Milo kao Kardelj naše sreće

                                            

„Niko nam neće podariti bolji život, nego ga moramo zavrijediti. Svako pojedinačno mora preuzeti svoj dio odgovornosti. “    poručio je Đukanović.

Nekad čuveni, doživotni  - za malo pa vječni – E.Kardelj  glavni teoretičar Titinog i našeg  puta u besklasno društva dao je pred kraj života oduška svojoj mudrosti i iskrenosti. Obnarodovao je, u svojoj najpotonjoj knjizi „ Pravci razvoja...“ da sreću čovjeku ne donosi Partija još manje Država i politički sistem: sreću čovjek teče sam. Vrsni ideolog i rukovodilac narodnih masa i radničke avangarde - Partije 'ej - nakon slavne epopeje, obzirno se izvlači  iz revolucije. Tresla se komuna ispao pojedinac. Go kao od majke ( ne partije) rođen. Tu je gadno ranio nas Crnogorce : 40 godina nakon ovog Kardeljevog priznanja, mnogi crnogorac još vida rane i oporavlja se pak i dalje ne zna kud bi bez Partije. Nazad ili naprijed. Predao joj čitavog sebe - da ne pominjemo žrtve koje smo spremno priložili liku Partije i Ideji. Revolucija, međutim,  kao da otiče od nas.

Zar tako druže Bevc: reci to barem onoj starici koju si u mladosti tjerao da se odrekne muža, brata, oca, zbog pravilne ideje i kompartijske linije.  Nijeste  ustuknuli ni pred osnovnom ćelijom društva. Kao ni sada uostalom: treba  ju rasturiti na proste činioce. Ni kamena na kamenu: dva brata, otac i sin -  dvije nacije, dva jezika. Pa kad ostaneš bez igđe ikoga - tader otkomanda: snalazi se sam. Preuzmi odgovornost,  partija ima preča posla – nove zadatke.  Tovariš Bevc, zbilja  je li to  neka šala ...

Ipak, kroz mukotrpno praznoslovlje velikog učitelja probijala je sirova i nemila svakodnevnica partijske države i pokisla društveno-ekonomska računica. Znao je matori ideolog da pred odlazak na počinak - koliko velikog toliko i bogato sponzorisanog najvećeg sina – valja rashladiti preobimno i nabujalo partijsko članstvo koje je jednako žuđelo za privilegijama i „nepodnošljivom lakoćom postojanja“. Društvo u kojem su gotovo svi punoljetni podanici partijske države ujedno i  članovi vladajuće partije postalo je preskupo za održavanje. Vakat je bio za resetovati stvari i vratiti na „početni položaj“. Nakon velikih i zanosnih parola, himni i bogatog sledovanja to ne bijaše trivijalan posao. Partijski kolektiv otežao veoma od jalove fraze – previše mangupa u našim redovima. Stoga su isti tj. mangupi – ne odveć  pametni i uviđavni -  ali tim više sudbinski vezani za tekovine revolucije i dalje gromko pojali: i poslije Tita Tito. Potonja tragedija je bila upravo u tome što su ti „manje uviđavni“ dobili nastavak - oni su bili Tito.  

                                        

                                          „ako po čitav dan sjedimo u kafićima...“

Nijesu Partiji za brigu miševi što preživljavaju od mrvica i na margini tranzicije: dijalektički gledano oni su korisni za statiku režima. Sa moralne tačke, koja je u procesu redefinicije - tražili su šta su dobili. Predugo su oklijevali. Istina  ulaznice za prve redove tranzicije su  kaparisane i otišle kao halva. Teret su nam odane radne i biračke mase. Pritisnuti beznađem i nemaštinom tj. uviđajući postojanost i pravilnost našeg kursa širimice pristaju k našem konceptu i načinu. Posvećeni duhovnim temeljima, nudimo dobitnu kombinaciju tvrdog kapitalizma i mekih suglasnika.  Neoliberalne ekonomije i liberalnog morala.

