i briselski je demokrata obaška – neće nam ništa - pod uslovom da mu se prizna da je to vazda bio. Uostalom lako je dosjetiti se da je slavni glumac došao da se raspita kod naših rukovodilaca kako je to biti socijalista, milioner bez obaveza, patriota i temelj svoje države. (Formalni logičari bi tu primijetili kontradikciju i drveno željezo – šteta što nemaju kome da pišu).

Očigledno, nije više vijest da je DPS odustao od pojedinih parola, ideja ili nedaj Bože državotvornog programa. Zanimljivo je - za dokone intelektualce - da li je iko u njih i vjerovao. Kako inače objasniti činjenicu da nikome iz štaba DPS državotvoraca, partijskih ideologa i romanopisaca, iskrenih simpatizera – napokon, suverenističkih pisaca kolumni, nije palo na pamet da slavni glumac Žerar, milioner i businessman „ne priznaje svoju državu“. I to onakvu, brale – kolijevku građanske revolucije i moderne Evrope. Članicu NATO. No se raskućio i proskitao zarad tri tovara prekomjernog blaga. I pošao kod Putina. Pa Mi sad moramo da se izvinjavamo Briselu zbog njega. (I Monte Karlu ništa manje jer je tamo trebalo da pođe).

I čuvari tvog poštenja

Kako se takav uopće usudio da priviri u MNE, posred obnove naše vjekovne duhovnosti, suverenosti i nezavisnosti. U jeku borbe socijalista na daljem razvoju imperije kapitalizma. Kako je smio izaći na oči državotvorcima, patriotama i obnoviteljima temelja države za vjekove koji su pred nama. I Konsolidacije budžeta vladinim prirezom euro po euro na telefonski i strujni priključak. (Krupni kapital ne ide bez široke podrške građana).

Poseban i svakako ne najmanje važan (dapače!) aspekt naše borbe vodi se upravo protivu opozicije i nevjernih građana koji traže hljeba preko pogače i bleje preko brda i po regionu za matičnom državom. Hiljadu puta smo im rekli da si utuve u glavu: „nijeste vi protiv socijalističke partije i demokratije, nego protiv svoje države“. Crkavate od zavisti što smo veće patriote i milioneri od vas. I što plaćamo porez tamo ’đe su nam pare.

Ђекна

Đekna

Srećna je država u kojoj dolaze nove godine. Pa i ona u kojoj novi pobjednici liče na stare.

Uvecaj!

Filip Vujanović (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

"Iz sve snage se nadam da će DPS odgovorno i u ozbiljnoj proceduri predložiti svog kandidata,…, pominjanje mog imena doživljavam kao kompliment za ono šta sam radio, ali i prognozu medija da sam ja, ako budem kandidat, već siguran pobjednik.” F. Vujanović (Vijesti, 03.01.)

Srećna je država u kojoj dolaze nove godine. Pa i ona u kojoj novi pobjednici liče na stare. I nadaju se „iz sve snage“ da sve ostane po starom. Nijesu oni baš toliko stari da bi mi brinuli jesu li minuli i ’oće li zaboga. Vidi se, zanago, „mrijet’ im se neće, a jes’ nješto što ih naprijed kreće“. Dapače, mjesto šarca veselo jašu friške ideje, trendove i parole. Dok je konja - eto njima jahanja - grabe ka vječnosti, obaška.

Priča se da je srećna država i ona u kojoj svako valjano radi svoj posao. Neko je primijetio da u našoj novijoj državotvornoj povijesti, koja počinje epohom socijalnih revolucija pod vođstvom Partije, preteže obratan slučaj. Da se gotovo niko na liniji državotvornog patriotizma „ne miješa su svoj posa’“ , osim što ga sporo mrsi i otaljava. Pak će dodati, da je tako i bolje za državu. Manja je šteta. Bolje, zacijelo, nego praviti vodenicu „’đe niti je splake ni potoka“. U čemu naši kadrovi vazda prednjače, pak su lideri su u Evropi i šire. Patriotski naboj i vizija uzdižu naše partijce takoreći u nebesa – kadri su iznijeti i poduhvatiti se svega zemaljskog. (Partija ih odnjihala – njojzi hvala).

