Mi i oni ili oboji u crno

"Valjda ih hrišćanstvo upućuje na to da praštaju, da se kaju. Čuli smo već jednog koji se kaje, a onda smo mi spremni da mu oprostimo" (Krivokapić Ranko)

E, kako je lijepo... biti na vrhu brda. Na Olimpu se uzvisiti, napajati vlašću jedne nezavisne Države. Sa sve strateškim – naravski - partnerima. Kad si nezavisan tader si i autonoman – svojeglav – demokratski bandoglav. Autokefalan takoreći. Opraštaš kome treba i ne treba – onom što oprost ište i nikako na kraju – onom ko ga ne traži. Opraštaš jer si u svojoj veličini – inače to nije tvoj poziv niti posao. Besposleni ateista i jariće politizuje. Premda, po pitanju istih, ni ražanj mu nije mrzak.

Sve što ti se pričinjava i imaš percepciju postaje mjerilo i svjetionik: „sudi i smudi – vedri i oblači“, rekao bi Narod. Jao si ga neuslišnom. U zapadnim demokracijama općenito nije pohvalno ateistom biti, lakomisleno tijem dičiti – pak se oholo k tome rugati.

Ipak, neugasli zloduh, provincijalno-infantilni poriv ima kod nas prođu i nepodijeljenu podršku glasača: svaki osamdeseti građanin osjeća bliskost, prepoznaje i vozdiže sebe sebe u ovom sentimentu. Nema nas dakle mnogo ali smo svi jednaki i složni ka' jedan.

Eh, dokle bi more sinje bilo predśedniku Ranku da ima jaču podršku? Ovako malobrojan, krijepi se krotkošću spram strateškog partnera i izvornom snagom svojih principa. Kad domovinski grmne „Mi“ – sva se zemlja trese od koraka Rankovih momaka. Ipak:

"Čuli smo da je neko u međuvremenu postao Crnogorac. Ide to u nekom dobrom pravcu nadam se” - opet će Krivokapić.

Ko se ne bi veselio: i mi smo čuli da je neko u međuvremenu „postao Crnogorac“ - dosadilo mu, naime, da bude obični civil, nezaposleni crnogorac - građanin. Nije tu samo u pitanju malo početno slovo – izem ti pravopis - nego i neznatni, sasvim slabi izgledi da „neko“ - građanin nezavisne Države – kao bezbojni apolitični entitet uopće preživi. Pitanje je čisto egzistencijalne prirode: od upisne i početne slovne razlike zavisi kako ćeš završiti. U svojoj rodnoj zemlji ili opširnim nebesima.

Ohrabrujuće „ide to u nekom dobrom pravcu“ – dapače – vrlo je dobro, odlično, zašto ne reći. Nadajmo se dakle – ubrzo svi obojeni - paint it black, postajemo Krivokapićevi Crnogorci, umreženi, poletni, radno angažovani... Konačno svoji na svome: u početku bijaše slovo – spremni smo konačno da - izjavimo.

Treće veliko slovo jedine nam abecede. Tako mi azbuke, zaplet nastaje u praksi - kod popunjavanja radnih mjesta: ima nas sve više obojenih u crno, spremnih da zaboravimo sve druge boje i „ide to u nekom dobrom pravcu“ ... ima i dovoljno protekcije - ali presrete nas ničim izazvana ekonomska kriza.

Priješli smo na mnogo efikasniju privatnu svojinu nad sredstvima za proizvodnju i raspoloživim resursima, uspješno gradimo novu identitetsku magistralu. Put je to sa neizbježnim tunelima – zbog prirode terena – i još neizbježnijim neprijateljima svih boja. Sve ide po planu - na pragu smo velikih dostignuća.Tu je i „neko“ svjetlo na kraju jedinstvenog nam puta tj. tunela. Greške su prošlost, greške su drugi. Pred nama je nezavisna budućnost bez alternative. Nezavisna od nas razumije se. Na kraju tunela.

Sa Lovćena vila kliče, hajd' zapjevaj Džeger Miče :

" I look inside my self and see my heart is black
I see my red door, I must have it painted black "

Narod i poliitičari

Dobre običaje mnogo je lakše pokvariti nego uspostaviti. Od njih zavisi veličina jednog naroda“ (Branko Pavlović)
 

Lopov je, izvinite na narodnom izrazu, u europeizirajućoj MNE onaj – i samo onaj - što ga uhvate, i to za ono - što je učinio – preciznije kad ga uhvate za ono, što je skrivio. I naravno, kad sve je to u procesu. Tisućuljetno iskustvo vječno mlade i orne Boginje pravde jednoznačno je i jednostavno, u smislu društvene kategorije prisvajanja - mimo rada i rezultata rada.

Ukradeno nije zarađeno mada – sve su prilike - zahtijeva određeni trud, snalažljivost, političku podobnost i ljubav prema rodnoj grudi. Čak štaviše, među takvima je i mnogo nevinih što Sudovi svakako uzimaju u obzir već u prvostepenom postupku.