Gospoda pak, što sjede vasdan po kafićima temelj su i oslonac svih oblika vladavine i poredaka na prostoru rodne nam grude i šire. Najpotonji sustav, kao što svi znamo, konačan je i savršen - bezbjedan i vječan – te se polako pokazuje tehnološki višak domoljubnih struktura. Čemu se nijesmo mogli nadati.  Partijski su rod rođeni drugu i gospodinu (treba jednom riješiti pitanje identiteta) predsjedniku, patrioti od rođenja članovi od prvog dana. Hoće im se priopćiti, diskretno razumije se, da prisvoje neki posao ili se povuku sa vidoka (stejdža)  jere je prifalilo investitora. Nafte ni kapi. Sve da smo Sibir  faliće jednoga dana -  titra između redova nevesele poruke.

Nepoznato je koliko su primaoci poruke podložni prosvjećivanju i sposobni da prepoznaju sebe kao radnu snagu. Da su radu bili skloni zar bi  upriličili sebi dembelijski sklad i hlad: novci  u džepu merak u kafiću. Kaplje renta i kamata. Nadalje, da su kćeli žuljavo da rade ko bi tadijer dao odlučnu podršku Partiji u svim istorijskim poduhvatima i taktičkim zaokretima. Čemu spremnost da poletimo kao  glasački listići i posvjedočimo partijske staze i bogaze. Kasno je da se Partija pravi blesava i diže ruke od nas. Neka nas pritisne  ne znamo samo kome će biti tijesno. Nijesmo mi radnici.

Na koncu, kafići su kvintesencija svekolike čaršije. Javni servis, pozornica - osmatračnica obaška: otolen se vidi domet, kvalitet i kvantitet tranzicije. Spremni smo, naravski,  primiti izvinjenje pa i da se povučemo uz odgovarajuću otpremninu. Malo li je kafića u Evropi.

Da je vječna Crna gora

„ Iako na temeljna pitanja... različito gledaju, njih dvojica, ističe Vujanović, jednako gledaju na vrijednost suvereniteta Crne Gore i njenu vječnost.“ (Vijesti online 20.09.2011)

                                                   

Samo neka je koalicija složna. U pitanju su delikatne stvari, dalekosežne i temeljne. Metafizičke obaška. Nije prvi put da – muka šta li  - prićera političare, časne ateiste, da se upuštaju i neoprezno primiču k teološkim pojmovima i prvoj filosofiji. Obično ih to snalazi tijekom  petog do osmog mandata kada okomito raste percepcija o ličnoj političkoj misiji i srazmjerno  blijedi svijest o  privremenosti i konačnosti ljudskih pregnuća općenito. Nije lasno zaraditi besmrtnost ali... Zanago, uticaj novokomponovanih žiroračuna i morske hrane čini svoje, rekao bi neki neostvareni cinik. Tek, pun je ljetopis političkih poduzetnika, 'đe-'đe revolicionara, reformatora, AB poslenika, uvjerenih u svoju povijesnu ulogu koja nadilazi stoljeće i epohu koja ih je iznjedrila.

Bjesomučna politizacija života već nanosi i po rubnim područjima Evrope  djelatnike  - čak i više njih u viteškom nadmetanju - političke misli i akcije, čiji dometi neskriveno pretenduju na dimenziju vječnosti. Opkoračivši svoje stoljeće, osokoljeni vrtoglavim uspjehom svoga političkog podvižništva -  pogled smjelo upiru k beskraju. Sve manje i tanje od toga ispod je njihove plemenite nakane i posebnoga kova. Vječno je ono što je oduvijek postojalo i nenastalo, vanvremeno i svevremeno – pristajalo je samo glavnome u hijerarhiji – Bogu lično. Sada se, međutim, teče izglasavanjem na referendumu. U odgovarajućem procentu. Neka crknu dušmani : referendumski rezultati  dim u dim  komuniciraju sa beskonačnošću.