Bojler

Trezven i postojan - poput kamenja ovijeh brda - patriota, komunista i državotvorac, vazda se nalazi na poslu grijanja narodnih masa. A to je krajnje odgovoran i ozbiljan posao. Ako ne za državu, a ono za partiju, sebe i svoj dućan. Ima bojlera čiji grijači optočeni kamenom troše energiju banbadava – grijući doduše sebe - i onda nam neko iz Evrope donese radosnu vijest da postoji topla voda. I u tom smislu preporučuju poglavlja 23 i 24. I desiće se čudo: poteći će iz naših bojlera topla voda.

Elem, vrijeme beskompromisne partijske borbe za opšti - državno nacionalni razumije se - interes može zgodno da se upotrijebi za utvrđivanje i razvoj lične egzistencijalne infrastrukture. Bogati građanin je osnova države, te državotvornost istog valja tako i shvatiti. Nekad je to bila samoodrživa revolucionarna vlast, goli idealizam – uz neophodno mjestimično nasilje - sada je, međutim, promptno posvetiti se prisvajanju i prionuti k ličnoj svojini, kapitalu i nekretninama. Nije to lakomost, već politička podobnost: obnavlja se država. Vlast je dabogme i nadalje naša: ponašamo se kao da je vječna ali valja biti spreman, imućan i žešće pripunjen u slučaju neprijateljskog udara opozicije. Ta sve otvorenije iskazuje namjeru da nas odmijeni, pozivajući se lukavo na demokratiju i princip smjenljivosti vlasti. (I iskustvo nas uči da vječnost nije vječna). Možda nailaze teška i teža vremena - za razliku od nas pobjednika, resursi i radnička klasa se tanje i posustaju. Moramo obnoviti i zbiti partijske redove – otvoriti neku novu priču - umrežiti se u lične i kolektivne sisteme bezbjednosti.

Od VIII sjednice do VI flote

Tako biva da su vremena kolektivnog zanosa – revolucionarna država, državna revolucija – rasadnik „ljudi posebnoga kova“ (J. V. Staljin) koji prije svega druguju i zbore sa vječnošću. Kad se nadaju, to rade „iz sve snage“ i naravno „odgovorno i u ozbiljnoj proceduri“. Pominjanje svog imena doživljavaju „kao kompliment za ono što su radili“. Nije valjda da se (negdje u skrivenim kutovima duše) plaše zaborava i privremenosti kao naličja vječnosti kojoj su toliko posvećeni. Razumije se, s obzirom da je „siguran pobjednik“, najbolje rješenje je da opet bude kandidat. Zanago, partija neće napraviti tako grub previd – makar se snažno nadamo. Jedino je sporno da li je sigurnog pobjednika uopće umjesno nazivati kandidatom. Kandidati – to su drugi – Mi smo pobjednici. Druže Visarionoviču, maršale, Tvoja riječ i djelo još žive u malenoj Crnoj Gori.

Inače, predsjednik bi nakon mnogih mandata bio prinuđen da se vrati poslu za koji se mlađan školovao. A to je upravo ona surovost života od koje je partija trebalo da ga spasi i sakloni. Stručno znanje našeg kandidata (i sigurnog pobjednika) je nesporno, ali mu politika i ideologija padaju – što padaju – prosto leže: slatko, lako i blisko. Mogao bi čo’jek pomisliti da nema veće kazne u suverenoj nam zajednici nego živjeti kao civil - od svoga rada i znanja. Čim se Predsjednik tako „snažno nada“ nakon decenija mukotrpnog, odgovornog, ozbiljnog i samopregornog rada. Prevalivši dug put od VIII sjednice do VI flote. I koliko su mu jada tek zadale one četiri strofe...

Сви смо ми Драго

Svi smo mi Drago

Sreća pa u politici i društvenoj klimi koju institucije države snažno proizvode ne važi zakon gravitacije i pripadajućeg mu slobodnog pada - već slobodnog leta i preleta.

Uvecaj!

