U cara Trojana
Uporno - potežu i sredstva prinude – u strahu su velike oči. Naslućuju da je Jezik nepotkupljivi strateški neprijatelj, vazdakadašnji narodni front, sporo ali ubojito oruđe. U cara Trojana kozje uši. (Uvršteno kao obavezno štivo na postdoktorskim studijama UDG)
Ratimir Vujačić
U laži su kratke noge - ali i njima se korača. Na sitno, od danas do sjutra, neoliberalno... Nije hrđavo, plaća se dobro, što bi rekao jedan bivši visoki funkcioner – trostruko. Trostruko simpatizerima – tek toliko da im se osladi – rukovodiocima se, naravski, množi dvocifreno. Nije rijetkost da se računa i sa stotinama – srazmjerno patriotizmu koji je u principu nemjerljiv, ali ga je u našoj osebujnoj političkoj praksi neminovno kvantificirati. Zbog stabilnosti i nezavisnosti Države.
Sve uz milozvuk i pratnju svečane fraze koju maestralno prezentiraju. Dok naposletku ne dosade i Bogu i narodu. Ali, gle sreće, utoliko pristigne nova zadaća i sponsorstvo. Nova svježa fraza – novo posvećenje. Sitan korak, okret, eto nas opet na magistralnom putu u svijetlu budućnost.
Novi činovi
Zbog burnih historijskih tokova nema se kad ni nauka odrediti vrijednostno i dijagnostički spram uzavrele današnjice, nekmoli da se oglasi narodni genije pretočen u pošalice i anegdote. Izuzetak je komična pripovijest, svojevremeno u opticaju, o bivšem ministru i njegovoj ljubavnici. Ipak, zavređuje pažnju jedan postkom pokušaj uspostavljanja hijerarhije u pogledu novog vrijednosnog sustava – poretka jel’te.
Naime, AB revolucija zbog mirnog karaktera (ratovalo se jedino za mir) i bezidejnosti svoje, nije iznjedrila nove prvake i odličnike, generale, pukovnike, ideologe... osim časnih izuzetka u resoru paravojske i policije. Računalo se uglavnom sa postojećim komkadrom kojeg je bilo u dovoljnim kooperativnim količinama.
Kurvini sinovi
Neki domišljan, posmatrač tekućih prilika i nastupajućih događaja, već je sredinom devedesetih uočio koji ljudski materijal i profil odnosi prevagu i najbolje kotira na polit, business regionalnoj areni. Dao se potruditi i oko stepenovanja & vrednovanja „junaka našeg doba“. (Učimo po malo engleski - naš novi maternji – biće da je dr V.V. u pravu).
Na scenu je suvereno stupio novi konstitutivni entitet. Početni stepen tranzicionog odličnika, koji posjedniku uklanja brigu oko preživljavanja u nesolidnom okruženju, obaška donosi ne male benefite – naziva se kurvić. Naredni razvojni stupanj, koji valja postignuti što iskustvom, što prirodnim darom (prigodan rodoslov i diploma nijesu od viška) postiže više zvanje i rang - kurvin sin.
Razvitak i uspon ovog soja tu se nipošto ne zaustavlja niti zaglavljuje u nekom ćorsokaku. Značajne društvene uloge i odgovorni poslovi potrebuju opširniji kapacitet, nesporni talenat i potencijal.
Za zahtjevnije i složenije poduhvate nije dovoljno dogurati do prethodnog stepena mada isti obezbjeđuje sasvim pristojnu egzistenciju nosiocu odličja i njegovoj familiji. Da ne duljimo, sljedeći visoki čin je garant našeg boljitka i pripada onom koji zaslužno nosi ime: veliki kurvin sin.
Naravno, ni tu nije kraj: evolucija, nakon (i u toku) revolucije iznjedrila je više i najviše stepene savršenstva, likove sasvim prilagođene ambijentu i pripravne svom daljem nesputanom razvoju.
Sjetimo se N.K. (još jednog profesora), koji je u poznim zrelim godinama doživio odlučne faze evolucije: skromno je konstatovao – evoluirao sam. I uselio u pripadajući mu novi komforni stan. Uostalom, zar bismo postigli ovolike i ovakve rezultate, da nemamo odličnike koji prevazilaze svojom ingenioznošću, imovinom, navikama, poštenjem, sve prethodne niže stupnjeve.
Naša postignuća bi postala naučno (akademici su i ovako u nedoumici) i na sve druge načine neobjašnjiva, obaška nedostižna, da nemamo sreću, pak naše životne putanje obasjavaju, određuju, uslovljavaju i trasiraju ličnosti – koji sami sobom predstavljaju krunu političke evolucije. Elem, najviši stepen je: mrtvi kurvin sin.
Prepredenost koja krasi ovaj pozni plod u vrtu Crne Gore i Brda neuporediva je i bez premca u regionu. Stoga je neiskaziva i neprevodiva na europske jezike. (Možda ipak treba razmislitu o uvođenju engleskog kao maternjeg). Narodni jezik, sa sve pisanim i usmenim predanjem, otporan je i nepotkupljiv, neumoljiv, sirov, bodljikav, oštar, jednoznačan, slikovit, tačan i trenutačan, providan, emotivno obojen.
Premda nemoćan da se sam izbori sa zloćudnim fenomenima naše političke povijesti, vispreni reformatori, tranzit efendije, akademici, plaše se veoma, pak predlažu njegovo uklanjanje u staro gvožđe, uvođenjem engleskog, a djelatni su i na planu njegovog samouništenja, umrtvljivanja, škopljenja, sterilizacije, obesmišljavanja, ponižavanja...
Uporno - potežu i sredstva prinude – u strahu su velike oči. Naslućuju da je Jezik nepotkupljivi strateški neprijatelj, vazdakadašnji narodni front, sporo ali ubojito oruđe. U cara Trojana kozje uši. (Uvršteno kao obavezno štivo na postdoktorskim studijama UDG).
Do tada imamo na grbači: posvećenike, patriote, europske pregaoce, obnovitelje i neimare nezavisnosti, borce za bolji društveni standard i život dostojan čovjeka, čuvare tekovina i privatne svojine, dozivače investitora bez ugradnje, nepokolebljive borce... Ma, ne viđesmo ništa mlađe, ljepše i poštenije. Koračaju sve sitnije...