Nadalje, vječnost je u doba prije istorijske VIII sjednice, pripadala jedino Bogu i drugu Titu. Bogu tradicionalno i po pravu prvijenstva –Titu izglasavanjem na II Zasijedanju AVNOJ-a. Počelo se šuškati unutar vjernog članstva  i širiti glasine da je  nešto zaslabio te je pitanje vremena kad će  otplutati u vječna lovišta. Jedni su javljali da jeste, drugi da nas nije, ni da Bog napuštio. Ali On samo ćuti i gleda. Potonji političari ne ćute - taman posla -  već odlučno uzimaju stvar u svoje ruke. Prvo su, razumije se, preuzeli ključeve vječnosti: iz urođene skromnosti i pristojnosti sebe ne ističu u tom kontekstu  ali - tim više - djelima  svojim nesebično podaruju vječni život. Pamtićemo ih po pjesmama tj. djelima  njihovim.

Patriotizam, kojem smo trenutno posvećeni ne trpi empirijsku provjeru - nebeskog je izričaja. Preuzet, eksproprijacijom nebesa, sija očaravajuće – svoju prvu petinu -  stoljeća. By the way, nesporazum u političkoj javnosti izbija usled zbrke oko jedinice mjerenja vremena. Nekima  je previše dvadeset godina - dobro je što ne broje mjesece i dane -  jednopartizma u raznim modusima: od komunizma do turbokapitalizma. Ali, drugovi i drugarice, gospodo, to je samo djelić – zera od stoljeća. A tek vaseljene cijele... Naivni (i zavidni) mogu  da se čude kako najbolji vladaju tek dvadeset i nešto godina. To možda i jeste neko parče vremena u bijelom svijetu koji juri neznano kuda i mjeri vrijeme na konvencionalan način.  Ali Mi, kod nas to je samo tren u nesamjerljivoj  nijemoj vječnosti. Koalicioni prvaci, progovaraju u njeno ime -   ovlašćeni su zastupnici - PR  njeni, takoreći. Bez njih bi ista ostala bez glasa: što bi mogli znati o zvjezdanom nebu nad nama, milenijumima pred nama... putevima gospodnjim i koalicionim. Neka su zdravo.

I taman kad čo'jek pomisli da je propadanje naša jedina istina, pak je pravo čudo kako se i ovoliko održasmo - javi se  okrepljujuća priča o vječnosti kao našoj pravoj i tvrdoj otadžbini.  I mjeri: koalicija  se  osjeća ugodno u svojoj i  jagnjećoj koži – podanici, budući hronično nesigurni i neostvareni, opet se razvedre kad im se predoči plavi horizont beskonačnosti. I tako, vuci siti a ovce na broju. I ne samo na broju nego ih sve više biva.

Narcizam i lakomisleni nacizam kad se zaigraju – što im nije strano – bastašno prisvajaju  vječnost u kojoj se gube obične ljudske mjere. Prolaznost je skandal, koji jedna koalicija sebi ne smije da dozvoli.  Što se tiče saglasnosti oko suverenosti, legalista Vujanović i narcisoidni Krivokapić morali bi znati da je ista na krhkim i klimavim nogama. Umjesto na građanima, što je osnovni red  i utvrđeni uslov  za izglednu budućnost – ova njihova počiva na partijskim snoviđenjima i dogovorima. Politika balkanske naci palanke je politika bajkolike suverenosti, ustanovljene kroz san o ničim sputanoj bezobzirnoj strukturi odlučivanja koja svoju granicu vidi jedino u neprijatelju kojega valja – skršiti. A ti neprijatelji su nerijetko građani vlastite Države.

U prvoj polovini XIX vijeka pjesnik Vladika Rade pjeva: „volna volnu užasno popire...“. Kod našeg modernog himničara, međutim, plemenska svijest i optimizam ucijelo - nakon dva svjetska rata, miliona nevinih žrtava, gasnih komora i bratoubilačkog satiranja -  rijeka valovi veselo poskakuju, lako se poigravaju, pak će „uskačući u dva mora, glas nositi okeanu, da je vječna Crna Gora“. Nespretna je ipak i neprilična  himničareva glasonosna figura : u Crnoj Gori se „glas nosi“ kad neko – daleko od naše kuće - premine. Preseli u vječnost ... može i tako, samo da se koalicija složi.