Drago tamo, Drago ’vamo: Drago Đurović (Foto: Ivan Petrušić)

Ratimir Vujačić

U mladoj nam demokratiji i jedva nešto starijoj državi ništa nije nemoguće. Princip, prvo država potom demokratija, daje svoga ploda: institucije pravnog poretka vrše energičan i osmišljen demokratski upliv u nezaštićeno i pluralizmu sklono društveno biće. Drago tamo, Drago ’vamo – landara – a „državotvorno“ glasačko tijelo ne trpi osipanje i rashod. Ili nedostatak kvoruma pod izgovorom demokratije i rezultata glasanja.

Sreća pa u politici i društvenoj klimi koju institucije države snažno proizvode ne važi zakon gravitacije i pripadajućeg mu slobodnog pada - već slobodnog leta i preleta. Nažalost, fizička realnost - i ekonomija kao njen dio - nikako da se pokori našem političkom geniju.

Dokle, pitanje je samo

Nama i ne priliči da kao suverena država predugo trpimo ovaj maćehinski odnos materijalnog okruženja, Njutnove mehanike, raznih zakona gravitacije i ekonomije, koji iracionalno, drsko - poput same opozicije – bacaju klipove pod naše točkove. Stoga je, uviđavan & pozitivan, građanin posvećen politici kao prvom uslovu opstanka i održivog razvoja. Ovaj sevdah ne smije biti sputan i omeđen bilo čime od ovoga ili onoga svijeta. Pogotovo novotarijama poput pravne države i građanske demokratije.

Ujka Sam, možemo već slobodno reći – naš Ujka Sam - odavno cijepa atom u imperijalne i humane svrhe. Pocijepaćemo ga i Mi ako zatreba – a zatrebaće: kao punopravan član alijanse, jedanak postajemo dioničar i vlasnik nekoliko stotina bojevih glava. A tada nema više granica širenju demokratije kao svjetskog procesa. Otklonićemo suvereno sve smetnje na putu privatizacije, globalizacije i NATO - homogenizacije. Poslije nas ostaće samo haotični atomi i elementarne čestice.

Priznajemo samo sud partije

Metalski politički radnici podržaće – principijelno naravski – pitomca Draga, najpotonjeg junaka obnove i izgradnje koju započeše mladi, lijepi i pošteni. Tolika medijska pažnja nečemu što se događa decenijama – od samog početka DPS suverenizma : počev od čuvenog glasanja i potonjeg preloma na Glavnom odboru (56:6 protiv Britve - nakon nekoliko dana obrnuto) pa sve do ničim izazvanog masovnog transfera i seobe „velikosrba“, vrlih kadrova Slobe slobode i običnih nekorumpiranih glasača - prema „državotvornoj“ opciji. I sad da se kola slome na Draga, DPS-pozitivnog ekspozitivca.

Inače, pozitivna opozicija poznata u SFRJ kao „više socijalizma“, u postkomunizmu i tranziciji ubrzo je preinačena u „više nacionalizma“, dok se najposlije fokusirala ka oštrijoj primjeni „nacionalnog“ programa. „Više nacionalizma“ pokazalo je ubrzo kontraindikacije kao i svaka promašena terapija. Nakon neminovnog rata sa komšijama proces disolucije i razgradnje dosljedno se nastavlja i sprovodi prema unutra. Neuki nacionalizam rasparao je društvo po plemenima i etničkim „identitetima“, nahijskim narečjima i jezicima... pak smo opet obnovili predgrađansko društvo i palanačkim zloduhom nadahnutu federaciju. Suvereni građanin postao je preplašeni i obespravljeni pojedinac sa kojim partijska država raspolaže po potrebi. Partija neće pravni poredak ali za utjehu velikodušno preporučuje toplinu i rahatluk etno zajednice.

Nacionalna država - istorijski koncept poznat kao skup ravnoravnih građana izrodila se u predgrađanski provizorijum, nagodbu i dogovor etničkih „identiteta“. Umjesto jedinstvene Nacije kao države građana, programira se obnavljanje, restitucija i zavođenje ideologijom vječnog feudalizma. Sve dok sustavna implementacija „nacionalnog programa“ ne učini da svi postanemo retardirani nacisti ili makar beznadežno etno-pozitivni.