Za svaki slučaj, prvostepeno osuđeni za - izvinite, naravski - krađu još je prav i zdrav: postoje brale, Viši sudovi koji činjenice sagledavaju sa jednog višeg aspekta. Lopov – daleko se kazalo – može pošteno i neometano da živi i radi svoj, ni malo jednostavan, posao čekajući oslobađajuću presudu; doprinoseći pritom, daljnjem razvoju društva... svoje porodice i šire zajednice.

Zaista, do objave pravosnažne presude svi smo – bez razlike - jednako pošteni i... bogati. Bogatstvo je, rekosmo li, stvar percepcije i ličnog doživljaja: jednima je vazda malo – drugi su zadovoljni i kad ništa nemaju.

Podsjetimo – poznata je doskočica - „pošten Kuč, pošten Bratonožić a mene kapota nema?!“ Dakako, put nas vodi u neuvelu baštinu narodne mudrosti kada se na krađu gledalo većma sa egzistencijalnog - manje formalno pravnog aspekta.

Nevičan apstrakcijama ali, dobrano ozbiljan – narod – vazda osjetljiv po pitanju zdravlja i dobrih običaja. Ko krade taj laže i vara pa rabota uzima maha - pokatkad prevareni uzvraća istom mjerom.Ali samo „pokatkad“ - ima uvrijeđenih i neumjerenih u tom pogledu – uzvraćaju sa kamatom. Prodate nekom „rog za sveću“ i efekat takve prodaje traje dok kupac ne pokuša da upali rog da njime nešto osvijetli.

Tako se preko noći obretemo i nađemo u svijetu obmanutih i obmanjivača - u svijetu u kojem caruje načelo prevare i prevareni varaju. Takav ambijent postaje zanimljiva pozornica svakojakih strasti, ali i teško mjesto za život. Stoga riječ „lopov“ tako grdno odzvanja – Narod je presudio.

Kakve veze sad tu imaju Političari pomenuti u naslovu? Da, oni su ti koji danonoćno bdiju – dok narod zanovijeta o tričarijama preživljavanja - postavljaju nova pravila i brinu o zdravlju društva; služe najvećma svojim primjerom – mladi su lijepi i pošteni.

Primjenjuju zakonske okvire tako da nikog ne žuljaju i sputavaju – ponajmanje njih. Nadalje, dovode u novi poredak krute zakone logike, gramatike i inih formalnih nauka koje su vjekovima – poput prevaziđenih narodnih običaja - obuzdavali, stezali i omeđivali politički front i pojedince posebnog kova.

Političari se najradije pozivaju na narod. Sve stranke imaju opšte narodne nazive i Narod im se nikad ne može odužiti. Oni koji političarima, ipak, štogod prigovore mogu se lasno ućutkati. Stoga se ima percepcija da Narod može koješta da otrpi. Stvari međutim, stoje drugačije.

Od četiri - ponegdje tri - građanina sa pravom glasa, samo jedan ukazuje povjerenje „ovima“ na vlasti. Sve da taj jedan glasač od ukupno četiri i nije - ucijenjen i uslovljen, korumpiran i potplaćen - sredstvima partijsko državne prinude i narodnim novcem - to je opet tanak izvor i osnov legitimiteta. Sa toliko legalnog kapaciteta - što je u ozbiljnim Državama i slučaj - moguće je da državne službe odgovorno rade svoj redovan posao, profesionalno obavljaju „državni servis“ i radnje neophodne za funkcionisanje uređenog društva.

U MNE međutim, sa tim jednim – svestrano ucijenjenim i zaposjednutim – glasačem ide se u svakojake i smjele reforme koje nerijetko zasijecaju u tradicionalno narodno biće i mukom izgrađene dobre običaje. Dobrobit takvih poduhvata za crnogorski narod je blago rečeno - upitna. Sa frtalj podrškom u fleksibilnom biračkom tijelu preduzimaju se koraci sa dalekosežnim posljedicama: pristupanje NATO-u, uvođenje crnogorskog jezika na osnovu izjednačenja književnog i govornog jezika – slučaj jedinstven u nauci, a valjda i u svijetu... itd. i tome slično.

Zli jezici su, uostalom, neko vrijeme zvocali da pravno uređivanje i napredak Države Crne Gore i nije bio cilj državotvoraca. To je bila samo maskarada za svojevrsni ideološki projekat kao vlastonosnu mješavinu primitivnog komunizma i sirovog kapitalizma... koji opet - nikako da zadobije znatniju podršku građana.Kupovina i navlačenje glasača ostaju konstanta mlade nam „državotvorne“ vlastele: čitave brigade partijskih zanovijetala i ljenčuga sjede na ključnim mjestima, raspolažu i arče narodno-državne resurse na razna pridobijanja i „izjašnjavanja“ uplašenih i dezorjentisanih građana.

Narod - radnici i poštena inteligencija - sve opterećeniji kapitalizmom i borbom za goli život prinuđen je da umjesto noćnog i nedjeljnog odmora pomno proučava Hegelovu filosofiju prava i Opštu lingvistiku F. De Sosira... obaška istoriju, geopolitiku, etiku, dijalektiku, teologiju, hermeneutiku. Samo tijem načinom može uvidjeti „što mu rade“ i kuda mladi i lijepi „državotvorci“ zavode i Državu vode. Do tada - političari će krčmiti đedovinu i neslanu pomrčinu.