Snijeg i labudovi

                                             

Narodni genije je uočio zavodljivost i varljivost, raznih atributa, pridjeva i boja. Ne,  gori zelenoj,  pjeva Narod -  nije se dogodio snijeg niti se bijele labudovi - već zabeharili čadori age Hasan–age. 

Na drugoj strani jedine nam planete, Drug Deng, vođa kineskog puta u Komunizam otvorio  je savremenu periodu revolucije posve laganice : nije važno, reći će Deng, da li je mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe. Ovden se, iskusni Učitelj radničke  klase, na kraju svog osebujnog revolucionarnog iskustva smirio i obreo u uvodnom poglavlju Udžbenika logike: Mao-va desna ruka je, skromno, poput dobrog đaka subjekt i predikat – podmet i prirok postavio u njihov od davnina poznat poredak. Olujna partijska volja naposletku, klonula je pred smirenim umovanjima nad suštinom stvari jednog  filosofa iz Atine od prije nove ere. Jedino je u tu i tamo stradala po koja mačka - bijela međ' crnima ili obratno. Nadjevi i pridjevi su carevali - na radost miševa, naravski. Mudri revolucionar se na posljetku odredio kao klasni neprijatelj miševa i Aristotelov pozni štovatelj.

Naše evroatlansko iskustvo - osobito trasiranje nezavisnosti – postojano međutim, pliva na principima permanentne revolucije. Može nešto biti umno, povijesno iskušano, porijeklom iz Atine, sposobno i dobronamjerno  – pregledno i jasno -  ali šta Partija  ima od toga !? Vođstvo nišani novi horizont :  moramo imati nešto naše, pa makar... - našim imenom da se zove i klikuje. Čemu najbolja jabuka ako je politički neobzirna ili ništa bolje, distancirana po pitanju nove razvojne filosofije !?  

Evo, Crnogorska komercijalna banka : ima vlasnike, skromne i samozatajne dioničare, posve konkretni momci, takoreći pojedinci, ali šta: pravi ljudi na pravom mjestu – svoju Banku skromno nazivaju crnogorskom. Crnogorski Telekom je u većinskom njemačkom vlasništvu ali ponosno zastupa našu boju i ističe crnogorsko ime. Što mari da se i tako zovu ako ubiraju veći profit – reći će zavidljivci – uzalud pokušavajući da budu duhoviti. Svi zadovoljni: Banka i Telekom su naši - crnogorski - u smislu pridjeva naravski, prihod i kamate odlaze vlasnicima... Novac to su drugi, nama je dobro i ovako.

Sreća je da smo se okanuli grube i tupe materijalnosti pak okrenuli temeljima duhovnosti i nezavisnosti – nebesima, takoreći. Morali bi u protivnom i Njutnovu fiziku zarad uhodavanja suvereniteta prilagoditi partijskom obnoviteljskom naumu i multikulturalnosti našoj: kakva bi to bila nezavisnost kada u svakodnevnom životu - koji oduzima najviše vremena – caruju zakoni jednog Engleza ili nacionalno indiferentne gravitacije!? Koju nazivaju i zemljina teža. Da se pokoravamo zemljinoj teži – Englezi neka su samo zdravo – naši evroatlanski prijatelji.  Zemljina teža – hvala, ne.

Ali to je čar revolucije: poprima prigodne oblike i sadržaje, djeluje i institucionalno i vaninstitucionalno – kako ponosno izjavi prerano preminuli vođa pobjedničke AB kontrarevolucije - piše nove knjige dok  pročita stare... By the way, jedan od potkovanijih stratega naše tranzicije, nesporni patriota, predložio je da Crnogorci uče engleski jezik kao maternji. Naravno, tader bi se engleski jezik u službenoj upotrebi zvao crnogorski da ne bi došlo do narušavanja krucijalnog identiteta i tek izglasane nezavisnosti. Engleski jezik,  pripodobio bi se našem fonetskom aparatu i vidokrugu – naravski, većma bi odslikavao nas nego Engleze,  ergo -  naš maternji jezik. To be continued.

Reforma je jezika neophodna i neodložna - nije motivisana etnički ili uperena protivu imena jedne od brojnih etničkih supstanci – pogotovo ne one koja je prestala da dobija u  ratu a nastavila da gubi u miru. Nadalje, nije presudno ime – kako neki površno tumače reformu - jezik je poluga održivog razvoja u službi višeg cilja i zacrtane trajektorije. Jednostavno, postojeći jezik je prevaziđen, ima previše pravila i riječi – premalo slova. Kao što se austrijski car blagoizvoleo izraziti o Mocartovoj muzici: previše nota, mein lieber... Budući poslodavci trebovaće vesele, čile, jednostavne i poskočne kadrove... bespogovorne. Neće biti prijeke potrebe za govorom i razgovorom - hitamo u epohu monologa  – mrsiće svak' sebi u bradu na maternjem ili engleskom svejedno. Pismeno izražavanje je Partija predugo trpjela i vrijeme je da se tome stane na kraj. Ako već moramo da čitamo - neka budu to crnogorski pisci.

Nezadovoljstvo našeg vođstva aktuelnim Jezikom nije od juče. Pošteno govoreći revolucionari i političari nikad nijesu ni govorili narodnim i književnim jezikom, ili općenito, ikad ovladali kultivisanim govornim standardom. Njihove pisanije i govore  bilo je nemoguće prevesti na neki drugi jezik. Ne samo da ih je mrzjelo da uče gramatiku nego im je Jezik kao uređen sistem sa jasnim i unaprijed utvrđenim pravilima bio nepotreban i nepodesan za ono što su  htjeli i imali da kažu. Podsjećao ih je, veoma, na pravnu državu čiji su bili ljuti protivnici. Otuda i utisak, da se nijesmo najbolje razumjeli, nije bez osnova te da je  rabota nekako vazda ispadala na njihovu korist a našu štetu. I suprotno od onoga što smo mislili da su rekli.

Nadalje, Službeni jezik nikako nije pao sa neba, kako neki percipiraju: već na ruševinama starih partijskih parola i programa, političari su iznjedrili AB performans, svojom kreativnošću i stvaralačkim jezičkim nervom uspjeli - u odsudnom trenutku - da proizvedu potreban broj korisnih nejasnoća, održe kontinuitet vlasti i spasu kadrovsku živu silu. Na ultimu smo spasili komunistički podmladak i dobili kapitalizam.

U svakom slučaju, kako bi rekao veliki vođa naše revolucije, koji je čitavog svog dugog života kuburio sa maternjim Jezikom i datumom rođenja - ujedno i naš najveći sin: budimo mirni i uvjereni da će ovo stanje potrajati sto godina ali budimo i spremni ako ga već sjutra ne bude.

Vujačić Ratimir