Pravna Država i ideologija

Po definiciji, Država afirmiše, štiti i utvrđuje dostojanstvo, autonomiju i suverena prava građanina koja su osnovna tekovina i civilizacijsko dostignuće moderne Evrope. Državu je, međutim, moguće preturitu u službu vladavine ideologije (komunizam, neoliberalizam, nacizam) i tader se pretežno koristi kao sredstvo slamanja i onemogućenja prava na slobodu tog istog građanina. Koji biva upodobljen i oblikovan programom i interesima glavnog odbora partije. Milom ili silom.

Proizvodnja nam ne ide – pretvrda je – odustali smo i prestali u istu da ulažemo: jedino servisiramo dugove koji nastaju usled ponovljenih pokušaja te vrste; ne bi ni tu petljali ali stranci neće da se bakću našom proizvodnjom ako im ne namirujemo gubitke. Partija se blagovremeno prebacila na investicije u glasačko tijelo. Kapitalizuje ulaganja u siguran glas. Trošak je državni - prisvajanje partijsko - pobjednicima svih izbornih natjecanja se višestruko isplati. Zavidljivci su zblanuti količinom pokretnih i nepokretnih dobara socijalista i patriota dok Patrija sve više duguje. Još će neki glupi opozicionar reći da toliko dugujemo jer patriote neumjereno i dušmanski troše: ekskomunisti kao nacionalisti, prisvojiše tijekom „državotvorstva“ tih par milijardi. Plus troškovi na glasače, razumije se.

Tek, van svake sumnje, u MNE je postalo moguće, dvostruko pozitivnom Dragu, staviti u usta da njegovo ponašanje „nema apsolutno nikakve veze sa bilo kakvim ili čijim uticajem“ i da je „isključivo motivisano namjerom da sačuva svoje dostojanstvo“. Nakon ovakvih riječi cijela nacija bi trebalo na neodređeno vrijeme da zaćuti. Ili bolje, složno kao nekad, uskliknimo: Drago – to smo Mi!

Тихо ноћи

Tiho noći

Prvi ministar mirno spava i siguran je da ne sanja. Sve dok ne počnu da mu se priviđaju pošteni glasači.

Uvecaj!

Zaista, na šta misli Britva kad pita: „Da li drugi mogu mirno da spavaju, neka razmisle“ (Foto: Boris Pejović)

Ratimir Vujačić

„Mirno spavam, a da li mogu svi, neka razmisle", poručio je Đukanović. (Vijesti, 04.12.2012.)

Čovjek je racionalno biće. Ili, ako nije trebalo bi da bude. U MNE republici naročito. Neka svako razmisli, kako da ovlada podobnošću i vječnim mirom u pogledu nepomućenog sna. Najprije, razumije se, neka mućnu glavom ako je imaju, oni koji nijesu na vlasti – jer onima koji to jesu – ništa, razumije se, ne fali. Niti im ko smije vodu natrunjiti il’ pod prozor pojati...

Eto, katkad naivni Europejci snijevaju nezavisnu Sudsku vlast (u nezavisnoj državi). Ne biva, jer ne može partija u klin a nezavisno Sudstvo u ploču. Država još mlada, a sudstvo neuko i nevješto. Ili neki drugi fanovi, koji su namjerili da pravdu i pravni poredak izrone na opširnoj i hladnoj pučini Atlantika. U skladu sa interesima krupnog kapitala i multinacionalnih kompanija. Mala im i plitka Crna Gora kao podstrek i inspiracija. Trenutno, pravdoljublje vježbaju u Avganistanu - uz zanemarljive troškove poreskih obveznika. A nije isključeno da će naši rukovodioci (ili njihove supruge) jednom, tijekom šopinga, pazariti i donijeti odnekud demokratiju i pokloniti narodu. („Ej narode, narode – evo tebi slobode“.)

