„Probitačnost 'nacionalnog osećanja' među prvima su iskoristili mediokriteti, propalice i lopovi...“ (Svetislav Basara)
Vazda smo maštali o obnovljenom ako ne i posve novom čovjeku. A taj, pomislite samo, preži – a gdje drugo - u nama samima. Nastupamo spremno i epohalno, vazda svježi i naredni, obnovljivi, moderni – nipošto niski – poletni u reformama i revolucijama svake vrste – uključujući i kontrarevolucije. Jošte grickamo, obzirno naravski, plodove najpotonje AB (kontra)revolucije. Da nijesmo okretni, gotovi vazda polećeti, obaška uviđavni k svjetskim epicentrima zlatnika i ideja – naravno, napulioni su nama na drugom ili posljednjem mjestu – davno bi se pogubili stranputicama povijesne zbilje.
Nalik svježem kalemu na staroj dobroj, divljoj podlozi - odlučno krenusmo već 1941. revolucionarne - pod vođstvom Partije i ponajboljih sinova našeg naroda. Mahom neuka sirotinja ali nezadovoljna svojim položajem u kosmosu i riješena veoma, da na opancima prevali put od Ljubotinja do Dedinja. Sa nama je bila velika Rusija. Žudnja za novim identitetom i novim životom - radostima koje on donosi - može se mjeriti tek sa današnjim neodoljivim pokretom naše vlastele k bogatoj Evropi i NATO kolektivizaciji.
Saglasno prethodnom – obavezujućem – identitetu, otpisali smo kapitalizam kao beznadežno prevaziđen i truo: tako nas učila Partija – tako je govorio Broz. Dok smo mi marljivo pohađali partijske sastanke, razvijali bratstvo i utvđivali jedinstvo - oni su međutim - sustavno opkoljavali planetu. Uglavnom, kapitalizam je ponovo u modi – bolje je imati nego nemati – sav se blista i sjakti širom zemljinog šara. Globalan takoreći – neoliberalan obaška.
Mi ostadosmo sa nešto nekretnina i bez prebijene pare. Oni pak, prelivaju se od love. Ali šta, o kapitalu nema zbora - nećeš očima da ga vidiš - ako nemaš prethodno Državu. Neće taj sa tobom ni da razgovara i gubi vrijeme - udari bajto temelj pravnoj regulativi i čistom računu. Ako nemaš Državu – stvori je. Ako si je imao - obnovi je.
Ukratko, Država je uslov bez koga se ne može, ko je što šklapio i sklonio – nema više – bilo je vremena ko je htio i bio bliže bronzinu. Valja se pripremiti u smislu dočeka i sređivanja stanja za priliv osvježavajućih investicija i svečano prostiranje crvenog tepiha gospodinu Kapitalu. Realnost kapitalizma, nije nepoznata – ne donosi ništa posebno novo i ohrabrujuće. Odvajkada prozaičan i pretežno vulgaran nije kadar da mobiliše plemenite emocije i simpatije širokih radnih masa. Osim lakomosti, sebičnosti... Ali o novom identitetu je ovden prevashodno riječ.
Jednoumlje kao prethodna naša navika, nije dobra osmatračnica niti osnova građanskom programu i civilnom društvu. Pritajilo se na rezervni položaj samo od sebe, urušavanjem Komunizma i pripadajućeg mu jednoumnog suvereniteta. Elem, komunisti nemajući više kud - proplivaše - u prvoj mijeni (na VIII sjednici) postali nacional-socijalisti, malo ratovali okolo – hoće se to nacionalsocijalistima – da bi se u najpotonje skrasili kao obični nacionalisti. I neoliberalni ekonomisti.
Ovo posljednje je toliko nagao zaokret i korjenit raskid sa komunističkim identitetom da je teško i zamisliti veću skampaniju. U cjelosti odrađeno od samih komunističkih kadrova. Drug Lenjin kao da je naslućivao: „Doći će nam glave mangupi u našim redovima“!? Zanago – daleko od našega doma – u njihovim rukama nekako se sve istopi i nestane ili obrne u suprotno: „da se mlađani za zelen bor dohvate...“. Naučili da jašu darovnog konja – pa kuđ izdere.
U situaciji stranog vlasništva i domaće radne snage - otuđenosti radnog naroda od uslova privređivanja i reprodukcije društvenog života – neodložan je zadatak Države da obezbijedi građaninu vlasništvo nad samim sobom. Elem u kapitalizmu, radna snaga je roba a građanin – za razliku od prethodnog feudalizma - njen vlasnik. Može da je proda kome hoće, da je okači na Biro rada ili mačku o rep.
Država ipak, sustavno i o svom trošku nudi radnom čovjeku identitetski servis: Jezik kojim može da se služi – službeni jezik. Nota bene, usluga je besplatna mada Državu mnogo košta. Nadalje, građaninu nije zabranjen pristup nebesima – svako u svojoj bogomolji – moli se za zdravlje i veću platu.
Nevolje sa identitetom, konačno, valja postaviti na naučnu osnovu. I u novim uslovima svaki građanin je jednak i identičan samom sebi. Imamo raniji slučaj identiteta socijalističkog građanina - matematički to izgleda ovako : A = A. Konačno, novi modalitet suverenog identiteta glasi: B = B. Lijeva strana jednačine je građanin – desna poželjni DPS-profil, uslikan i projektovan u Glavnom odboru uz pomoć stručnih službi i trošku preskih obveznika.
Shema je ista - sadržaj neznatno izmijenjen i prilagođen novim uslovima i razvojnoj filosofiji. Značenje i obim simbola definiše Vlastela, koja - rekosmo li - po tom pitanju uživa sve potrebne prerogative i administrativne kapacitete.
Kako se ko osjeća postalo je, nakon uspješne primopredaje svojine, pitanje od prvorazrednog i presudno državnog interesa. Ako Vas nešto žulja proći će: ili Vi ili ono što žulja.
P.S.
Sadašnji političko identitetski zahtjev je krajnje skroman i prost: nekad si morao da napustiš selo, priključiš se radničkoj klasi, pjevaš revolucionarne pjesme, učiš tablicu množenja, odrekneš porodice, strica, Staljina... a bilo je i težih zadataka – što se strica tiče. Ništa od svega toga. Dovoljno je da si punoljetan. Glasač.
Kao i ranije primiš prednacrt – na znanje i ravnanje - ali uz mnogo manje, takoreći ništavne žrtve. Jednostavno, probudiš se, istuširaš, sabereš dva i dva i javiš se, najbolje Krivokapiću - on će se najviše obradovati - eventualno prvom komšiji koji je na vezi. Od jutros državotvoran u psihološkom, primarno emotivnom – a ako treba i istorijskom pogledu – oštro osuđuješ događaje iz 1918. godine. Spreman za Evropu i NATO.
slobodijada.blogspot.com