Partija je svjetionik, pokazuje put, kako valja spokojno i kreposno živjeti - misliti i pojati. Biti ostvaren i mirno spavati. Stoga mnogi naučnik, inženjer, pjesnik, režiser i romanopisac – željan života a u patriotskom maniru - obrši k partijskom, divnom jatu, smjerno izvršavajući zadatke. Milozvučno parajući vazduh parolama sa topliste n-tog nam mandata i petoljetke. Dapače, država ne može svim ovim krotkim, pitomim, dobronamjernim i podobnim trudbenicima da izađe u susret i ponudi odgovarajuću satisfakciju.

San Vladike Rada

Miran san u MNE je političko pitanje. Na najboljem smo putu da isti postane demokratsko i pitanje održivog razvoja. Sve raditi „ćim prije“ i svakojako – jedino spavati nam valja mirno. Sanjati, najmirniji je glagol – i to je razlog što je kooptiran u politički diskurs. Sve dok je optimalnog broja glasača, noću se mirno spava a na javi sanja: pravna država, Evropa, kolektivni sistem bezbjednosti… državotvorstvo, suverenost, ravnomjerni razvoj. I što se po danu odvažno i glasnije sanja, to se noću slađe i tvrđe spava - prede takoreći.

Možda se tu negdje nazire i zagonetna riječ Vladike Rada: „Moje pleme snom mrtvijem spava“. Rade Tomov je zanago bio zabrinut i neveseo – zbog ovakvog rasporeda snaga crnogorskog društva. Sve su prilike da, pritisnut teškim brigama, nije bio kadar mirnim se snom okrijepiti. Srećnija je dakako kombinacija, gdje prvi ministar (sluga narodni) čvrsto spava, a Narodu poručuje da razmišli da li to može.

Britva cogito

Politički govor najčešće ništa ne znači, ne posjeduje sopstvenu vrijednost, već priziva i oslanja se na nešto drugo – čega nema ali bez čega ne može. Stoga ne vežite političara za riječ - uzaludno je. Uzvratiće žestoko braneći: nezavisnost, revoluciju, državu, ravnomjerni razvoj... Sve krst svoj noseći. Taj se vazda zaklanja i pozajmljuje vjerodostojnost. Stručan za opsluživanje i strateško servisiranje apstraktnih simbola, kojima se neumorno zaklanja, skriva, uspravlja i prsi. Dok ih posve mlađan ne istanji, podere, sve recitujući i mirno spavajući. Oran, vazda veseo, ide u nove pobjede k novim simbolima.

Zaista, na šta misli Britva kad pita: „Da li drugi mogu mirno da spavaju, neka razmisle“. Da li na sve građane – recimo nezaposlene – koji brinu brigu oko održivosti života... ne, za njih bi bilo najcjelishodnije da prespavaju u cjelosti sedmi mandat. (Kao međed zimu u stanju hibernacije). Nezaposleni građani, čak i kao nepodobni, nemaju šta da izgube osim svojih briga i nemaštine - ergo, nema čime da im se prijeti. Nemaju razloga da misle, pak je teško zamisliti da je njima upućen apel sa najvišeg mjesta. Jasno, poruka je za na one koji uznemiravaju i zapitkuju, zalazeći u intimu neukom radoznalošću u jedno tako nježno i zatamnjeno područje ljudske supstance – podsvjesne ravnoteže duševnih sila i održive harmonije istih.

Cogito ergo sum

Za najotpornije, ako takvih ima, opomena ima u nekoliko uže i određenije značenje. Sve dok misliš znači da si u nekom modusu postojanja. Obaška ako misliš trezveno – a to je politički slučaj - dođeš vazda do korisnog i samoodrživog zaključka. Elem, ako upitani snom tvrdijem spava, vidno oran, bez nervoznih pokreta, trzaja i navirućeg hladnog znoja, nakon svih okomitih ideoloških lomova i zaokreta, osiromašenog društva, međunarodnih afera, nerasvijetljenih ubistava u svojoj državi, tader je ponajbolje da mu vjerujemo na riječ i zabrinemo se prevashodno za sebe i svoj miran san.

Prvi ministar mirno spava i siguran je da ne sanja. Sve dok ne počnu da mu se priviđaju pošteni glasači.